SRBIJA U NOVOM CIKLUSU FRUSTRACIJA
ŠTO ZNAČI IZRUČENJE RADOVANA KARADŽIĆA U HAAG?
Piše: Pejo Gašparević
Izručenjem Radovana Karadžića u Haaški pritvor Srbija je bačena u novi ciklus frustracija. S jedne strane Sjedinjene Američke Države i Europska unija pozdravljaju odlučnost srbijanskog državnog vodstva na čelu se predsjednikom Borisom Tadićem da izruči Karadžića, dok s druge strane najsnažnija srbijanska stranka Šešelj-Nikolićevi Radikali prijete Tadiću da će zbog izručenja Karadžića "završiti kao Đinđić" koji je ubijen nakon izručenja u Haag Slobodana Miloševića.
Ta razapetost Srbije između Tadićevog usmjeravanja zemlje ka Zapadu, i Radikala koji ne priznaju Haaški tribunal, glavni je izvor goleme frustriranosti Srba s onu, ali i s ovu stranu Drine u Republici Srpskoj.
Kvalifikacije optužnice kojom se Karadžića tereti za ratne zločine i genocid zvuče ubitačno po politiku koju je on vodio. Na poseban se način čini važnim istaknuti dio optužnice u kojem se svaljuje krivica na Karadžića zbog etničkog čišćenja nesrba "iz velikog dijela BiH". Posve je jasno da se formulacija "iz velikog dijela BiH" odnosi na područje Republike Srpske odakle su prijeratni Hrvati i Bošnjaci gotovo u cijelosti maknuti.
Istini za volju RS je priznata Daytonskim sporazumom na temelju prijedloga Kontaktne skupine kojim se tom entitetu udjeljuje 49 posto teritorija BiH. Dakle, teško očekivati da Haaško sudište poništi RS jer to sudište nije autor dvoentitetskog ustroja BiH, ali se ne može odbaciti mogućnost da bi suđenje Karadžiću moglo doprinijeti stvaranju takvog ambijenta u kojem postojanje dvaju entiteta u sadašnjem obliku više ne bi bilo nedodirljivo. Zapravo, suđenje Karadžiću moglo bi prerasti u neponovljivu prigodu Zapada da obnovi svoj autoritet na Balkanu koji je poljuljan predugim toleriranjem proteklog rata, zatim katastrofalnom Daytonskom podjelom BiH na RS i Federaciju, i napokon 13-togodišnjim Karadžićevim bijegom.
Ima znakova koji govore da su Srbija, odnosno Srbi umorni od višegodišnjeg iscrpljivanja Haaškim temama. Najilustrativniji i najsvježiji primjer je prosvjed Karadžićevih pristaša u Beogradu. Ondje ih se, na Trgu Republike, okupilo svega petnaestak tisuća, iako su Šešelj-Nikolićevi Radikali najavljivali masovku od 300 tisuća Srba. To znači da se Srbi više ne daju masovno mobilizirati pričama o tobožnjim nacionalnim herojima i tobožnjoj antisrpskoj zavjeri Zapada.
Time se hoće reći kako valovi Zapada elegantno zapljuskuju zapuštene utvrde srbijanskog društva.
P. Gašparević
pgas@hina.hr31.07.2008
