Niko ne sme da vas bije!
Izbjeglice sa šamacke opcine prelaze u Hrvatsku
Radovane izadji iz rupe...
U zapadnoj Srbiji, istočnoj Bosni i na sjeveru Crne Gore, još od kako se Radovan "sklonio pred haškim alama", nema svadbe ni guslarske večeri a da se ne "zapjeva ili ne zagudi" o "bratu Radovanu".
Osim izvođenja po guslarskim večerima, pjesme o Radovanu postale su sastavni dio gotovo svih svadbenih veselja u ovom kraju. U pljevaljskom selu Šule, na samoj granici prema Republici Srpskoj npr., održan je svojevremeno "Festival pjesama o Radovanu".
Milić Šaponjić, poznati guslar, na opšte odobravanje više tisuća okupljenih usred Šula, zapjevao je:
- No, slušajte braćo moja draga, Radovana traže nam iz Haga, suvo zlato za njega daju, no Radovan nije na prodaju...
- Strašno je Romanijom proći, a kamoli Radovanu doći..
- Hoću srpskog da opevam lava, što ga krije u gori jelika, ne može mu ništa Amerika.
- Ko izdao vuka s Romanije, ognjište mu opasale zmije... - pjevao je drugi guslar.
- Snijeg pao i povio grane, đe si noćas brate Radovane - recitirao je treći pod šatrom.
Na festivalu je zatim izvedena i himna o Radovanu:
- Sve odavde preko Romanije, sve su straže onog koga traže, a patrole, a patrole koga Srbi vole. Radovane, bojiš li se koga, samo Boga i više nikoga. Romanijo, goro nad gorama, pozdravi nam brata Radovana.
Što li sada, kada Raša čeka na besplatan let u Den Haag, pjevaju đetići? I kome li gusle gude? Što li sada misle o svom Radovanu koji se šetkao Beogradom i Srbijom, a bogumi lepo i svoju ženu varao?
Pjevaju li i danas toj Karli (ptičici za sebe!): Radovane izađi iz rupe, da te Karla poljubi u dupe?
Krvave ikone
Dragan David Dabic
Kako vrijeme od prošlog nesretnog rata prolazi, ružna sjećanja na neljudskosti, patnje, stradanja i umiranja lagano se potiskuju u zaborav. I dobro je to tako. I za žrtve i počinitelje. Valja svima dalje živjeti.
Događaji kao što je uhićenje Radovana Karadžića, ideologa i vođe jedne poludjele mašinerije za uništenje i ubijanje, vraćaju svima grozne uspomene u prvi plan, donose iznova neprospavane noći.
Sjećam se kako sam prije više od 20 godina skupa sa šamčanima, obrazovanim, intelektualcima rekao bih, u nacionalno mješovitom društvu, gledao na televiziji dobro poznati nastup Slobodana Miloševića sa Kosova Polja i čuveno: „Niko ne sme da vas bije!“.
Sloba je tada i onima koji u to nisu mogli povjerovati, pokazao da je „krvav ispod kože“. I onima koji nakon Osme sjednice CK Srbije na kojoj su skinuti Dragiša Pavlović i Ivan Stambolić, a otvorena vrata Miloševićevom dolasku na vlast, nisu mogli povjerovati o čemu se radi. Čak ni jedan Stipe Šuvar koji je, kako tvrdi Nijaz Duraković, druge ubjeđivao da treba skinuti Stambolića, a dovesti Miloševića. Nasuprot upozorenjima Simeona Bunčića (tada trećeg čovjeka u JNA), Šimića, Bišćanina (šef Partije u JNA), Mićunovića...
A onda je krenulo neviđenom medijskom kampanjom svih osam programa srbijanske televizije koji su danonoćno ispirali ljudima mozgove. Da je (takvu) televiziju imao jedan Goebels, Treći Rajh bi postojao i dan danas!
