Merida - "bijeli grad" Maya
Ogledalce, ogledalce...
Zašto uopće na našoj webstranici pisati o drugim zemljama i krajevima? Zato, mislim, što se upoznajući druge ljude, zemlje i krajeve, uvijek mogu izvući pouke i poruke za vlastiti život, za vlastitu zemlju. Pogubno je polaziti od toga da je sve naše uvijek najbolje, najpametnije...
Bliski susret trece vrste
Japanci su postali jedna od industrijski najnaprednijih i najrazvijenijih nacija na svijetu kopirajući od drugih. Putujući po svijetu, gledali, pitali, fotografirali, bilježili... pa kod kuće primjenjivali, usavršavali i druge pretekli. Svako, ulazeći nakratko u povijest Maya u Meksiku npr., osjećajući na koži daške te prekrasne, nasilno, u krvi zatrte kulture, čovjek uvidi da i toliko stoljeća kasnije nismo mi ni najpametniji na svijetu, niti je sve što radimo dobro. U mnogo čemu su ti primitivni Indijanci (tako su nas u školi o njima učili) i dan danas nama ostali nedostižni. Hodajući po ostacima predivnih starih gradova, stekne se jednostavno osjećaj krivnje, skrnavljenja nečega vrijednog i svetog, i poštovanja prema tom svijetu i civilizaciji kojoj se cjelokupna naša planeta Zemlja divi. I zapita se: a ko sam ja, ko smo mi, što mi značimo, čime mi sadašnjoj civilizaciji i budućnosti svijeta pridonosimo?
Guadalajara
Time kako već duže godina (loše) radimo, sigurno ne pripomažemo svjetskim pozitivnim procesima baš previše. Bolje kazati da djelujemo u kontra smjeru. I sam sam tek u Meksiku prva puta čuo za veliku nesreću u gradu Guadalajara koja se dogodila 22.04.1992. godine, izazvanu sa više eksplozija u mreži kanala u kojoj je 206 ljudi poginulo (neoficijelno je taj broj puno veći), 500 povrijeđeno, a 15.000 ostalo bez krova nad glavom. Ta nesreća je izazvana nenamjerno, tehničkim kvarovima, nestručnom izgradnjom kanalske mreže u kojoj su pomiješane vodovodne cijevi sa naftovodima za benzinske crpke...
U to vrijeme, 1992. godine, mi smo imali „pametnijeg posla", i kod nas su bile ekslozije, ali ne zbog tehničkih kvarova, nego smo ih sami jedni drugima podmetali. I kod nas se mnogo što-šta pomiješalo, i mi smo imali svoje „pobrkane lončiće“, svoje nestručnjake koji su nas u to uveli, mrtve, invalide i beskućnike, samo nebrojeno puta više nego u tom gradu. A koga je ta vijest o nesreći u Meksiku koja je u to vrijeme obišla čitav svijet, uopće zanimala u zlu i jadu koji su nas zadesili? Pozitivna posljedica te meksičke nesreće je da je ta gradska četvrt iznova izgrađena i da danas predstavlja jednu od najsuvremenijih gradskih četvrti u Latinskoj Americi, da je grad dobio jedan od najsuvremenijih kanalizacijskih sustava na svijetu, senzorski i kompjutorski kontroliran i upravljan. I sve to brzo i efikasno, unatoč materijalnoj šteti koja je procijenjena na jednu milijardu US-dolara. A kako to (obnova, povratak) napreduje kod nas?
Tequila
Odmah kod Gvadalajare nalazi se gradić Tequila po kojem je čuveno piće od Agave - Teauila - dobilo ime. Da dodam da se iz srca te biljke dobija poznato meksikansko piće - Mezcal. Tequila je praktično jedna vrsta Mezcala koja se dobija isključivo iz tzv. "plave agave" i to samo u državi Jalisco. Najpoznatiji Mezcal potječe iz pokrajine Oaxaca. Priče o tome da se za proizvodnju Tequile i Mezcala koristi i crv koji u agavi živi, samo je reklamni trik. Meksikanci su uvidjeli dobru prođu pa počeli flaširati Mezcal sa crvom unutra. U proizvodnji same rakije taj crv ne igra međutim nikakvu ulogu. I još jedna proširena zabluda - tekila se ne proizvodi od kaktusa, nego iz cvjetne biljke agave koja, usput, raste i u Španiji i Portugalu.
