Svijet o nama
Turbo-folk: "thompsoni" i "kalašnjikovi"
Dođoh danas umoran s posla, a dočeka me „radni nalog“: da za ovaj vikend opet napravim „Pregled (s)tiska“. Na brzinu pregledah naše posavske stranice. Nogomet dominira. Dakle, trebao bih o nogometu. A opet, što se tu ima „think different“ pisati? Sve je kazao Josip Vuckovic.
Ili ipak! Juče (13.06.2008), pred nogometnu utakmicu Njemačka – Hrvatska, sportski komentatori njemačke televizije govorili su naravno o hrvatskim nogometašima i nacionalnoj reprezentaciji (sa rešpektom!), ali isto tako i o hrvatskim navijačima, hrvatskom nacionalizmu i neofašizmu, Thompsonu (sa podsmijehom!).
I eto ideje, nema bolje, Thompson! Ono što je za aktualne prilike u Srbiji „kalašnjikov“ (Nastup Gorana Bregovića na Pjesmi Eurovizije), to je za Hrvatsku i Hrvate u Bosni i Hercegovini „thompson“, Marko Perković Thompson!
Zahvaljujući njemu, evo već više od dvije godine to traje, Hrvatska je ponovo nakon rata u centru medija Europe, ovoga puta zahvaljujući samo toj, jednoj jedinoj, kontraverznoj osobi – Marku Perkoviću Thomsponu. Zato bi bilo interesantno i našoj čitateljskoj publici da pročita ono što oni, stranci, Europa, o nama misle i pišu, kakvu sliku o nama prenose svojim sugrađanima?
Novinar „Frankfurter Allgemeine Zeitung“, Karl-Peter Schwarz je na našim posavskim webstranicama vrlo rado i vrlo često citiran, po pravilu u kontekstu njegovih antikomunističkih izjava, pri tom se naglašava njegova kompetentnost. To je sasvim u redu, za njemački „FAZ“ ne može pisati svako! Ali, taj isti Karl-Peter Schwarz piše i drukčije članke za „FAZ“, a koji se nerado, bolje rečeno nikada kod nas ne citiraju. Uzimamo od njega samo ono što nam aktualno-politički odgovara. Strast ispred razuma. Govorimo i pišemo ono što široka publika želi čuti. Idemo niz vodu, ma kako ona mutna bila...
Ono što bi mi valjda morali za objektivno uzimati, jesu analize, mišljenja i komentari stranaca, posebno ako su ti komentatori ugledni Nijemci i Austrijanci, ako se njihovi komentari odnose na primjese onoga čega je Njemačka, u neka žalosnija vremena, bila glavni protagonist. Mišljenja su to ljudi kod kojih, kao gosti (2o% Hrvata živi i radi - kruh svakdašnji zarađuje u "hitlerovskoj" Njemačkoj, "prohitlersovskoj" Austriji, i "hitlerovim rizničarima" - Švajcarskoj!") pošteno radimo i živimo, kući, rodbinama šaljemo. Izazivamo li druge - izme? Što će naš Thompson, što ćemo mi, ako drugi, veći, jači, brojniji, pametniji, napredniji... iste pjesme zapjevaju? Jesmo li mi najpametniji na ovome svijetu?
Ko će našeg velepoštovanog župana, koji kao dio svoje predizborne kampanje u zbratimljena italijanska sela (2,3 tisuće stanovnika) o „državnom trošku“ putuje, više primiti? Osim, ako se ne nadamo... Kao oni koji su za Badnjak 1991. godine, tamo preko Bosne, demonstrativno iz automatskih pušaka i „praga“ pucali – čulo se na „našu“ stranu – preko Bosne! Silu demonstrira onaj ko je ima! Ko nema, sprema se u potaji. Da odvrati! Je li to bila naša propala taktika? Pametan odgovor na vojne konvoje, zajednički plaćene, jedne od najopremljenijih armada u Europi, koji su u srpska sela oružje dovozili? „Zrakomlate“ koji su na hasićkim Lugovima isto činili? Na naše susjede u Šamcu kojima su bombe kao kruške iz ormana ispadale kada bi ih, zaboraveći se, pred "ustašama" otvorili? I zato, ako danas „preko Bosne zapuca“, neka budu mirni svi susjedi iz Republike Srpske, nije to početak novog rata, neće to Hrvati na silu da vrate izgubljena sela - to Italijani ponovo dolaze sa autobusima i kamionima (u paru), pucaju na sve što se kreće, ubijaju, plaćaju... To je neko novo internacionalno „bratstvo-jedinstvo“. Lova! Lijepo je to, ruku na srce, posjećivati one koji su nam dobro učinili. Ali, budemo li sve njih, sve koji su gradili i ulagali u ono što smo mi srušili, posjećivali, neće nam mandata i vijeka biti dosta?