Sjećam se dakle tih šamčana, Srba, s kojima sam gledao direktan prijenos sa Kosova, kako su od oduševljenja prema Slobi „rasli do plafona“. Svoju otvorenu podršku nisu mogli suzdržati ni pred nama Hrvatima i Muslimanima. Sve se svodilo na riječi koje su Milošević i Karadžić puno puta ponavljali: "Gdje god su srpski grobovi, tamo je srpska zemlja!". Nije trebalo dugo čekati da se ispostavi da se pod tim grobovima podrazumijevaju i slučajni krajputaši. Zato su valjda tako revnosno rušili katoličke crkve, džamije i groblja. Natapali napaćenu bosansku zemlju krvlju. Kako natapali, tako i požnjeli!
Sjećam se dobro kako su samo zašutjeli, međusobno se značajno pogledali, i od tada sa potpunim podozrenjem gledali na mene i našeg grebničanina Marijana Kobaša, kada smo u toku televizijskog prijenosa takvoj politici i njihovom oduševljenju otvoreno, glasno proturiječili, tvrdeći da je Miloševićev govor poziv Srbima u rat, da će takvom politikom rat neminovno doći, da je to početak kraja Jugoslavije, te da će posljedice slogana „Slobo-Slobodo!“ na kraju najviše na svojoj koži osjetiti baš oni sami – Srbi!
Njihova euforija je započela još onom famoznom Osmom sjednicom CK SK Srbije. Tadašnje „sive eminencije“ šamačke politike, Srbi, partizani od 1945., koje su kao četnike baš partizani poranjavali i velike boračke penzije im tako omogućili, koji su u svojim rukama još od Drugog svjetskog rata držali sve konce, mračili i oblačili, grmili i palili, uveli su u modu jedan novi velikosprski „nacionalni sport“, s posebnim guštom su voljeli kao voditi povjerljive razgovore sa nesrbima, provokativno ih navodeći da se izjasne i kažu što misle o tim „revolucionarnim“ promjenama u Srbiji.
Tako je otpočela nova ikonografija šamačkih Srba kojom su preko noći zamijenili „bratstvo i jedinstvo“, baš onako kako je sam Ćosić kazao da Srbi na „bratstvo-jedinstvo“ i "jugoslovenstvo" gledaju samo kao na sredstvo za ostvarenje svojih velikosrpskih ideja i prevlasti nad ostalim narodima u Jugoslaviji.
A onda su dolazili na brzinu producirani novi idoli, Radovan Karadžić, Ratko Mladić... Pa sa njima i buljuk lokalnih „čuvara srpstva“. Malih Karadžića i Mladića. Simića, Todorovića, Zarića...
Razmišljam sa ove vremenske distance i žalim ipak takve šamačke Srbe, jer svi njihovi idoli od Osme sjednice, preko Kosova do krvavog rata u Bosni, neslavno su otišli sa scene, ispljuvani i od Srba samih. Od njih najviše!
Pogledajte komentare, fore i pisma čitalaca u srbijanskim medijima ovih dana – nema nikoga da žali Karadžića, a o njemu se govori i piše daleko teže i groznije nego što je to iko od Hrvata ili Bošnjaka ikada činio.
Ne znam da li se ti i takvi šamački, tada ugledni građani, još uvijek sjećaju tog zajedničkog gledanja televizije i pitam se što bi meni, Marijanu Kobašu, nama, ali prije svega sebi samima na to danas rekli?
Znam što bih im preporučio, još uvijek neprobuđenim (zaluđenim) šamačkim, odžačkim, oraškim, posavskim, bosanskim Srbima: da sa svojih zidova što prije poskidaju krvave "ikone" Karadžića i Mladića. Zlu ne trebalo!
U Den Haagu će se suditi ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, a ne srpskom narodu. Ali, sudit će se i svim Srbima, njegovim pomagačima i navijačima!
Perica Mišić
perica@misic.ch
| Reagiranja: |
