Na tragu Maya
Cenote Sagrado, Chitzen Itza, zrtveni bunar Maya
Foto: P Mišic
("Think different" tekst inspiriran prilozima Hola Mexico i "Merida".)
Covjek je cudo!
Čovjek - " ...a ko sam ja, ko smo mi, što mi značimo, čime mi sadašnjoj civilizaciji i budućnosti svijeta pridonosimo?" I ne pita to samo urednik ove internet stranice, isto pitanje postavljali su sebi, od kako je svijeta gotovo svi ljudi koji su živjeli na ovoj našoj planeti, i još uvijek pitaju mnogi. Riješiti se uspije štošta ali ovu zagonetku malo tko uspije da riješi - kako došli tako i o'šli. Čovjek je čudo! Gospodari ovim planetom i budućnost svijeta u mnogome ovisi o njemu. Dobio je slobodnu volju i od tada pa do danas sklon je zloupotrebi: "Čovjek vlada nad čovjekom na nesreću njegovu." (Biblija, Propovjednik 8:9)
Upravo zbog toga Čovječanstvo je u krizi, jer čovjek se predao vragu - njegova je produžena ruka. Jako loš izbor, najgori mogući!
Ipak, uvijek iznova dobiva novu šansu. -Dokle?
Lom civilizacija
Lom civilizacija I Kojom mjerom izmjeriti tako veliki raskorak između najvećih postignuća pojedinih naroda i dubokog ponora nekontroliranih nagona u kojima se gubi (izgubio) čovjek? Metrima ili milenijima? -ne, ne tim mjerama, za ovo su potrebne drugačije mjere, teško ih je pronaći.
- Od samih početaka nailazili smo na poteškoće. Neke od njih su uspješno prevaziđene te su nas odvele do neslućenih spoznaja koje su nam omogućile napredak i uvid u ogromne potencijale vlastitog uma -na sveopću dobrobit.
- I mnogi drugi potencijali ljudske svijesti donosili su velike pomake s tendencijom za još veći napredak ali, na veliku nesreću, bivali su iznenada blokirani i urušavali su se do u danas tek prepoznatljive ruine, koje su još uvijek dovoljno lijepe da probude naše interese, pa i da nas duboko impresioniraju, čak. Ipak, služe nam samo kao nijemi svjedoci nekadašnje slave i velike moći, kako samog čovjeka tako i naprednih civilizacija koje su dolazile i odlazile svome kraju. Nekima su i opomena, i ništa više!
- Međutim, postojali su i drugi resursi čije je potencijale trebalo koristiti a koji nikada nisu dobili šansu. U zajednicama ljudi kolektivna svijest je u nekim svojim elementarnim jedinicima dobro zakazala i zato još uvijek čami, tamo duboko negdje dolje, na najnižoj skali.
I kao da u svakom od nas postoji neki nerazvijeni gen koji nas spušta na niži nivo i poput zarazne bolesti prelazi na druge ljude te zahvaća i šire slojeve društva, djelujući naposlijetku tako poražavajući, da prema svim mjerilima vrijednosti padamo na najniže stepenice, dublje i od onih na kojima se nalaze krvoločne zvijeri. I očito je da taj sraz ljudske bijede koči te poništava sav postignuti napredak, a u određenom trenutku prekida i naš sveukupni razvoj, štaviše: -zatire ga udarcem ogromnog čekića što sve skrši, ama baš sve ispod sebe!
Zašto zlo?
Zašto? Zar je potrebno navoditi Zlo i izvore tog Zla? Nije li ono sveprisutno, i tu blizu uz nas, takorekuć -na svakom koraku? Kako onda naprijed? Može li se stojati po strani i samo promatrati ili bi trebalo nešto i pokušati; zar dijete koje nije naučilo hodati može i potrčati, ptica koja nije pokušala letjeti i poletjeti, riba zaplivati... Tako i čovjek, trebao bi barem pokušati... Očito da smo slijepi te nismo u stanju do kraja sagledati ozbiljnost situacije u kojoj jesmo. Ne osjećamo li kako zlo uništava ono ljudsko u nama. Podvrgnuti smo svakodnevnim kušnjama da ostanemo dosljednim sebi, da ne pokleknenemo. Jedina mogučnost da ostvarimo čovjeka u sebi te utičemo na našeg neprijatelja u nama, da pobijedimo zlo, jest borba, a ona podrazumijeva: Mijenjati sebe a ujedno i svijet oko nas -na bolje, dakako.
