Ljudska bica
Obitelj i pleme iscupani iz korijena
Ostala je samo slika...
Isprika / Izvinjenje
Prije nekoliko dana, nakon mnogih godina odugovlačenja, Kanada je napokon odlučila i službeno priznati veliku nepravdu nad autohtonim Kanađanima koja je provođena punih stotinu godina, od 1870-tih do 1970-tih. Učinjeno je to ovim riječima:
"Ustajem ovdje kako bih se ispričao bivšim učenicima indijanskih škola.
Postupak prema djeci u tim internatima tužno je poglavlje naše povijesti.
Priznajemo da je ta politika asimilacije bila pogrešna i da je učinila mnogo zla i da joj nema mjesta u našoj zemlji" (Premijer Kanadske vlade)
U tom periodu više od 150.000 indijanske djece bilo je otkidano od svojih obitelji, svoje kulture, običaja te zatvarano u internate u kojima su bila podvrgnuta mnogim neljudskim tretmanima. Tjerali su ih na težak rad, psihički maltretirali pa i seksualno iskorištavali.
Tadašnje kanadske vlasti uzimale su djecu od roditelja i sa samo četiri godine starosti pod krinkom tobožnjeg školovanja. No, krajnji cilj takvih postupaka bio je ASIMILACIJA - prisilno zatiranje kulture, vjere pa i same nacije istih. Sami starosjedioci su to doživjeli kao, kako to sami znaju reći: "- Program za uništenje Indijanaca".
Uprava nad internatima bila je povjerena različitim crkvama. Unatoč tome, provodila je rigorozne mjere koje su uvjete boravka u takvim 'školama' činile nepodnošljivim. Tuberkuloza je pokosila gotovo svakog drugog 'učenika'. Niko ih nije žalio, ta ionako su ih nazivali svinjama, pa i psima, tukli su ih i zabranjivali im govoriti maternji jezik, plašili ih paklenom vatrom. Silom su ih preobraćali na kršćanstvo. Oni koji su preživjeli, poslije više nisu mogli znati kako biti ljudi, bili su to u velikom broju propali životi - 80.000 njih!
IZVINJENJE / ISPRIKU dao je kanadski premijer osobno / lično. Dodijelio im je i nekoliko milijardi dolara obeštećenja. Ne sumnjam da se premijer iskreno kaje, ali ima tu neka praznina koja zjapi a ipak jauče ispunjenim užasom. Ta jadna djeca, onako nježna u tako okrutnom svijetu, ko cvijeće u vulkanu kad huči prije nego što će izbaciti pepeo i lavu. Tko im je to mogao objasnit!? I opet, tako izgleda -sve se to novcem da platit. Lakše je bilo ne činiti štetu, tim više jer su inicijatori bili neki kršćani. Ne, nisu to bili 'neki kršćani' -tako su se samo zvali! Ustvari bio je to otpad od vjere, ljudsko smeće zajedno s onim istima na vlasti. I danas bi mogli mnogo toga spriječit, doduše pričaju samo i ne rade ništa, osim što mirišu svoje smrdljiva dupeta i čuvaju položaje, kunu se u Isusa i varaju narod, umjesto Dobrih pastira i vladara poštenih postaju vampiri krvi željni. I niko im ništa ne može. Poslije će se samo neki njihov predak izvinit i ... Znam da među njima ima onih koji bi htjeli štošta promijenit, poručujem im - krenite već jednom, pa ako ne grupno, onda jedan po jedan, barem iz toga izađi... Zlo ne smije da se čini, a još uvijek se čini! Ako ne znamo gdje, pogledajmo vijesti!
I još jedna isprika, malo starija doduše...
No, ostavimo Kanadu i krenimo malo južnije, prijeđimo granicu i uđimo u SAD. Danas je to visoko razvijena zemlja, tehnološki jaka, a i silna. I moćna - najjača na svijetu. Ali ipak nedostaje nešto, ona praznina o kojoj ovdje govorimo -otežala od nepravde i nanesene boli vuče dolje, ne da naprijed. Moral na niskom nivou, ubojstva, kriminal, beznađe.... A nekada, ne tako davno na tim prostorima živjeli su ljudi koji jedni druge prepoznaše kao ljudska bića, tako su se i zvali. Zemlja im je bila majka. Vjetar i orao, životinje i drveće bili su im braća i sestre. I stigli su neki došljaci. Umjesto 'ljudskih bića' odjednom postadoše Indijanci, Crvenokošci, Divljaci...Opljačkaše ih, prevariše, pobiše! Na kraju krajeva neki od potomaka došljaka se i izviniše. Evo kako!