Pancho i Aldo
Ali, vratimo se mi našoj temi. Otići u Meksiko i provesti vrijeme samo na plaži je velika šteta. Moraju se vidjeti u najmanju ruku fascinantni spomenici kulture Maya. Vožnja klimatiziranim autobusom od Puerto Aventuras na Karipskoj obali preko poluotoka, do skoro na Atlanskoj obali smještenog glavnog grada Merida, trajala je oko 3 i pol sata. Cestarine su u Meksiku za ondašnje prilike vrlo visoke, tako da se većina meksikanaca vozi lokalnim cestama. Na auto-cestama stoga nema velikog prometa, pa je i vožnja autobusom vrlo ugodna. Simpatični ali šutljivi vozač Pančo i nenadmašni poznavalac Yucatana i Mexica, brbljivi Aldo, pokušavaju vožnju učiniti što ugodnijom i skratiti nam vrijeme. Red Mariachi glazbe, tri reda Aldove priče! Kada neko govori pametno i interesantno, onda koncentracija ne popušta ni nakon nekoliko sati slušanja. Ispred mene dvije tetke, oöuvane polovnjače kako bi mi Posavci rekli, skreću pažnju svojim neprestanim brbljanjem. Govore međusobno na tečnom engleskom jeziku, a onda sa jednim od suputnika opet na izvrsnom njemačkom, pa zatim sa vodičem na perfektnom španskom... na kraju progovoriše i mađarski! Njihovu neuviđavnost nisam dalje smio glasno komentirati na hrvatskom jeziku, jer, ko zna mađarski, mogao bi lako znati i naš jezik?
Kin i Chac
Auto-cesta do Cancuna, sve pored nje, mjesta, hoteli, zgrade, putokazi, reklame, ne razlikuje se ni po čemu od najizgrađenijih i najmodernijih prilaza velikim europskim gradovima. Sve daje dojam bogatstva i blagostanja. A tako u tom tursitičkom dijelu Meksika i jeste. Na cesti nema loših auta, posvuda nova, većinom američka, najmoderniji autobusi, uzaludno pokušavam ugledati meksičko nacionalno vozilo – VW bubu. Ni za lijeka. Po jedan VW oldtimer uspijevam uslikati tek kasnije u Meridi i Izamalu.
Volkswagenova buba producirala se dugo nakon obustave u Njemačkoj, uz Brazil, još samo u Meksiku. Proizvodnja je tamo počela još 1964. godine i manje-više zadržala je svoj prvobitni oblik. U Meksiku se zove „Vocho“ i vrlo često se koristi kao taxi-auto, a za tu namjenu je izvađeno sjedište do vozača. Vlasnici takvih taksija strahuju od uvođenja zakona po kojem se kao taksi mogu koristiti samo vozila sa četvora vrata. Zbog uvedenih strogih normi za ispušne plinove, proizvodnja je obustavljena 2003. godine
Cesta nastavlja kroz nisku džunglu koja se proteže na obje strane dokle god pogled seže, široka je, uređena, prava, puca do horizonta kao strijela, podsjeća na američke Highways. Vrijeme idelno, sušno je doba godine, kiše tek počinju od svibnja. Za 15 dana boravka u Meksiku kiša je padala samo jednom i to samo 5 minuta. Već prvim dodirom, kada se izlazi iz zrakoplova, osjeti se topao zrak Yucatana koji leži između Karipskog mora i Golfskog zaljeva, grijan starim bogom sunca Maya “Kin” i natapan bogom kiše “Chac”. Zrak miriše na tisuće vrsta cvijeća, tropskog bilja i voća.
Vojska, policija, korupcija
Ispred nas manji zastoj na putu. Vojna patrola kontrolira vozila. Teško naoružani vojnici zaviruju u svaki kutak zaustavljenog automobila. Naša putujuća enciklopedija, Aldo, odmah pojašnjava: "U Meksiku je u toku velika borba protiv trgovine drogom, ali i protiv korupcije. Yucatan predstavlja kapiju za pošiljke droge iz Guatemale za USA. Policija je postala toliko korumpirana da je nedavno izabrana nova Vlada odlučila da za te, inače civilne poslove, angažira vojsku. Vojska je manje podmitljiva“, tvrdi Aldo, pa nastavlja: „Najkorumpiraniji su ipak političari. Postati političar, biti izabran na neku funkciju, znači obezbijediti sebe i svoju familiju za čitav život. To je kao premija na LOTO-u. Dok je prosječna plaća u zemlji 400 US dolara, plaća najobičnijeg regionalnog političara je od 7.000 dolara na više. I to nije ništa. Važnije su brojne privilegije koje ima. A još su većina korumpirani“. Tako je i kod nas, ubaci se jedan Nijemac. „Ja“, odvrati Aldo, „samo koga kod vas uhvate on bude smijenjen i ide u zatvor, a kod nas nikome ništa, uzimaju novac još malo pa javno“. Ja šutim, ne pitam ništa, razmišljam – a kod nas? U Bosni? U Posavini? Liči li to na Njemačku ili na na Meksiko? Ili kod nas toga (kriminala, droge i korupcije) uopće nema? Korumpiranih političara?