Zato, bez ikakvih naših komentara, objavljujemo slobodne prijevode tri članka, doduše nešto starijih, ali na aktualnosti nisu ništa izgubili.
Prvi je, odmah ispod, „malkice drukčiji“, nadamo se isto tako kompetentan članak Karl-Peter Schwarza u „Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung“ (25.11.2007, Nr. 47, Seite 32), pod naslovom „Der Hass-Sänger“.
Dalje dole još jedan članak na istu temu iz isto tako i toliko uglednog i uvažavanog „Süddeutsche Zeitung“, autor E. Robelli, sa naslovom "Nationalistischer Müll eines Provinzmachos".
I treći članak smo smjestili u desni stubac, iz pera je Bettine Maierhofer, a objavljen u „Rhein-Main-Zeitung“ 22. travnja 2007., pod naslovom „Schöne, patriotische Lieder“.
U prevedenim tekstovima su moguće izvjesne nepreciznosti, pa stoga upućujem na izvornike koji se mogu pronaći u Internetu.
P. Mišić
| PJEVAČ MRŽNJE |
Učenici i studenti nose crne T-majice sa njegovom slikom i potpisuju svoju obožavateljsku poruku sa “za dom spremni”. Na istim majicama koje se prodaju ispred stadiona, nije rijetka ni slika generala Ante Gotovine koji se nalazi pred sudom u Den Haagu zbog ratnih zločina, slika hrvatskog kvinslinga Ante Pavelića, ili samo jedno jedino slovo “U”, obilježje ustaša koje su vladale za vrijeme Drugog svjetskog rata u, od Musolinija i Hitlera odobrenoj, marionetskoj NDH. Na njegov koncert dolaze Skinheads, ratni veterani i Ministri hrvatske Vlade, ali i umirovljenici, kućanice, pa čak i časne sestre.
Marko Perković se naziva “Thompson” po marki mašinskog pištolja kojeg je koristio u jugoslovenskom ratu. On naravno takođe nosi jednu crnu T-majicu sa svojim amblemom, izrezbarenom drškom jednog mača iz fantazije i jedan lanac, sa velikim srebrnim medaljonom i križem. Tip djeluje kao jedna mješavina Heino i Bruce Springsteen, glas ga izdaje, a pokreti mu više liče na benzinsku crpku nego na Little Richarda. Ali tamo gdje on nastupi, okuplja se i mlado i staro. Čavoglave, njegovo rodno mjesto u Dalmatinskom zaleđu, pjesmom je načinio poznatim Hrvatima u Hrvatskoj i “dijaspori” širom svijeta – u Bosni i Hercegovini poznat je kao i u Njemačkoj, u Australiji, Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama.