Pomoćnik tajnika Ureda za indijanska pitanja pri američkom Ministarstvu unutarnjih poslovao držao je povodom 175. godišnjice osnivanja tog Ureda govor u kojem je podsjetio na ljudske patnje:
"Ova godišnjica nije vrijeme za slavlje, nego vrijeme da se govori o žalosnim istinama, vrijeme za kajanje".
Zakašnjelo suosjećanje ili grižnja savjest dijela američkog naroda prouzročila je da u nastavku javno izgovori i ovo užasno priznanje:
"Prvenstveni zadatak ovog Ureda u 1830-tim bio je maknuti jugoistočna plemena Cherokee, Creek, Choctaw, Chickasaw i Seminola iz njihove zemlje. Ta su velika plemena bila prevarena i prijetnjama prisiljena otići 1600 kilometara na zapad, a grobovi tisuća na brzinu pokopanih staraca, mladih i onemoćalih ostali su za njima na toj stazi suza. U ovo prosvijetljeno doba ipak moramo priznati da je svjesno prenošenje bolesti, istrebljivanje golemih krda bizona, upotreba štetnog alkohola kako bi se razorilo um i tijelo te kukavičko ubijanje žena i djece dovelo do strašne tragedije koju se ne može opravdati kao tek neizbježnu posljedicu sukoba dvaju načina života. Ovaj je Ured nastojao uništiti sve što je indijansko. Zabranjivao je govorenje indijanskim jezicima, .... i natjerao Indijance da se stide onoga što jesu. A što je najgore, Ured za indijanska pitanja tako je postupao i s djecom za koju se trebao brinuti u svojim internatima, tiranizirajući ih u emocionalnom, duševnom, fizičkom i duhovnom pogledu. Počnimo pokazivati istinsko žaljenje za ono što je ovaj Ured učinio u prošlosti. ... Više nikada nećemo učestvovati u krađi indijanske imovine,... Više nikada nećemo napadati vašu religiju, jezik, običaje ili bilo što drugo što je dio vašeg plemenskog života.... Zajednički moramo izbrisati suze sedam gneracija. Zajednički moramo zaliječiti svoja slomljena srca"
Kakvi samo licemjeri mogu biti ljudi! Tek kada su im oteli sve, učinivši ih manjim od zrna maka, ništavnima i bijednima! I još srca onih koji su to počinili, kobajagi, -slomljena su i ona!
I tako je bilo kroz čitavu povijest: ljudi su upotrijebljavali silu da bi druge lišili života. Po nekim procjenama izgleda da je samo u 20. stoljeću 170 000 000 ljudi palo kao žrtve političkih režima pod kojima su živjeli. Stotinu i sedamdeset miliona! Pa da je i pola od toga, da je samo jedan ... puno je brate - u to ime! Ljudi uistinu, kako stoji u Propovjedniku 8:9 (Biblija), vladaju nad drugima na njihovu nesreću.
Predrasude
Oduzeti narodima slobodu i podvrgnuti ih sebi, umišljati da to imamo pravo samo zato što smo jači, pametniji, zaslužniji, odabraniji, čistiji, posvećeniji.... Ne, nije ljudski, ne može biti ljudski! Hoćemo li pokušati pronaći korijen koji je uzrok ovom zlu, raskopati malo oko njega te duboko zabiti svoje prste pa i po cijenu boli povući, trznuti i iščupati ga jednom zauvijek!
Evo ga, korijen je pronađen, ima i ime: PREDRASUDA se zove!
