Ljudi - neljudi
ISTINE VIŠE NEMA, A PRAVDA UMIRE POLAKO...
Za DOM@ljevac piše: Josip Vučković
Politicar
Laž, ne obična već ona svjesna, podmukla, što nema srama, ona koja zvuči kao istina... i još jedna, pa još jedna, ukorijenjuju se duboko u svima nama.
A on dostojanstven, kao ubijedio je i sam sebe i naizgled je kao da i sam vjeruje svojoj laži, zbilja izgleda da je to tako. Ponavljajući je nekoliko puta za redom, laž prestaje to biti i na kraju kobajagi istinom biva, i dobro zna da istine nema više.
A možda i ne zna, te uopće toga svjestan nije. Prikliješten je u svoj toj prljavoj igri s mnogim neiskrenostima u sebi, i oko sebe. Sputan je u sebičnim interesima i interesima njemu sličnih. I svi tako skupa u nevidljivoj su mreži. Kako li se samo osjeća kad se suoči sa sobom licem u lice? Ne s osobom koju u ogledalu svakodnevno gleda diveći se najnovijoj svojoj maski, svojem genijalnom djelu. Nego, onda kada se sukobi sa svojim vlastitim Ja -sa sobom samim u svojoj najdubljoj rupi. Pita se: Tko sam u stvari, kako to da postao sam neko drugi, zar je moguće da promijenio sam se toliko baš, u tolikoj mjeri da za povratak k sebi već je odavna kasno. To donosi bol. Ali, popularan sam, pa što ako me i mrze mnogi ljudi, puno ih je koji me i vole?! Nema dana kad nisam na TV-u, novine pišu o meni. Ljudi me traže, žele me vidjeti, čuti, saznati sve o meni. Borba je to bez milosti. Ionako svi lažu, da to nisam ja u igri bio bi drugi neko. Zar je važno to što neki nemaju ni za kruh i što im je svakodnevnica ispunjena neizvjesnošću i tugom u trzajima koji uništavaju obitelj, društvo. Meni je dobro!
Znat će on - kad prekipi, i s tim se borit...
To im ide od ruke, nije li to već mnogo puta i bilo tako, uostalom.
A narod uvijek iznova bira jedne te iste 'igrače'.
Baruština
I ubijedivši tako u prvom redu sebe same, kreatori suludih ideja ubrzo zatim proširiše ih na široke mase. Od neispunjenih davnih snova, što zatomiše se na nekom zabitu sablasnom mjestu, napraviše ustajalu baru prepunu neostvarivih htijenja. Godinama je stajala tako čekajući podmukle vode što će iz dubine opet se pojavit. I kad je vrijeme došlo, bara je narasla naglo, punila se velikom brzinom i ništa nije moglo zadržati te silne emocije i strasti. Prolomile su one na iluzijama izgrađenu branu što pustila je nataloženi gad u snažnom naboju ratničkog gnjeva koji je eruptiro. Povukao je sve sa sobom, niko mu se oduprijeti nije mogo - upadoše u nj. i kreatori sami.
Stvari su izmakle kontroli u povampireni duh je iz zle kutije izletio vani. Ožednio je jako i počeo je piti krv kao nikad do tad. Uzeo je pravdu, istinu i ljubav u ruke svoje, lomio ih je u komade i uništavao jedno po jedno, stvarajući tako produkte nove - kapute u koje će odjenuti neke nove morale za projekte stare.
I iznjedrivši vođe i borce, junake, dobitnike i gubitnike, izokrenio je svijet naopačke: sve što je bilo dobro -to više kao da nije bilo, a ono što nije valjalo sada je kao - postalo dobro. Došlo je i pravilo novo: - pusti svoju zvijer u sebi neka se razmaše! Pa i vođe same upadoše u vražije kolo i zaigraše ga strasno, u zanosu umisliše da dobro rade. Pa kada i napadaju i ubijaju, oni ustvari misle da čine pravdu. Oni svoj narod kobajagi brane! I postadoše zvijezde nedodirljive u svojoj moći - preko noći. Za njima se uputiše oni zadojeni i slijepo sprovodiše njihove zamisli u djelo. Bijaše ih mnogo, jako mnogo, što uprljaše haljine svoje u nevinoj krvi koju ni dan danas ne opraše. Šta više, još kažu: - nismo mi istjerivali, ubijali, to su oni sebe sami. Svi ljudi - neljudi bili su takvi.