Puerta al Mundo Maya
Merida je glavni grad meksičke Savezne države Yucatán. Osnovan je u sadašnjem obliku 1542. godine. Ima oko 1,2 milijun stanovnika. Na jeziku Maya (Mayathan Ho) stari naziv grada je Ti’ho’, ali su ga španski osvajači preimenovali u Merida. Merida vrijedi kao „kapija u svijet Maja“ (Puerta al Mundo Maya). Merida je dakle polazište za upoznavanje karipskih plaža, luksuza u Cancunu, trošnih kolibica u Tulumu, ruševina Uxmala, Izamala, piramida Chichén Itzá, kolonijalnog grada Valladolid koji je bio utočište poznatim karipskim morskim piratima, a u njemu je 20.05.1506. godine preminuo Christoph Kolumbus. Nedaleko od Meride nalazi se grad Dzibilchaltún, što prevedeno znači "mjesto gdje ima uklesanih pisama na kamenju", jedno je od najstarijih naselja Maya. U njemu se nalazi poznata "Kuća sedam lutaka" gdje se na dane smjene godišnjih doba (21.03. i 21.09.) može posmatrati fenomen ravnodnevnice, kada sunce izlazi točno između uskih stubova ulaznih vrata monumenta.
Parne i neparne ulice
Vrlo malo zgrada ima više od dva kata, a većina kuća posjeduje unutarnje dvorište. Tipično za ovaj grad je da su sve ulice izgrađene u obliku pravokutne mreže i da su ulice obilježene brojevima (kao u USA), a ne imenima – sve ulice koje se protežu u pravcu sjever-jug imaju parne, a sve u pravcu istok-zapad imaju neparne brojeve. Uz to, table na početku svake ulice su obilježene i crtežom neke životinje. A to je jednostavno za orijentirati se, kazali bi, lakše nego pamtiti blesava imena ulica, kako mi to imamo. Jeste vraga, isto veče izađemo u šetnju da upoznamo bogati noćni život Meride i pri povratku, sve ulice i svi brojevi ulica su tu, na broju, samo našeg broja i naše ulice nema! Eto, zalutao si, reći će supruga (kao ona nije?!) i na kraju, što drugo, na našem španskom (više rukama i nogama) zaustavimo jednog od već rijetkih prolaznika u te sitne sate i pitamo – čovjek se vraćao s posla, a uposlen je upravo u hotelu kojeg tražimo i koji se nalazio tu odmah, iza ćoška! Najveće i najpoznatije promenadne ulice su “Avenida Colon" i "Paseo de Montejo". U toj zadnjoj promenadnoj ulici nalazi se ogroman monument koji predstavlja sve savezne države Meksika i najvažnije osobe iz meksičke povijesti. Zove se "Monumento a la Patria", a napravio ga je poznati kipar Rómulo Rozo.
Plaza de la Independencia
Središnji trg Meride „Plaza de la Independencia“ (Trg neovisnosti) je najživotniji dio grada. Prema ustaljenoj šemi u Latinskoj Americi, glavni trg je okružen upravnim, javnim zgradama, te obaveznom katedralom. Na istočnoj strani trga je katedrala sa dva tornja izgrađena u 16. stoljeću od materijala srušenih gradova Maya, a na južnoj strani je palača Casa de Montejo. Na zapadnoj strani je zgrada skupštine Palacio Municipal u kojoj je 1821. godine proglašena neovisnost Yucatana. Na sjeveru se nalazi Guvernerska palača Palacio de Gobierno sa ogromnim zidnim slikama. Sve zgrade su izgrađene u jednom uzdržanom kolonijalnom stilu.