A tko to od nas nije donio sud o nekome ili nečemu a da nismo imali uvid u sve činjenice? Koliko smo samo puta izrekli svoje mišljenje a da nismo uzeli dovoljno vremena za poštenu procjenu, čak i ne pokazavši dovoljno interesa za to. Kako kod pojedinca ponekad se to desi i kod cijelih naroda. Nećemo navoditi koji su to narodi, ionako je to dobro poznato, sada govorimo o žrtvama. A žrtve smo svi! I upravo zbog toga što naprečac povjerujemo ili okrenemo leđa vjetru das nas gura -nastaje neprocjenjiva šteta. Tim veća što to duže traje. Odagnajmo odmah takve misli, takva djela. Ne vjerujmo i dalje da je neko pohlepan, lijen, glup, da nema ništa lijepo u sebi; da je cijela nacija kriva, da su svi zli, da su svi počinili zločin, da su naši bolji, da našega brata iako je ubojica tretiramo kao čovjeka poštena. To je laž, predrasuda! Ispitajmo, uvjerimo se. I opet ne mislimo da smo bolji. Kada negativni stavovi prevladaju, u narodima dolazi i do nepravednog, uvredljivog, pa i nasilnog ponašanja. I do rata: - Nebrojenih milijuna žrtava u masakrima, genocidima. Riješimo se predrasuda i letit ćemo!
"Teže je nadvladati predrasudu nego rascjepiti atom." Albert Einstein
Da, teško je, ali atome cijepamo, zašto ne i prederasude? Nije nemoguće! Postoji put, samo mi ne želimo njime!? Zato, vratimo se opet onim ljudima što sami sebe nazvaše 'ljudska bića', možda nam i pomognu da se makar osvrnemo prema cesti spasa što nam se nudi na prvom raskrižju sa strane.
Život u harmoniji
Američki starosjedioci ili Indijanci -kako su ih zvali kolonizatori, ustvari to im je ime dao K. Kolumbo 1492. u uvjerenju da je stigao u Indiju, ali još davno prije toga oni su jedni druge prepoznavali, kako već rekoh, kao 'ljudska bića', živili su jednostavnim načinom života. Lovili bizone po nepreglednim pašnjacima, jelene na obroncima šuma, divlje kokoši. Neizmjerno duboko poštivali su prirodu, koristili njena bogatstva imajući istančan osjećaj za mjeru i zahvalnost, trudili su se ne nanositi joj boli. Postojala su mnoga plemena u kojima se odvijao život prepun kreativnih djelatnosti koje su bile u uskoj svezi s njihovom kulturom i tradicijom. Životinje su također duboko poštovane, lovilo su samo za hranu i sve što je od lovine ostajalo, do najmanje sitnice -bilo je iskorišteno. S koljena na koljeno prenošena je svijest o vlastitom porijeklu, duboko su je utiskivali u nova pokoljenja, kao u žive sagove.
Zatvorimo oči, zamislimo: Plemenska svečanost, logorska vatra, magični zvuci pjesme i ritmička lupa bubnjeva prolaze kroz plamsaje vatre i šire se dalje preko obala obližnje rijeke i travnatih dolina prelijevajući svoju čaroliju sve do vrhova obližnjih planina gdje se gubi njihova jeka a po svuda mjesečina i obilje spokojnoga mira.
I valjda je sve to zajedno bilo čvrsto spleteno s moćnim duhovnim silama - njihovim živućim rođacima s kojima su, kako su vjerovali, imali 'kontakt'. Da, vjerovanje u duhovni svijet bilo je veoma izraženo -za svaku važniju odluku za savjet su pitali duhovna bića.
Sukob kultura
I onda su došli stranci, prvo malo njih a potom milioni. U početku su odnosi bili dobri, 'Ljudska bića' su pomagali pridošlima, ali ovi su se ubrzo osilili. Pokazali su svoje pravo lice i postali najgrabežljivije zvijeri s kojima su se u svojoj dugoj povijesti ikada prije suočila 'ljudska bića'. Morali su se boriti sa beskrupuloznom fizičkom silom a ujedno i sa mnogim bolestima koje dotad nisu poznavali a koje je donio bijeli čovjek. Nesreća je bila u tome što 'ljudska bića' nisu imali imunitet koji su bijeli ljudi već bili stekli. Ne zna se što je bilo gore - nasilje ili bolest, i jedno i drugo kosilo je čitava sela ...
Pored toga, između dviju strana je stvoren ogroman ponor nerazumijevanja. Doseljenici su 'ljudska bića' smatrali divljacima, nekršćanima, ravnim životinjama.
Dok su ljudska bića njih poimala sebi ravnima, samo nešto drugačijima -različitim od njih samih. A da se zemlja može kupiti i prodati, ograditi - tko bi to od 'ljudskih bića' mogao shvatit!? Sukob kultura je bio tako dubok da se ni teoretski nije mogao premostiti. Stotine godina harmonije između zemlje, prirode i čovjeka bilo je na svom izdisaju
.