Mirno i ponosno
Iz Kalifornije na jednom Chatt-forumu piše neka Marija Šutić: „Moj otac se u ratu borio za domovinu, dok sam ja još bila mala. Kada čujem Thompsona, mirna sam i ponosna biti Hrvaticom. Njegove pjesme su mi pomogle kao i mome tati i mnogim drugim Hrvatima. Dok Tiho Orlić svoju bas-gitaru kao “paliju” (original je vrlo slobodniji i znaci kao "proteza za k...") upinje u visine, oslobađa se Thompson iz svoje letargije i zabija ogromni fantazi-mač u binu. Ponekad dovede na binu bubnjare uniformare kao hrvatske graničare, a nekada ga prati tradicionalni ženski kor iz Dalmacije. U Zagrebu je mahao na bini ogromnom hrvatskom zastavom, do je na Maksimirskom stadionu napravljen vatromet. Nakon takvih nacionalno popularnih oduševljenja, režija isključuje svijetlo na bini, publika maše desetinama tisuća malih svjetiljki, dok Thompson pjeva potajnu himnu ratnih veterana „Lijepa li si“ (Ovdje je autor napravio gresku, tekst se odnosi na pjesmu „Reci brate moj“):
Reci brate moj:
Ne pitaj me ništa
bilo je pa prošlo
dabogda se ne ponovilo
ja sam im'o sreće
pa sam kući doš'o
a puno ih se nije vratilo
Ne pitaj me ništa
tek svijeću upali
za sve one što su
za dom pali
Reci brate moj
jesmo li prokleti
pa se tako brzo
sve zaboravi
al' neka neda Bog
pa nas budu trebali
opet će se gusta
magla spustiti
Uvažen kao olicenje svjetlosti
Nijedna druga zvijezda hrvatskog turbo-folka ne podvaja mišljenja kao on. Jedni ga brane i poštivaju i kao svjetlonošu, onog koji sa moćnim mačem boga, nacije i obitelji ide protiv pomrčine, za druge je on gadljivac, kičav i lažljiv, bezličan i nacionalno ograničen.
Dok bivši ministar inozemnih poslova Žužul i još vladajući ministar gospodarstva Primorac jedva da su propuštali neki njegov koncert, njegovi nastupi prerastaju u zemlji i inozemstvu sve više u vanjsko-političko opterećenje za vladu, koja ima cilj da pristupi EU.
U Nizozemskoj su mu zabranjeni koncerti. Srpski mediji ga uzimaju kao indiciju da još gori ispod ustaškog pepela. U Hercegovini protestira mostarski muftija protiv njegovog nastupa u gradu u kojem Muslimani i Hrvati žive kao da su još uvijek odvojeni nevidljivim zidom. Prethodno su Muslimani, židovska zajednica i katolički aktivisti u Sarajevu spriječili njegov koncert sa argumentom da on svojom ustaškom ideologijom pooštrava i provocira etničke konflikte.
Simon-Wiesenthal-Zentrum spočitava javnoj hrvatskoj televiziji da prenosima uživo njegovog koncerta u Zagrebu na Maksimirskom stadionu, na kojem je bilo nazočno 40.000 obožavatelja, širi nacizam, antisemitizam i neprijateljstvo prema stranicima. U Kanadi i Sjedinjenim Američkim državama suprostavljaju se hrvatske kulturne organizacije optužbama za podržavanje neonacističke propagande na Thomsponovoj turneji „bilo jednom u Hrvatskoj“.
Ljubav prema domovini
Ja sam samo jedan glazbenik, brani se Thompson, na mojim koncertima pjevam o ljubavi prema Bogu i domovini, ništa više od toga. Općenito je poznato da je više puta pjevao jednu od najogavnijih ustaških posprdnih pjesama, onu o hrvatskom koncentracionom logoru Jasenovac u kojem su desetine tisuća Srba, Židova i Roma na bestijalan način mučeni i ubijeni. Ja sam to, kaže on, samo kao hajduk protiv srpske agresije činio. Dok su se devedesetih godina simpatije prema ustaškom režimu često vrednovale kao znakovi patriotizma, to se vrlo brzo promijenilo nakon Tuđmanove smrti. Prije tri godine osudila je hrvatska Biskupska konferencija Thompsonove pjesme, jer “koriste jezik mržnje koji nije spojiv sa tradicijom kršćanske civilizacije”.