Prva katedrala na Kontinentu
U toj meridkoj katedrali, 1999. godine za boravka na Yucatanu, uz to što je u najpoznatijem gradu Maya Chichen Itza primio predstavnike Maya i Indijanaca iz Srednje Amerike, Papa Ivan Pavle II izrekao je, po prvi puta javno, u ime Katoličke crkve, izvinjenje za ono što je u osvajanju Latinske Amerike, pod okriljem Crkve, domorocima, Mayama, učinjeno! Taj proces je nastavljen 2003. godine kada je Ivan Pavao II proglasio Indijanca Diega (kojem se ukazala Majka Božja) za sveca. Prvi Maya kao svetac katoličke crkve! (Kada bi se ja pitao, svecima bi proglasio svih 18 milijuna pobijenih Maya, a pod hitno bih u crkvene kanone uveo i proglašenja vragova, ali ne po uzoru na vremena spaljivanja vještica u kojima su nevini stradavali!). Ta katedrala u Meridi je inače prva katolička crkva u Americi (u obje Amerike) izgrađena na kontinentu. Prva katolička crkva izgrađena u Novom Svijetu (Americi) uopće, je katedrala u Santa Domingu (Dominikanska Republika) koju je takođe posjetio papa Ivan Pavle II i u kojoj se nalazi prekrasna papina slika u pomen na taj povijesni događaj.
San Salvador
Prije nekoliko godina, kada sam posjećivao tu katedralu u Santa Domingu, vođa puta nam se žalio kako su primat prve crkve u Novom Svijetu htjeli da im preotmu Meksikanci baš sa tom katedralom u Meridi, ali se istovremeno svojski trudio da nam u gradskom muzeju „dokaže“ da je Kolumbo prvi puta na tlo Novog Svijeta stao baš u Dominikanskoj Republici! Nešto slično su pokušavali činiti i turistički vodiči na Kubi – skrenuti Kolumba na svoje tlo! I nisu oni jedini koji sebi pripisuju zasluge "da su prvi otkriveni“. Povjesničari su suglasni da se to desilo na jednom bahamskom otoku Guanahani, koji je preimenovan u San Salvador, jedino nisu sigurni i nije znanstveno dokazano da li je sadašnji otok San Salvador baš taj, identični otok prvog pristajanja Kolumbove flote. Bilo kako bilo, osobno sam se mogao uvjeriti da se kuća Christoph-ovog mlađeg brata Bartolomé Colón (Kolumbus) nalazi upravo u Santa Domingo, a opće poznato je da se po njemu zove otok Saint-Barthélemy. O toj crkvi, Dominikanskoj Republici, Santa Domingu, Kolumbu, podrijetlu Maya... u jednom drugom prilogu.
Zeleno zlato
Merida je poznata kao „bijeli grad“ (nasuprot Izamalu o kojem ću pisati kasnije, a koji je „žuti grad“), jer se tradicionalno fasade farbaju bijelom bojom. Grad leži na tlu koje nema površinske riječne tokove, ali zato ima mnoštvo podzemnih vodenih tokova i pećina (Cenotes), što na jeziku Maya znači jednostavno – bunar. Najpoznatija je svakako Cenote Sagrada, „sveti bunar“, jedna od dvije Cenote u Maya gradu Chichén Itza, poznata kao žrtveni plac. Na dnu te velike jame pronađeno je jako puno predmeta iz doba Maya, nakita, žada, zlata, keramike. I sada me prođe jeza kada se podsjetim kako strašno izgleda kada se iznad nje nagne.
Povijest Meride zadire dakle u predšpansko vrijeme i izgrađena je 1240. godine. Španci su mu kasnije dali ime Merida, jer ih je podsjećao na španski grad istog imena. Procvat je doživjela u 19. stoljeću zahvaljuću "zelenom zlatu", sirovini Sisal-Agave iz koje se dobijaju vrlo otporna vlakna koja su se u Europi koristila za izradu brodske užadi i za punjenje dušeka, izradu tepiha i druge namjene, a Merida sama je postala u svijetu najpoznatiji proizvođač pletenih mreža za ležanje (ljuljaški). Nakon što su pronađena nova sintetička vlakna, potražnja je naglo smanjena, a Merida se pretvorila u mirni provincijski grad.