A Blijedoliki su donijeli presudu: "Nebo ih nije stvorilo tako da bi se civilizirali, neophodno je da umru" Kolaps! Među takvim blijedolikima bilo je i onih sa Biblijom u ruci. Podlost bijelog čovjeka nije poznavala granice, i kada bismo ovdje navodili sve načine u kojima se ispoljavala, vjerujte mi -nikad kraja. 'Ljudska bića' su bezbroj puta prevarena i konačno podmuklo dovedena do same granice istrijebljenja. Naposlijetku, one preostale su stavili pod kontrolu. A danas samo što nisu nestali, to jest skoro da su asimilirani u društvo bijelih. Jedina prepreka tome je obrazovanje preostalih potomaka i borba da se iščupaju iz alkohola, droge, kocke i neuredna života.
Pismo spomenik
Vrijeme će prekriti mnoge tragove prljave, ali ostat će još dugo da stoje velika uklesana lica bijelih predsjednika na Mount Rushmoreu u Black Hillsu -zlatnoj planini koju su posjedovali Sijuksi, sve do zlatne groznice kada je oteše prokleti bijeli ljudi. Ali ostat će i još jedna, u usporedbi s ovom i znatno veća skulptura. Spomenik je to još jednom velikom ratnom vođi -Ludom Konju, pripadniku Oglala Sijuksa, koji se već decenijama kleše u velikoj stijeni obližnje planine. Tako će oni skamenjeni podsticati maštu nekih dalekih pokoljenja -ljudi novih. Pitat će se i oni, ko i mi danas za nestale narode druge: Kakvi su to bili ljudi? Šta su radili, kako živjeli, u šta vjerovali, i zašto su tek tako -odjednom nestali!?
Ako ništa ne naučimo o rasizmu, pohlepi, ugnjetavanju, okrutnim postupcima....
I dalje tražit ćemo smisao. On će nam biti tu pri ruci, no vidjeti ga nećemo moći...
Ali u Velikom Duhu - Stvoritelju Bogu ostaje spomenik koji će vječan biti. I nikada, baš nikada, niko i ništa uništit ga neće moći. Uzmi ga i ti, i primi na znanje i bogat ćeš biti!
I da ne znam koliko ljepote još na svijetu bude,
i patnje, i boli,
niko i ništa ih neće moći ovako lijepo sročit,
k'o što to u pismu jednog od poglavica ljudskih bića stoji,
što bi odgovor ustvari,
na upit jednog predsjednika od ljudi bijelih da otkupi zemlju kobajagi,
a njih u rezervat stavi,
- bi to godine 1854-te
Pleme ljudskih bića zvaše se Činuk
a poglavica bijelih glavom i bradom sam predjednik SAD.
Evo pisma -spomenika živa:
Kako se može kupiti ili prodati nebo ili toplina zemlje? To ne razumijemo. Mi ne posjedujemo svježinu zraka ni bistrinu vode, pa kako ih možete kupiti? Svaki je djelić ove zemlje svet mom narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrnce pijeska na riječnom sprudu, svaka maglica u tami šume, svaki kukčić - sveti su u mislima i u životu mog naroda.
Sokovi u drveću prožeti su sjećanjima na crvenog covjeka. Kada mrtvi blijedoliki odšetaju među zvijezde zaboravljaju zemlju koja im je život dala. Naši mrtvi nikad ne zaborave svoju predivnu zemlju, jer ona je mati crvenog čovjeka. Dio smo zemlje, i ona je dio nas.
Mirisave trave su nam sestre, jelen i orao braća su nam.
Veliki poglavica poručuje da će nam naći mjesto na kojem ćemo lijepo živjeti. On da će nam biti otac, mi njemu djeca. Razmotrit ćemo tu ponudu da kupite našu zemlju. Ali neće to biti lako. Ova blistava voda sto teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka.
Prodamo li vam zemlju, ne smijete zaboraviti da je ova zemlja sveta, da svaki odraz u bistru jezeru kazuje događaje i uspomene iz života mog naroda. Žubor vode glas je oca mog oca. Rijeke su nam braća, utažuju nam žeđ. Rijeke nose naše kanue, hrane nam djecu.
