Majstore, daj LEDO!
Neki dan na poslu dobih litarski sok u tetrapaku proizveden u Makedoniji. Detaljno ga pogledam i iznenadim se kad vidjeh da je proizveden u, zamislite, Gostivaru. I sve dalje što ću napisati, nema ama baš nikakve veze sa tim sokom od jagode, koji je uzgred rečeno, samo mirisao na jagodu i ništa više.
Prva asocijacija na naziv Gostivar bio je naš Mensur. Oni stariji odmah će znati o komu je riječ, a oni mlađi, e zbog njih ovo i pišem, trebaju znati ko je Ameti Mensur, ko Jupi a ko onaj treći čičica kome se ni ja sada ne mogu sjetiti imena. Ostavim dakle sok po strani i počnem pričati kolegama na poslu o Mensuru. Pričam ko navijen, želeći u 10 rečenica da stavim 10 godina svoje mladosti, vjerovatno najljepših i najinteresantnijih dana svoga života. E, davno je to bilo.
I da ne mučim ove mlađe, odmah ću im reći koje bio Ameti Mensur. Bio je to, sve do ovog rata vlasnik slastičarnice „Mladost“ u Domaljevcu, one slastičarnice koje više nema, one koju je odnio rat kao i mnogo što šta lijepo u Domaljevcu, one slastičarnica koja se nalazila ispred stare škole, ispred omladinskog doma, biblioteke, kod čike Franje Bagića kioska, ma one slastičarnice koja bi se sada nalazila ispred naše Općine. U centru sela.
Ne sjećam se dobro da li se ta „slasta“ zvala baš „Mladost“ kako je maloprije nazva, ali se dobro sjećam Mensurovog lika, pitomog i vrijednog, sitnog i brzog, nasmijanog i poduzetnog, lika Albanca koji se tako udomaćio u našem Domaljevcu da nam se činilo kako Domaljevac i ne može bez njega. Znamo da se prezivao Ameti, samo po tome što je njegovo prezime bilo ispisano na reklami firme, sićušne i neugledne, postavljene u samom ćošku radnje, koju je Mensur svake godine dograđivao po metar ovamo i metar tamo. Oni zlonamjerniji govorili su još tada da se širi ko Kosovo. Mic po mic. A on to iz egzistencijalnih razloga. Prvo radnjica, pa sobica, pa kuhinjica. Nikom nije smetao, a sa svima je bio dobar. Ma šta da vam pričam, nekako smo ga voljeli. Iako možda i nije baš tako, ali on je za nas pravio najbolji sladoled na svijetu. Čuvenu vaniliju, od jaja domaljevačkih koka, mlijeka iz vjemena domaljevačkih krava, vode domaljevačke i ko će znati čije arome. Natovaren limenom žlicom što puca na malo jači stisak ili kašikom za sladoled. Mi smo tu vaniliju zvali Ledo. „Majstore, daj Ledo“. Ako hoćemo drugu vrstu, onda kažemo: Majstore, daj čokoladu. Zašto tako, ne znam. Ali svi smo naučili tako. Takvu vaniliju nikada niko više nije napravio. Pravio bi je pred nama. U kanti koja se vrtjela pred našim očima, često otvorena da vidimo kako je svježa i mirišljava. Znao je stari lisac da mi tom mirisu ne možemo odoljeti. S vremena na vrijeme bi se majstor dohvatio drvene kašike i vrlo vještim pokretima nabujali sladoled vraćao u kantu. A onda, hvatao kornet, natovario ga ledom i pružao mi da probam. Jel dobar? Još kako, majstore.
Malo ko ga je zvao imenom, iako smo ga svi znali. Zvali smo ga majstore, više nego li bilo kog pravog majstora bilo kog zanata u Domaljevcu. Pa valjda zato što za takvu vaniliju treba odista pravi majstor. Kušao sam taj majstorov prvenac i onda opet rekao: Majstore, daj još jedan. Može Pole, rekao bi majstor, i već bi hvatao onaj veći kornet jer je unaprijed znao da ja ližem minimalno dvije kugle. Koliko je majstore? Dinar. Novi dinar. Dam mu u ruku, a on ga baci u neki tanjir, pa zvekne ko petobanka. Dinar po dinar. Hoće li uskoro kakva igranka, kino ili priredba? Bolje ide posao ako ima igranki. Samo ti slobodno zalijepi plakatu – pitao bi majstor s razlogom.Tada sam bio Predsjednik omladine.
Biće majstore, biće. Danas selo, u utorak naveče kino, a usubotu sviraju „HOMI“. Majstore, natoči molim te jednu limunadu. U povjerenju, najbolja limunada na svijetu. Okusa i temperature idealne za moj stomak. I daj mi molim te dvije prove. A kad si već tamo, daj i kesicu sjemenki. Ako mi što ostane, daj ostalo orašnica... izbrbljam ja to na dušak. Majstor sav sretan da još jednu provu pride. Ne zaboravi napomenuti da ima i frišku baklavu. Zna on zašto. Kako čika Mato?, upitao bi Mensur. Dobro je. Sila je stari. Ili se vere po tuđim krovima ili radi stolariju. Ni nedjeljom taj nema mira. Pa ima nas osmoro. Ko kakav šiptar- našalim se ja. Mensur se slatko nasmije. Voli kada se priča o Kosovu, o njegovoj rodnoj Makedoniji, ali on nikada sam ne počima priču. Dobar je čika Mato. Pozdravi ga. Hoću. Kako neću.