Preobražaj
I da nisu bili ti isti nalogodavci -ta ista danas poznata nam imena, bila bi druga neka. Stvorila bi ih ova bujica što provali, ovaj vulkan gnjeva što eksplodira poput groma. Pronašla bi ih ona, i te kako! Isto tako i egzekutori, da nije bio ovaj ili onaj pokvarenjak bio bi drugi neko... Stvar je bila u tome tko će prvi ugrabiti mjesto. A izabrani su oni najpogodniji, i preko noći od običnog čovjeka postade ubojica okrutan, iz humanog bića izleti zvijer bijesna, od običnog kapetana eto ti majora, generala... Prije nego bi došli do vlasti činilo se da su dobri, ali kada uskočiše u tu pobiješnjelu rijeku, u erupciju što žari i pali -povuče ih ona, ponese i zanese! Niko, pa da je i htio, usprotiviti se nije mog'o, jer struja je bila odveć jaka i pokušati ići u nekom drugom smjeru nije se moglo. Dakle, niko nije kriv, da nisu bili oni imali bi smo sada neka druga imena -to je tako moralo biti. Da li? Puno je lakše bilo zatrpati baru!
Miroljubivi i dobri obični ljudi: srbi, hrvati, muslimani, dobro su najebali - nisu pustili glasa ni kada su ih huškali, ucjenjivali, klali... Ne puštaju ni sada, šute i dozvoljavaju novoj akumulaciji da uzme maha. Svako svoje sluša i u svom zvjerinjaku svako svoje zvijeri hrani. Dopuštaju svoj ovoj probisvjetskoj bagri da im skroji šešir koji će morat nosit, kao i dodatno novo breme za njihova pogrbljena pleća... Biraju, samo biraju.
Tako su danas posvuda bande što obične ljude tlače, sišu krv i planiraju pokolje nove.
Strašno je i pomisliti na sve te bestidne prijevare, drske malverzacije i ogromne izgubljene pare. I sve više propadaju temeljne vrednote koje društvu daju sigurnost, stabilnost, snagu.Jer, što ja imam od toga da činim dobro, kakvu će mi korist to donijeti? U društvu prevladavaju sebični ljudi koji prvenstveno misle na sebe. Paravani su im nacionalni interesi i patriotski osjećaji a u ustima podmukle laži. Ponosno uzdignuta glava i prikovani pogled na platnenu krpu dok svira himna, čak i suza u oku, i ruka na srcu, znate već... počasna mjesta u crkvi. Da, sve je manje mjerila i vrijednosti koje životu mogu dati smisao, nadu, snagu. Pravih vrijednosti skoro da više i nema, a zamjenu za njih jako je teško naći ...
Šutnja...
A u ratu, oni koji su se našli u nezgodno vrijeme na osjetljivu mjestu, bili su po kratkom postupku ubijeni ili uhvaćeni i paćeni - nikome krivi, nikome dužni. Prije ili kasnije, u slučaju da nisu podlegli, bili su razmijenjeni - izmrcvaljeni s ožiljcima na tijelu i duši kojih će se samo u trenutku smrti riješit. Je li to naša ljudskost? Je li to naša vjera? Naša nada? Šutnja je, kažu, zlato. Ne, nije, šutnja je crna rupa, vrtlog koji će nas zabiti duboko u blato. Jer, ako se ne ušutkaju oni koji opravdavaju zločin, on / oni će još više rasti. Takvima dobro ide i sve je na njihovoj strani. Začepimo im usta, dakle, riječima našim!