Prodamo li vam ovu zemlju, morate učiti svoju djecu da su rijeke naša a i vaša braća. Zato rijekama morate pružati dobrotu kakvu biste bratu pružili. Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje kao i bilo koji drugi. On je stranac što dođe noću i oduzme zemlji sve što mu treba. Zemlja mu nije sestra već neprijateljica; kad je pokori on kreće dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih otaca, i ne mari za njih. Oduzima zemlju svojoj djeci i nije ga briga. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rodi - ostaju zaboravljeni. Prema majci -zemlji i prema bratu - nebu odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili blistava nakita.
Njegova će pohlepa uništiti zemlju i ostaviti samo pustoš za sobom. Ne znam. Naš se način života razlikuje od vašega. Od pogleda na vaše gradove crvenog čovjeka zabole oči. To je možda zato što je crveni čovjek divljak i ne razumije stvari. U gradovima bijelog čovjeka nema mirna kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo kako se otvara lišće u proljeće,
ili kako trepću krila u mušice. Možda zato što sam divljak — naprosto ne shvaćam. Buka mi vrijeđa uši. Što vrijedi život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga, ili noćnu prepirku žaba u bari?
Ja sam crveni čovjek i ne razumijem mnogo toga... Indijanac voli meki zvuk vjetra, kad se poigrava površinom močvare, i miris povjetarca, osvježen podnevnom kišom ill borovinom.
Najveće blago crvenog čovjeka jest zrak. Sve živo diše isti dah — životinja, drvo, čovjek. Svima je taj dah potreban. Bijeli čovjek kao da ne opaža zrak koji udiše. Poput nekoga tko je dugo na samrti, ravnodušan je na smrad. Prodamo li vam našu zemlju, ne smijete zaboraviti da nam je zrak dragocjen, da zrak dijeli svoj duh sa životom koji održava.Vjetar što je mome djedu dao prvi dah prihvatit će i njegov poslednji uzdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na koje će i bijeli čovjek dolaziti da udahne vjetar, zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Razmotrit ćemo vašu ponudu da prodamo zemlju. Odlučimo li pristati, zahtjevat ću da ispunite ovaj uvjet. Bijeli čovjek mora se ophoditi prema životinjama ovog kraja kao prema svojoj braći! Divljak sam, i ne razumijem drukčiji život. Viđao sam po prerijama na tisuće bizona koje je bljedoliki ostavio, ustrijelivši ih iz jurećeg vlaka. Divljak sam, i ne razumijem kako željezni konj iz kojeg suklja dim može biti važniji od bizona, kojega mi ubijamo samo da bismo preživjeli. Što je čovjek bez životinje? Kad bi životinja nestalo, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Što god zadesi životinje, ubrzo snađe i čovjeka. Sve je na svijetu povezano.
Morat ćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da biste poštivali zemlju, kazat ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka. Morat ćete učiti svoju djecu isto što i mi učimo svoju — da nam je zemlja mati. Zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi, kao što je obiteij sjedinjena krvlju. Sve je povezano.
Nije čovjek tvorac tkanice života, već je samo vlakno u njoj. Što učini s tkanicom, učinio je sa sobom. Čak ni bijeli čovjek čiji bog kroči i govori s njime kao prijateij sa prijateljem, neće izbjeći zajedničkoj sudbini. Možda smo ipak braća. Vidjet ćemo... Bijelih će ljudi nestati: možda čak i prije nego ostalih plemena. Prljajte samo svoj ležaj, pa ćete se jedne noći udaviti u vlastitom izmetu. U svom ćete nastojanju plamtjeti u ognju boga koji vas je doveo ovamo
i nekom neobjašnjivom nakanom dao vam vlast nad ovom zemljom i crvenim čovjekom.Takva se sudbina nama čini bijednom.
Ne razumijem zašto se ubija bizon, zašto se krote divlji konji, zašto je u dubini šume toliko ljudskog zadaha, zašto je pogled na zelene brijegove rastrgan žicama što govore?
Gdje su gustiši? Nema ih više.! Gdje je orao? Otišao je. Pravom je življenju kraj. Nastupa borba za opstanak.
Iako bi se još puno toga moglo reći, ja naprosto više namam riječi.
Josip Vučković
josip@mail.dk
www.hasic.dk
14.06.2008