Nedjelja je, dva poslije podne. Nema utakmice u Domaljevcu. Naši igraju negdje drugo. Sjednem na one njegove okrugle stoličice, ližem limunadu da mi duže traje i provirujem kroz staklene prozore. Vani na ogradi od željeznih šipki njih desetak. Oko mene Đore i njegova klapa. Sonjić je danas dežurni da otvori salu ako bude svijeta onima koji žele poigrati uz ploče. Dosadno mi. Čekam da se već jednom počne skupljati selo. Imam curu i poašikovao bi. Jupi se vraća sa popodnevnog obilasaka Domaljevca. Jupi je drugi majstor. To je onaj mali čovječuljak sa heklanom bijelom albanskom kapicom na glavi što pomaže Mensuru u obavljanju trgovačkih poslova na terenu. Vozi onog trotočkaša bicikla i zna sa djecom. Naguzuje se jer je malen. Smiješno ga pogledati. „Usta ladi, srce sladi, pare iz đepa vadi“.
Obilazio bi lijeno Domaljevačke zaseoke, zavirivao u svaki budžak sokaka, dobro znao ko će kada i koliko pazariti, primao je jaja u pazar. Jaje = kugla. Uvijek sa smiješkom i dobrim raspoloženjem. Moja bratićka Tanja je od njega tražila „bez kusura“, umjesto „na veresiju“. Imala je bjanko otvoren pristup Jupijevom sladoledu, jer je burazer poslije sravnavao račune sa Mensurom. A ono bez kusura, ne znam kako joj joj sličilo „na veresiju“. Nije znala ni ona. A morala je nešto reći. Kada bi je Jupi vidio iz daljine, kočio bi cipel cugom i našalio se: Tanja, hoćeš li „bez kusura“. Ona bi se crvenila, ali sladoled nije propuštala. A ko bi mogao odoljeti najboljoj vaniliji na svijetu. Za Jupijem bi išao osur djece, nagovarajući ga da i njima da „bez kusura“. E neće ići. Petobanka - kugla. Bio je neumoljiv. A kokoš nikako da snese jaja.
Mensur je određivao pravila. Njegova je bila slastičarnica. Oko tri bi već počimalo polako. Prvo bi se pojavilo desetak muških, onda nekoliko muškobanjastih cura u tijesnim farmericama „Carera“ i „Super rifle“, pa onda one naficmane muškarčine što su mirisali do Bazika i naposllijetku prave cure. Dosta njih sa strukama dukata pod vratom. Od pet do zalaska sunca glavna ulica od slastičarnice do Markosove kuće uzavrela bi. Šetalo bi se po dvoje. Kao u krug. Saobraćaj bi bio gotovo obustavljen. Jedva bi Lasta prolazila oko šest što ide za Doboj. Mensurova butika bi se napunila dupke puna. Posao je cvjetao. Tisaklo se oko ručno izađenog šanka, pazarivalo, častilo. Nekako se imalo para. Ništa nije bilo skupo. Klijentela je bila svakava. I učitelji su navraćali. Sava pogotovo. Čak i direktor Milovan svojim škodilakom.
I sada očekujete da vam pišem kako se ašikovalo. Ne, neću. O tome sam vec pisao. Do u detalje. I moje kolege na poslu interesira kako se tada ašikovalo. Kako je to bilo u „naše vrijeme“. Kako je to bilo kada je sva ponuda i potražnja za curama i momcima bila od Markosove kuće do Mensurove slaste. Kada je u selo izlazilo i muško i žensko i staro i mlado. Kada nije bilo kafića i diskaća. Kada se moralo vratiti kući prije mraka podojiti kravu, namiriti marvu i večerati prije dnevnika. Ko ga je imao u kući.
Danas, šesnaest godina po izbijanju rata i odlaska Mensura i njegove ekipe, sa radošću se sjećam svega što sam proživljavao u našoj slastičarnici. Moj otac je 1992. godine, pokušao spasiti nešto od majstorove mašinerije i inventara. Rasklopio je ono što se moglo rasklopiti i kasnije predao Mensurovom bratu u Babinu Gredu. Slasta je nestala u vihoru rata. Iskreno mi je krivo što nemam nikakvu fotografiju tog čarobnog okupljališta mladih da pokažem ovoj novoj generacijih mladosti. Čudna sudbina.
Kroz glavu mi leti misao koja mi tada nikada nije padala na pamet. Tog dana koga se sjećam u ovom pisanju u slastičarnici su u isto vrijeme bili: Mensur, Sava, Đore, Sonjić, direktor Milovan, ja, Spaček, Mile Šumin i mnogi drugi. I što je u tome čudno. Čudno je, kako nije čudno. Mensur Albanac iz Makedonije, Sava Srbin iz Bijeljine, Đore Hrvat, sad iz Frankfurta, Milovan Crnogorac, Sonjić trenutno više Slovenac nego Domaljevčanin, ja Bosanac. Ko fali?
Tada smo svi bili Domaljevčani i nismo znali ko je ko, a danas smo baš ovako kako sam nabrojao. Bogati smo jer svaki od nas ima najmanje po jednu matičnu i jednu rezervnu državu. Prije smo bili samo samo Domaljevčani. Sretni i bogati. Danas nažalost, nismo više ni mladi. Rekoh bogati smo, jer je bogat onaj koji se ima čega sjećati.
Ja, na svu sreću imam.
Đuro Kesić - Pole
kesic@domaljevac.com