I kad se Perica ovdje pita: -Zašto pisati i da li je to potrebno? Navodi on i razloge. "Zato što se...uvijek mogu izvuci i pouke i poruke za vlastiti život, za vlastitu zemlju." Dakako da je u pravu! A ja bih s pitanjima išao i dalje, još puno dalje:
-A šta je to "naše"? Šta je to "naša zemlja"? Je li to naša avlija, naše selo, grad, država...? Zemlja nam je jedna i druge nemamo, porijeklo nam je isto! Svima! Isti su nam mama i tata, svi smo u srodstvu -jedan smo rod. Kad bismo samo mogli i priznati to; kad bismo samo mogli izvesti našu svijest iz mraka te isplivati iz blata, preskočiti uske interese i gledati Zemlju -našu planetu: kao jednu, jedinstvenu i jedinu, bez rascjepkanosti i svojatanja, bez gladi, sukoba, uništavanja... Sunce nas sve grije i još nismo pronašli slične planete. Kad ih i nađemo, pa kad bi sve i pasalo, kako do njih? Oprosti nam Bože, jer uistinu ne znamo što radimo!
Kržljavi gen
Pogledajmo mnoge propale i nestale civilizacije: toliko ljudskog truda i muke, nebrojene spoznaje ljudske, dostignuća, nadahnuća! Sve je propalo. Koja je to prepreka koju nismo u stanju prijeći? Koji je to gen što ga nismo u stanju pokrenuti? Možda je ključ u njemu. I on je trebao podstaći razvoj i dati doprinos, no nešto ga je omelo, ili je drugim putem pošao onog dana kad se čovjek vragu predao. A ko s vragom tikve sadi ...!? Ako ne poradimo na tome, nećemo moći dalje. Svaki ljudski život je ŽIVOT i ne smije se uzeti silom!
Jesi li ga projektiro, osmislio, ostvario? Možeš li ti to? Pa, otkuda ti onda pravo Kaine! Koliko je takvih poput tebe na ovome svijetu, koji okrvaviše ruke? Abela je ubila zavist, poslije je došlo i štošta drugo! Kako ćemo onda dalje? Od tada nema naprijed, samo tapanje u mjestu. Na plećima nam je balast koji svojom težinom vuče na dno i sve ono postignuto dobro, toga nismo ni svjesni, inače ODMAH bismo prestali. Dato nam je da se učimo biti ljudi, da ostvarimo i dokažemo čovjeka u sebi. I tko se usudi reći da to i jesmo, pogotovo nakon svega što si učinismo!?
Djaci ponavljaci
Naučiti ? Da, kako Perica reče: -uvijek se mogu izvući pouke i poruke..." Svakako! Ali mi smo izgleda đaci ponavljači -učenje nam slabo ide. Sasvim slučajno, za primjer su ovdje uzete Maye, a mogla je biti i bila koja druga propala ljudska zajednica, ubrzo možda i ova naša! Ako se ne probudimo iz dubokog sna i ne pokrenemo sa prve stube, uzalud nam napor i sve one dobre tekovine civilizacije ove; sva ta predivna dostignuća koja imamo -sve može nestati. Što nam vrijedi ukroćeni atom kad čeka da ga okrenemo protiv sebe? Usmjeren je i samo što nije i upotrijebljen -čeka se greška. Zašto gomilamo oružje, šta će nam? A želimo biti sretni! Pa, kako to može ići: dok još uvijek jedni umiru gladni a drugi uživaju izobilje i bacaju hranu, dok radimo gadosti i ubijamo, dok biramo vođe kojima tajna društva i skriveni vladari vuku konce -sam Nečastivi, dok se zatvaramo u nacionalne torove pune egoizma i licemjernog nacionalizma, i smrdimo do neba !? Da ne dužim, zaključujem: - Da, Bog je Ljubav uistinu! Jer što bi nas drugo -ako ne ljubav moglo i trpjeti više?
Vratimo se Mayama, doprinesimo i naučimo ponešto. Zato i ovakav uvod, neki će teško naći poveznicu s Mayama? Ima, ima... tko može neka razumije. Sve je ovo slično i sve ima neku vezu, samo što to stalno kruži i čeka svoj red. Ali čeka se i novi čovjek - promjena koja će odrediti novi smjer.