I šepure se kolovođe, ničeg se ne boje, dobar primjer daju za počinitelje nepravde nove: Ta vidite da nam je dobro, ništa nam ne fali, puštaju nas i na odmor... Kao da kažu: -samo nas slijedite i vama će biti dobro! A mi u borbi da nadoknadimo oteto, tonemo u neizvjesnost: razbijeni, osiromašeni, osakaćeni, razbacani ... gledamo se poprijeko...
Djedovi i bake -tamo su negdje daleko, a sinovi i unučad isto tako, dok jedni nezadrživo stare i nestaju, drugi k'o biljke iz vode prebrzo rastu, skoro da se ni viđali nisu, u srcu velika rupa zjapi... a vrijeme neumitno teče dalje i sve ga je manje..
Pokajanje
Niko od njih neće priznati da bila je greška učestvovati. Samo jednog znadem, izrekao je javno pokajanje - Milan Babić. I oduzeo si je život. Skidam mu kapu. Evo njegovih riječi:
"Izlazim pred ovaj Tribunal sa dubokim osjećajem sramote i kajanja.
Dozvolio sam sebi da učestvujem u progonu najgore vrste protiv ljudi, samo zato što su oni bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi su bili proganjani, nevini ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani. Čak i nakon šta sam saznao šta se dogodilo, ćutao sam o tome. Još gore, nastavio sam sa službom i kroz moje vlastite aktivnosti postajao lično odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine ljude. Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol sa kojom moram živeti ostatak života. Ovi zločini i moje učešce u njima nikada ne mogu biti opravdani. Ostajem bez riječi kada treba da izrazim dubinu moga kajanja za ono što sam učinio i za uticaj moga grijeha na druge. Ja se nadam da svojim kajanjem mogu bar malo olakšati patnju onima koji su patili. Molio sam Boga da mi pomogne da se pokajem i zahvaljujem Bogu na šansi koju mi je pružio da izrazim svoje kajanje. Molim moju braću Hrvate da oproste svojoj braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, saosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kome sam i sam učestvovao."
Krive su nabujale rijeke što prolomiše nedovoljno jaku branu.
Pustimo, dakle, rijeke da teku koritom svojim i ne gradimo brane više, neka sva voda ide u more koje sunce grije i stvara oblake i neka nas pere kiša od svih ovih nečistoća. Neka ih sa nas ispirane predaje zemlji. A voda da se ne skuplja u baru! Neka kruži od pokoljenja do pokoljenja što živjet će u miru i slozi. I Bog nam pomog'o!
Uhvatiše i još jednog
I ovih dana, kao slučajno, uhvatiše još jednog. Miran i pošten čovjek, gradio je svijet bolji, po pravdi, nikome nauditi nije htio... Iako najtraženiji na svijetu: šet'o je svugdje uokolo, knjige pis'o, na javnim predavanjima svoje misli izlag'o, liječio i ljudima pomag'o. O njemu su pjevali pjesme, čak ih je i on sam uz gusle sklad'o. U njega su se zaklinjali, voljeli ga i čuvali, slike njegove po zidovima vješali, na prsima su ga nosili - s njim se ponosili. I sad ga ne daju, spremni su i predsjednika ubiti, srušiti državu...
Pa zar je taj čovjek uistinu tako loš/dobar bio? Možda i nije, možda se to samo tako čini? Kako bi inače toliki ljudi čak i život za njega dali? Ne samo za njega, već i za njegovu ideju. U nacionalnom je to interesu, a kad je nacija u pitanju, e onda nema šale... Zar interes neke nacije može podvrgnuti sebi onaj narod drugi i vladati njime crpeći sve resurse istih na korist sebi? Teško je shvatiti ali izgleda da je to tako. Svak' bi želio biti glavni. Kada to ne ide milom, onda može silom. Ojačaj malo pa napadni, istjeraj opljačkaj, zatri.. Oni koji se u tom poslu istaknu, sitne ribe -dobiju promaknuće, postanu malo veće ribe - usele se u tuđi stan i preuzmu tuđe radno mjesto, prije toga neki se i dobro napljačkaju; a one veće zvijerke još malo porastu, postaju junaci i spasitelji, moderni sveci koje brojni obožavatelji slave.