Chili
Posvuda, u svakoj ulici, mali restorani i kafei. Tu se može popiti neki od čuvenih koktela sa tekilom. Većina sadrži Chili i druge egzotične sastojke koji našim nenaviklim želucima ne prijaju baš najbolje. Uvijek sam rađe pio čistu tekilu koja ponajbolje šmeka uz svinjsko meso uvijeno u listove od drveta banane, koje se više sati peče u posudi ukopanoj u zemlju! Točno po receptu starih Maya. Idealni prilog uz to je sitno sjeckani luk sa kiselim narandžinim sokom i mljevenim čilijem!
Chilli je nešto što i našim "muškarčinama" koji mogu pojesti pola galonića Podravkinih feferona, može zagorčati, bolje rečeno zapapriti cijeli dan! Nevjerojatno je koliko sorti papričica ima i koliko su ljute. U Meksiku se danas proizvodi ni manje ni više nego 90 vrsta ljutih papričica. Nije čudo da u restoranu oko stola sa gomilama ljutih papričica nikada nema gužve, svi znatiželjno razgledaju, slikaju i idu dalje. Moja supruga je to iskusila sa jednom malenom papričicom od koje umalo nije doživjela srčani udar, a izgledala je još dugo nakon toga kao da joj se osobno ukazala Gospa!
U tijeku je stalna utakmica između Kineza, Indijaca i Meksikanaca ko će proizvesti najljuću papričicu na svijetu. Red Savina Habanero, meksikanski Chili dugo je vrijedio kao najpapreniji, sve dok nedavno Chile Pepper Institute Univerziteta New Mexico nije dokazao (laboratorijski, jer malo je onih koji smiju probati!) da je najpapreniji Chili na svijetu indijski Bhut Jolokia. Takve vrste papričica se koriste da bi se rastapale u ulju i onda na kapljice dodavale jelima. Osim onih najhrabrijih koji mogu popjesti te "poslastice" puno više - preživjeti. Indijac Anandita Dutta Tamuli je pred TV-kamerama za samo dva minuta pojeo 60 svježih Bhut papričica! Maksimum kojeg inače mogu pojesti rijetki „normalni“ ljubitelji feferona jeste jedna četvrtina takve papričice.(Na slici lijevo je Bhut Jolokia, a desno drugoplasirana Red Savina Habanero)
Koliko je jedna paprika ljuta mjeri se sadržinom Capsaicin-a. Normalna paprika za jelo nema tog sastojka uopće, običan feferon („Podravka“ npr.) ima 10-100 jedinica, mađarska ljuta paprika 100-500, čili za poznatu Tabasco sosu 2.500-5.000, a papričica svjetski prvak ima preko 500.000 (pola milijuna!) jedinica Capsicum-a! Dakle, Bhut Jolokia je 10 tisuća puta paprenija od feferona iz „Podravkinih“ galonića! Pa ko voli (zapapričiti - sebi ili drugima!), nek izvoli. Par komada sam donio kući, kada ih dodirnem perem ruke kao kirurg!
Hipil i Guayabera
Većina prolaznika obučena je u tradicionalne nošnje drečavih farbi, haljine "Hipil" i, muškarci, košulje "Guayabera". Na licima im se primjećuje "izmiješana krv" Maya i Španaca, te drugih doseljenika iz Kine, Koreje i većinom, iznenadit će te se – Libanona! Kada je o oblačenju riječ, uvjerio sam se u nešto što smatram tipičnim za sve karipske zemlje – niko nema stida svojim izgledom! Tropskom klimom uvjetovano, nosi se lagana, prozračna, kratka odjeća. Malo je naših žena koje, kada već postanu malo manje mlade, hoće da nose mini suknju npr. Nalaze same sebi stotine mana: a vene, a celulit, a krive noge, a čvornata koljena, a velik stomak, a male grudi... Posvuda u tim zemljama (Dominikanska Republika, Kuba, Meksiko...) žene se nose slobodno, ni jedna se ne stidi svog tijela. Kakvo je, takvo je. Ima naravno puno rasnih tamnoputih ljepotica, ali većina "normalnih" žena su popunačke, da ne kažem predebele, ali nose vrlo rado mini suknje, šetaju "bauchfrei", ponašaju se normalno. Kod nas već nezamislivo. Svi su veseli, prijazni, dobronamjerni, zadovoljni. Nema smrknutih lica, zajedljivih pogleda, zavisti. Nisu ni radoznali suviše. Rekao bih – ponašaju se prirodno. Ponosno. I još nešto, nigdje i nikoga nisam vidio da prosi!