Uništeni kodeksi
Maye Tko su, gdje i kako su živjeli, čime su se bavili, koju religiju prakticirali...? Na postojećim kamenim natpisima te mnogobrojnim reljefima u ostacima njihovih gradova nalazimo mnoštvo zapisanih sadržaja. Služili su se pismom koje je imalo preko 800 znakova, kao i velikim brojem hijeroglifa. Svoju povijest i običaje Maye su bilježili na nadvratnicima, stepeništima, kamenim pločama, stupovima. Koristili su i papir, a dobivali su ga od unutrašnjeg sloja kore drveta divlje smokve. Dobivene listove su presavijali i sastavljali ih u knjige koje su nazvane - kodeksi. Ukoričivali su ih kožom od Jaguara. Zasigurno, sadržavale su i veliko znanje, i pored toga Španjolci su ih u svom nemilosrdnom pljačkaškom pohodu 1540. n.e. temeljito uništavali. Ipak, manji broj njih je nekim čudom uspio i 'preživjeti'.
Pored toga što su posjedovali napredno pismo bili su i izvanredni matematičari, usavršili su i kalendar izrađen na temelju Sunčeve godine. Ostavili su i svoj duboki trag kao graditelji jedne od najistaknutijih civilizacija starog doba na tlu današnje Amerike. Bili su vrhunski klesari te su od vapnenca i žbuke gradili hramove i piramide što su nalikovale egipatskim, tako da su ih mnogi u prošlosti smatrali potomcima Egipćana, ali to nije bio slučaj.
Moguće je da su prvi poljoprivrednici naroda Maya naselili područje sjeverne Gvatemale otprilike hiljadu godina prije Krista. Poznato je da su drevni stanovnici MeHika, Belizea, Gvatemale, Hondurasa, Salvadora bili jako dobri graditelji, slikari, kipari, grnčari... Međutim, pravi procvat civilizacije Maya vezan je za razdoblje između 250. n. e. i 900. n. e. - period koji je općenito poznat kao Klasično razdoblje.
Kukuruz
U najvećem usponu svoje moći carstvo Maya imalo je na desetine gradova od kojih je svaki brojio između 5 000 i 50 000 stanovnika. Njihove ostatke pronalazimo danas u Hondurasu i Gvatemali te na Yukatanu na jugu Meksika. Najveća koncentracija stanovništva Maya bila je u nizinskom području današnje Gvatemale.
Glavni teret izgradnje svih tih gradova te veličanstvenih zdanja i mnogobrojnih svetišta na svojim su plećima podnijeli vrijedni poljoprivrednici koji su na plodnim obradivim površinama uzgajali kukuruz. Svojim su radom morali podupirati sve te građevinske poduhvate. Pored toga, uz svoje potrebe, morali su podmirivati i potrebe u hrani velikašima kao i svećenicima, koji su kako se mislilo, imali važnijeg posla (-ništa staro, ništa novo, slično je to i dan danas.)
Kao obitelj Maye su bile u veoma čvrstoj svezi. U pravilu živjeli su skupa pod istim krovom: roditelji s djecom, zajedno s bakama i djedovima.
Muškarci i stariji dječaci bili su zaduženi za obavljanje težih poslova a žene i djevojčice su kuhale, izrađivale odjeću te vodile brigu o mlađim naraštajima. Maye poljoprivrednici uzgajali su avokado, čili, paprike i krumpir. No glavna hrana Maya bio je kukuruz. Žene i djevojke pripremale su ga na puno načina. Od njega su pravili neku vrstu lepinje, odnosno ono što je nama danas poznato kao tortilja. Sigurno nisu znali za šljivu jer inače ne bi koristili kukuruz kao jedan od osnovnih sastojaka za pravljenje alkoholnog pića po imenu balche. Interesanto, kukuruz je i danas najzastupljeniji sastojak prehrane Maya. U nekom od svojih oblika kukuruz u današnjoj prehrani zauzima i do 75 posto, dok je u prošlosti taj udio vjerojatno bio i veći.
Mnogobošvo
Mnoštvo bogova i božica Religija je zauzimala izrazito istaknuto mjesto u životu svih Maya. Obožavali su mnoštvo bogova, a u jednom dokumentu navodi ih se 160. Između ostalih vjerovali su u boga stvoritelja, zatim boga kukuruza, boga kiše, boga sunca... I žene su imale posebnu božicu kojoj bi se molili za plodnost ili pak, ako su već bile trudne, da porod protekne kako treba hodočastile su u hram božice Ixchel na otoku Cozumelu.
Za Maye je svaki dan imao religiozno značenje, a svaki mjesec njihovog kalendara imao je svoju svetkovinu. Posebne ceremonije Maye su održavali i prilikom sahranjivanja mrtvaca. Tijelo mrtvaca prvo bi obojili crvenom bojom, nakon čega bi ga zajedno s nekim osobnim predmetima umotali u slamnate prostirače. Tijelo bi zatim pokopali ispod kuće u kojoj je pokojnik živio. Ta se ceremonija donekle razlikovala kod vladara jer se njih sahranjivalo u piramide na čijem je vrhu bio izgrađen hram. Zajedno s vladarima Maye su pokapali i njihove sluge, koje bi prethodno ubili, te razne predmete za koje su vjerovali da će im koristiti u zagrobnom životu.