Antikrist u množini
Sada je prinuđen na uzdržanost u javnim istupima, ali mora svojim obožavateljima dokazati da je ostao onaj stari. Rezultat toga je prevrtljivost koja je uobičajena kod Le Pena, Haidera i kompanije: Ono što je rekao, nije htio tako reći ili u najmanju ruku nije tako mislio, istovremeno traži razumijevanje za to što više ne smije kazati ono što misli. Još uvijek ima Pjesmo „Čavoglave“ u svom repertoaru, koju uzdiže sa „Za dom spremni!“. Točno je doduše kada Thomspon kaže da pjevajući o nacionalnom junaku Banu Jelačiću misli na 1846/49. godinu, ali to malo ko zna. Naprotiv, naširoko je poznato da su tu pjesmu pjevale ustaše. Na najnovijoj turneji podgrijavao je Thomson duhove pjesmom „Moj narod“ protiv „antikrista, masona i komunista“ koji su htjeli uništiti od Boga odabranu hrvatsku naciju. Namjerno naglašava „antikristen“, a ne „antikrist“, da bi se zadržala množina, kada već ne smije više kazati „Židovi“.
To dovodi do zabune da li Thomsona staviti na istu ravan sa neonacističkim bandama. Thomspson ne propovijeda mržnju protiv manjina i stranaca otvoreno. Prije bi ga mogli označiti kao nekoga koji ima apsolutni nedostatak sažaljenja za žrtve nasilja, za sve one koji ne pripadaju “svetoj” hrvatskoj naciji. On raspiruje identifikaciju sa jednim mitskim nacionalizmom koji se definira kroz isključivanje i ograđivanje od drugih, a religijom se služi samo kao izvornim mitom za podršku svom javnom identitetu. Taj oblik nacionalizma u Hrvatskoj ne ograničava se samo na Udruge ratnih veterana, najradikalnije grupe i partije, nogometne klubove i njihove simpatizere. On je, kako se u tjednima pred parlamentarne izbore iznova pokazalo, duboko ukorijenjen u srž društva. Tom i takvom društvu Marko Perković Thompson posuđuje samo svoje oličje i glas.
| NACIONALISTIČKO SMEĆE JEDNOG PROVINCIJALNOG MAČOA |
Njegov znak raspoznavanja je mač. Krupnim koracima dolazi na binu uramljenu srednjovjekovnim simbolima, nekoliko sekundi drži teški bodež iznad glave, pa ga teatralno zabada u pod. Njegova publika oduševljena, pljeska i podvriskuje. Pop pjevač voli samo tamne boje: pantalone su mu crne, crni remen na njima, maslinasto-zelena uska majica sa crnim prugama, negove misli su braon. Rođeni Hrvat se zove Thompson kao i britansko vatreno oružje, koje je devedesetih godina kao dobrovoljac dobio (navodno zato što je svo oružje već bilo podijeljeno on ništa bolje nije dobio) da bi se protiv Srba borio. Rat je davno završen, Hrvatska je danas kandidat za prijem u EU, ali Marko Perković, kako se u stvari zove, i dalje potpiruje mržnju.
Publika pozdravlja hitlerovskim pozdravom
U jednoj pjesmi koju su hrvatski glazbeni kritičari označili kao „nacionalističko smeće jednog provincijanog mačoa“, zaklinje 40-godišnji Perković tamnu prošlost svoje zemlje. Srbe želi poubijati i baciti u more, lijeve političare najrađe zamijeniti za umrlog diktatora Franju Tuđmana, hrvatske ustaške fašiste iz Drugog svjetskog rata slavi kao narodne heroje. Krajem septembra planira Thompson, trenutno najpopularniji hrvatski pjevač, jedan koncert u Mostaru. Ovaj grad u Bosni i Hercegovini je nakon rata prije 12 godina praktično podijeljen između Hrvata i Bošnjaka (Muslimana). To je malo promijenila i ponovna izgradnja slavnog mosta preko Neretve.
Bošnjački predstavnici upozoravaju, da bi nastup pjevača pooštrio etničke napetosti. Seid Smajkić, mostarski muftija, nazvao je Perkovića fašistom koji u po Ramadana, mjeseca posta, želi provocirati i vrijeđati Muslimane. Predstavnik božji kaže da su prilikom ranijih Thompsonovih koncerata desne radikalističke horde oštećivale džamije i napadale Muslimane povratnike. Stari partizani, koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv nacista i domaćih izdajnika, zahtjevaju od vlasti da zabrane „nacionalističke priredbe“.