Zablude naše i naše zamke
U svim narodima vlastite osumnjičenike za ratni zločin se brani, a osuđuje one u narodima drugim. Naši nisu krivi ! To su oni drugi!
Pa što je to ljudi moji? Nije li problem u nama, nismo li ih mi sami iznjedrili? Treba li i nas u Hag? Zločin je zločin, svejedno na čijoj je strani.
Mi smo se samo branili! To kažu i oni na drugoj strani.
Naši generali su heroji! Isto kažu i oni za generale svoje.
Ističemo zlodjela 'njihovih' a 'svojih' prešućujemo.
Mi smo ubijali samo kada smo to morali. Ne, nismo mučili, nismo klali, palili, silovali... sve dok činjenice to drukčije na dokažu. Oni na onoj drugoj strani jesu - u svakom slučaju!
I tražimo pravdu!? Istinu!? Želimo doživjeti ljubav na djelu!? Kakav svijet gradimo takav i imamo. Šutnja je povratak u blato. Iskrenost i poštovanje su šansa da isplivamo -ne koristimo ih dovoljno, zato nam i jest ovako! I ne čudimo se što lošim ljudima dobro ide, sami smo krivi jer ih hranimo, podržavamo, te stoga i nismo svjesni da im dajemo za pravo.
Tako i ovaj što ga uhapsiše, u odnosu na ono što je počinio, imao je lijepe dane, imaju ih i mnogi drugi njemu slični, uživaju plodove svoga teškog rada. A dolaze mu i još ljepši, živjet će bolje nego mnogi, moći će čak i javno ponižavati svoje žrtve, nanositi majkama boli, unositi mržnju i razdor... i dalje ćemo ga gledati na TV ekranu, slušati mu glas... na cijeloj planeti, pa tko to još ima takvu čast?
Jedini problem je u tome što previše je razmažen, pa neka mala ograničenja neće mu biti baš po volji. No naviknut će se, prilagodit će se okolnostima datim i njegova kreativnost uzet će maha, na kraju će ga i pohvalit, možda i pustit na potpunu slobodu. Tako je to u svijetu ovom gdje istine više nema i pravda samo što umrla nije. Zlo ih je iznjedrilo i svojim nitima i dalje ih dži u čvrstoj mreži, njeguje ih i hrani, o njima brine...
Dvadeset i prvi vijek
Dobili smo razuzdanu slobodu što iznjedrila nam je nedostatak poštovanja prema bilo kakvom autoritetu. Tko nam to više može postaviti pravila, tko nam to više može reći što je to pogrešno, a što je ispravno? I tako, živimo u ubijeđenju da sve je relativno, promatramo nijemo dozvoljavajući da od nas oblikuju figurice raznorazne - sve po potrebi: časne i poštene ljude, pa vojnike, ratnike, ubojice - junake. Na kraju neki od nas postanu i sveci, ili će doživjeti vječnost u nekom novom spjevanom epu. A računamo da smo u dvadeset i prvom vijeku!
Nekada prije, u društvu se znalo što je ispravno, a što je pogrešno bilo. Danas možemo raditi što god nas je volja. Još uvijek su nam pred očima ustaške i četničke kape. Mislite li zbilja da u mogućem novom ratu osvete biti neće? O, dakako, biti će i još žešće! Neka, nastavimo samo tako, ostavimo nezatrpanu i još jednu baru da nam smrdi u nepodnošljivu smradu, i kopajmo si i dalje zajedničku raku... Bolje nismo ni zaslužili!
Josip Vučković
28.07.2008
josip@mail.dk
www.hasic.dk