U sklopu svojih vjerskih svetkovina Maye su ponekad sebi bušili ušne resice ili noge i stopala. Bušili su čak i jezik. Iz prizora prikazanih na kipovima, zidnim slikama i grnčariji jasno se vidi da su žrtvovanja također bila sastavni dio obožavanja ovog naroda. "Žrtve su često bile razne vrste životinja", piše dr Max Shein u svojoj knjizi The Precolumbian Child, no najuzvišenija žrtva bila je ljudski život. Žrtve ovih rituala bile su neprijateljski vojnici i robovi, ali i djeca, muška i ženska, čiji roditelji nisu bili robovi."
Neki povjesničari kažu kako su Maye nekada žrtvovali mlade djevojke bogu kiše prinoseći mu ih kao nevjeste, i to tako što su ih žive bacali u Sveti zdenac u Chichen Itzi. Ako bi djevojka preživjela do zalaska sunca, Maye bi to protumačili kao znak da je bog kiše zadovoljan s prethodnom djevojkom koja mu je ponuđena kao nevjesta. Djevojku bi se nakon toga izvuklo iz vode.
Imali su i hramove posvećene ratnicima na čijim ulazima su bili isklesani ljudski likovi koji su u rukama držali posudu u koju se, po svemu sudeći, stavljalo tek izvađeno ljudsko srce. Imali su i još štošta drugog... Imamo i mi danas!?
Kalendar
Kalendar Maya Maye su izradili precizan godišnji kalendarski sustav u koji je čak bila uračunata i prijestupna godina. Godina je kod njih imala 365 dana. Od toga su 364 dana bila podijeljena na 28 sedmica, a svaka je imala 13 dana. Nova godina počinjala je 365. dana u godini, to jest 16.07.. A što je bilo s mjesecima? Imao ih je 18, od kojih se svaki sastojao od 20 dana. Tako su sedmice i mjeseci tekli neovisno jedni o drugima - izuzev u jednom slučaju. Naime, svakih 260 dana (13 x20) sedmica i mjesec zapoceli bi istog dana. Priručnik Funk & Wagnalis New Encyclopedia navodi: "Izgleda da je kalendar Maya, mada veoma složen, bio najprecizniji kalendar koji je čovjek poznavao prije pojave gregorijanskog kalendara".
Postoje još mnoge teorije u uskoj vezi s tim kalendarem. Naime, obilježavao je ljudsku povijest u vremenskim razdobljima koji su s početkom mjerenja vremena bili jako dugi, no kako vrijeme odmiče oni su sve kraći, tako da smo sada pri samom kraju, to jest u zadnjem ili predzadnjem ciklusu. Interesantno je za napomenuti da kalendar Maya prestaje s mjerenjem vremena do kraja decembra 2 012. n. e. (po nekima 2 011.) Taj podatak je privukao pažnju mnogih i na djelu su brojna nagađanja. Govori se o kraju svijeta, ali i o kraju određenog perioda negativnih utjecaja na čovječanstvo i cijelu planetu te podizanja kolektivne ljudske svijesti na viši nivo uz sve dobrobiti koje iz toga proizilaze s pobjedom nad zlim i konačnim dolaskom dobrih vremena istinskog napretka. No ostavimo maštu na stranu i dok imamo vremena pokušajmo proniknuti u tajnu naglog nestanka Maya, a uz to zavirimo i još malo u religijske teme.
Drveni idoli
Pad Nakon 900. n. e., stoji u djelu The New Encyclopedia Britanica, "klasična civilizacija Maya doživjela je naglu propast, ostavivši opustjele velike gradove i ceremonijalna svetišta koje je progutala bujna vegetacija džungle" Niko sa sigurnošću ne može reći što je uzrokovalo nestanak Maya. Teorije se razlikuju: po nekima se iscrpilo obradivo tlo, drugi pretpostavljaju da je nestašica hrane otjerala seljane da se okrenu štetnim metodama obrade zemlje, dok su ostali pobjegli u već ionako prenapučene i osiromašene gradove. Ipak Maye nisu potpuno izumrli. Otprilike dva milijuna pripadnika tog naroda živi još i danas, i to najvećim dijelom na sjeveru Yukatana i u Gvatemali.
1492. n. e. Španjolci su poharali taj dio svijeta, kakva su zlodjela u ime pohlepe i vjere napravljena ne možemo ni zamisliti i nećemo sada o tome...