Malo je vjerovatno da će do koncerta doći. Hrvatski gradonačelnik Mostara je izjavio da on nema probleme sa Thomsponovim neofašističkim tekstovima. Lokalni političar nije jedini sa takvim mišljenjem. Kada je ratni veteran Thompson sredinom jula imao koncert u Zagrebu na Maksimirskom stadionu, skupilo se 40.000 Hrvata.
Među publikom su bili prominentni političari vladajuće partije HDZ, ali i opozicioni socijal-demokrati. Neki posjetitelji koncerta ispružaju ruke za Hitlerov pozdrav. Državna televizija prenosi nacionalističke orgije uživo. Brojna mladež nosi simbole i oznake ustaša, koji su u Drugom svjetskog ratu bili odgovorni za grozna protjerivanja i ubijanja manjina. Samo u koncentracionom logoru Jasenovac, balkanskom Aušvicu, hrvatski fašisti su ubili 100.000 ljudi: Židova, Srba, Roma i hrvatskih komunista. U pomen tim žrtvama, partizanski vođa Josip Broz Tito je u Jasenovcu podigao jedan impozantni spomenik: jedan široki krajolik između dvije rijeke u kojima se nabacanim zemljanim humkama simbolizirana mjesto mraka. A u sredini je jedan betonski ljiljan koji strši u nebo.
Osnivač hrvatske države Franjo Tuđman je sredinom devedesetih godina propao u pokušaju da iznova piše povijest: on je htio Jasenovac pretvoriti u spomen-obilježje „svim hrvatskim žrtvama“. Njegov nasljednik, Stipe Mesić, državnik koji je cijenjen daleko šire izvan Hrvatske, odbio je falsificiranje povijesti i veličanje ustaškog režima. Prije svega iz tog razloga predjednik je u Thompsonovim pjesmama izrugivan i proklinjan.
Vlasti Tompsona „drže pod uvjetom“, uprkos protesta židovskih organizacija i srpskih političara u Hrvatskoj. 2003 godine su vlasti vodile istragu protiv Thompsona zbog širenja međunacionalne mržnje, ali optužba nije podignuta. Prema mišljenju njegovih poklonika on pjeva „patriotske pjesme“ o papi, kršćanstvu, obitelji i životu. Ne čudi zato da je pjevač od dostojanstvenika moćne katoličke crkve prihvaćen raširenih ruku.
Dubrovački biskup je nakon susreta sa Thompsonom požurio da izjavi: pop zvijezda sa svojim pjesmama brani vrijednosti obitelji i vjere u boga. Ono što crkveni vođa namjerno prećuta: Thompson pod mantijom humanitarne pomoći sakuplja novac za obranu hrvatskog generala Ante Gotovine, koji je od UNO-tribunala u Den Haagu optužen zbog ratnih zločina protiv Srba. Nizozemske vlasti su zabranile Thomsponov koncert za zemljake u egzilu sa obrazloženjem da on simpatizira naciste. Takođe je s proljeća, pred sami nastup, iz sigurnosnih razloga otkazan njegov koncert u Sarajevu, jer su nekadašnji muslimanski borci zaprijetili protestima.
Nastup u Frankfurtu
Thompson je u drugim europskim gradovima smio neometano odušavljavati pristalice svojom nacionalističkom glazbom. Prošlih mjeseci je nastupao u Luzernu, Frankfurtu i Beču. Na tim koncertima je pokupio kajmak i zgrnuo veliki novac prodajom suvenira. Postoje Thompsonove majice i šunka, ali je absolutni prodajni hit balkanska šljivovica. Na flaši sa rakijom od šljive, blistaju slike bivšeg generala Ante Gotovine i ustaškog vođe Ante Pavelića. Nakon koncerta u Mostaru Thomson ide na veliku američu turneju I tamo će on pred svojim poklonicima svoj mač držati nekoliko sekundi iznad glave, pa ga zabosti u pod. Navodno za obitelj, za domovinu i kršćanstvo. I za mračnu hrvatsku prošlost.