Laptop i cistaci cipela
Bayern je postao poznat po motu "Laptop und Lederhose", a praveći kratki predah pred nastavak putovanja prema Uxmalu, promatrao sam ljude u centralnom gradskom parku. Na jednoj klupi, ne jedan slučaj, sjedi zajedno stari Maya i mladi službenik na podnevnoj pauzi za ručak sa uključenim Laptopom, a odmah uz njih jedan od brojnih čistača cipela radi svoj posao. Nenapadno prilaze ulični prodavci mreža za ljuljanje i sombrera i kulturno nude svoju robu. Tu u centru svjetske proizvodnje tih artikala, nude sombrero ili mrežu za 5 US-dolara po komadu. U našem hotelu na obali Karibika, iste te mreže i sombrera koštaju od 50-US dolara na gore! Biznis je biznis. I niko od turista nije napadan, niko nikoga ne vuče za rukav i ne dere se kao što to čine egipatski trgovci npr., da svako ko samo pola sata prošeta Hurghadom zaželi da što prije napusti taj pakao i vrati se u mir hotelske sobe. Ovdje se sve odvija mirno, tiho rekao bih, niko se ni na koga ne ljuti, niko se ni na koga ne dere, ne dovikuje se. Ljudi se vesele na ulici, mirno, bez galame. Sretni.
Glavni grad americke kulture
U Meridi se priređuju proslave jedna za drugom. Svaki dan se nešto dešava. Subotom i nedjeljom, zatvaraju se sve ulice u centru i slavi se, domaćini i gosti zajedno. Otvoreno i prijateljski.
Po prvi puta u povijesti Amerike jedan grad je proglašen za „Glavni grad američke kulture“. Od 35 američkih zemalja i brojnih gradova, ta čast je 2.000 godine pripala baš Meridi.
Hotel El Castellano
Sa sedmog kata supermodernog hotela u centru grada, koji se ne bi stidio niti jednog hotela u Zapadnoj Europi, pruža se prekrasan pogled. Posmatram u ranu zoru kako se Merida budi i sređujem dojmove iz prethodnog dana. Merida je grad Maya u kojem današnji preostali Indijanci traže svoj identitet. Žele ga ponovo imati za sebe. Ali i grad bjelaca koje ne napušta njihov kolonijalni ponos. Rječju, grad je to pun života sa egzotičnim čarolijama i jako izraženim kontrastima. Ali i svojim mirom. Svo osoblje i posluga za bogatim doručkom je ljubazno, uslužno. Trudi se iz sve snage i korpulentni kuvar koji priprema topla jeja od jaja, ali se pred njim vrlo brzo napravio veliki red. zagledam o čemu se radi. Očito nema iskustva. Prži jaja na oko u tavama i niti jednom, za vrijeme koje sam posmatrao, nije uspio jaje da odlijepi od tave i preokrene. Pokvari sve, istrese u smeće, očisti tavu, pa sve iznova. Obradovao se kao dijete kada mu rekoh da za mene jaja ne mora okretati.
Temperament mira
Za cijelo vrijeme boravka u Meksiku nisam vidio niti jednom da se neko svadio, sporečkao, podigao ton... Ni konobari i osoblje u hotelu. A znamo kako je to pazarnim danom u našem Orašju, Odžaku, Domaljevcu, kako je na našim feštama, svadbama, pa čak i daćama ponekad. Prisjetimo se samo kako to izgleda u našim restoranima i hotelima u jeku turisitičke sezone, kako se odnose prema gostima. Ovi meksički konobari ne razumiju kada neće još jedno piće ili bilo što drugo da ti donesu. A ne plaća se ekstra, sve je all inclusive. Možda najbolji recept za pravljenje dobre radne klime ipak imaju Kubanci. Ustajao sam rano izjutra samo da bih posmatrao njihovu ceremoniju dolaska na posao. Svi radnici, sve kolege se svaki dan pri dolasku na posao međusobno pozdravljaju ljubljenjem! Zamislite kako bi to izgledalo kod nas? I dokle bi trajalo?
Naš južnjački temperament, objasnili bi neki. Ali ti Kubanci, Dominikanci, Meksikanci još su južnije od nas, kod njih je još toplije, temperamentni su kada se vesele, igraju i pjevaju, ali ne i u međusobnim odnosima.
Da li je ipak riječ o našem balkanskom temperamentu? Ili pak o drukčijoj kulturi?
Perica Mišić
perica@misic.ch
Ukoliko za ovakvu vrstu priloga bude interesiranja, pisat ću dalje...