Činjenica je da se, kako izvještava Associated Press, " 1992. na 500-tu godišnjicu osvajanja Gvatemale -Katolička crkva u Gvatemali javno ispričala zbog zločina počinjenih nad Indijancima u vrijeme evangelizacije Gvatemale". I danas, više od 500 g. nakon tzv. evangelizacije među današnjim Mayama katolička religija je najzastupljenija. Međutim, to ne znači i da su Maye napustili religiju svojih predaka. Nasilno pokrštenje samo je dobilo oblik katolicizma dok je u suštini postalo mješavina starog i novog. Crkva je tolerantna, jer bitan je kvantitet, to jest zastupljenost -broj ljudi, a ne kvalitet - istinski krščanski sadržaj. Trudeći se svim silama i dalje pridobiti naklonost ovih starosjedilaca Katolička crkva je i dalje tolerantna i mnogi svećenici svjesno prihvaćaju miješanje crkvenih obreda i učenja s ritualima starosjedilaca.Treba reći da među svećenicima ima i svjesnih ljudi koji postavljaju pitanje: - Gdje je granica između kršćanstva i poganizma i koliko poganskog crkva može podnijeti a da se i dalje može nazivati kršćanskom. Naime, danas je posve uobičajeno vidjeti pripadnike naroda Maya kako se križaju rukom na način uobičajen za katolike. Ništa neobično -to svi katolici rade. Ali teško je pronaći odgovarajuće objašnjenje na pitanje: Zašto to čine nakon što su prepješačili kilometre da bi došli do svetišta San Simona -drvenog idola nepoznatog porijekla. Ali i nije -ako nam je poznata ona priča o pokrštavanju poganskih idola...
Nada
Kraj Izvanredan napredak i katastrofalan završetak. Što je uzrok? Možda je to i pobuna čovjeka protiv Stvoritelja i Zakona koji je rekao: Ne ubij! Poštuj Me, poslušaj zapovijedi Moje jer su za tvoje dobro i jer samo tako možeš napredovati.
Ali tko će slušati, teško je to? Sve nam je dao, sve to što nam je dao tek što nismo uništili. Sebični smo, pohlepni, neposlušni, bezosjećajni, neobuzdani, okrutni, skloni pretjeranim užicima, bogobojazni kobajagi a ne živimo tako.
I zato u psalmu 92:7 stoji: "... zli niču kao trava i cvatu svi koji zlo čine," ali odmah slijedi i : - " to je zato da budu istrijebljeni zauvijek"
I kakvom li se samo brzinom okreće ovaj naš vrtuljak, ne primjećujemo ništa oko sebe, sve nam je na dohvat ruke, čini se! Naše oči registriraju slike, dešava se svašta: poplava, potres, vulkan, nesreća, bolest, glad, rat, kriminal, otuđenje ... Ne vidimo, ne čujemo! -Sve dok ne osjetimo na vlastitoj koži, dok ne zakači, dok ne udari ... i nas! Kako se vrijeme bliži kraju, okretaji su brži a obim se sužava, zaluđenost je veća! Od siline centrifugalne sile samo što se nije otkačila i nada -jedina preostala. A kad ona ode..., e, onda će sve do vraga! Dolazi li prekretnica ili će sve opet krenuti iz početka? Je li tako bilo i kod Maya? I kod ostalih? Kako li će tek biti nama?
A onaj gen ludi, onaj što ne funkcionira, kojim sam vrag manipulira? Ta nećemo valjda u ponor zbog njega.
Popravimo ga i prihvatimo napokon te plodove duha: Mir, krotkost, blagost, dobrotu, suosjećajnost, ljubav... I dobit ćemo krila! Ko želi -neka shvati, ko neće i ne mora.
I na kraju, vratimo se još pitanju koje urednik ove stranice postavlja na početku ovog serijala: " ...a ko sam ja, ko smo mi, što mi značimo, čime mi sadašnjoj civilizaciji i budućnosti svijeta pridonosimo?" Neke od odgovora smo možda ovdje i dali naslutit, more bit a i ne mora, prosudite sami. Tako je i sa odgovorom na pitanje: "Zašto uopće na našoj webstranici pisati o drugim zemljama i krajevima?"
Nisu odgovori samo ovo što ste pročitali, još ih ima; pokušajte ih pronaći i sami!
Brojne informacija o Mayama korištene u ovom prilogu dugujem časopisu "Probudite se! 8. septembra 2001." U nadi da i čitaocima iste neće biti od viška puno zahvaljujem.
Josip Vučković
josip@hasic.dk
20.08.2008.
