"Ljubav na seoski nacin"
Brakovi izmedju politike, vlasti i policije, sklapaju se uvijek iznova.
Piše: Perica Mišić
Neposredan povod da o ovome pišem bio je prilog našeg suradnika Mate Bičvića iz Pruda - PRUD I SIPA.
Prost!
Napravio je izjavu godine nesmotrenom tvrdnjom da se poslije (samo) dvije krigle piva (2 litra) može voziti auto!
U Njemačkoj, u firmi u kojoj sam zaposlen, dolaze poslom, u radne posjete, prominetne osobe iz političkog života Bayerna. Ministri u vladi, državni sekretari, šefovi bayernskih političkih partija... dakle, oni koji se ubrajaju u ovdašnju političku elitu i koji u svim zemljama potpadaju pod planske sigurnosne mjere i aktivnosti u cilju njihovog osobnog osiguranja. I to je sasvim normalno i razumljivo.
Nikada međutim, niko od njih nije stigao u konvoju blindiranih automobila, pod policijskom pratnjom, sa Bodyguard-om. Obično sami, često privatnim automobilom, ne rijetko taksijem ili čak javnim prijevozom - U-Bahnom!
Ministerpräsident
Dr. Günther Beckstein
Bayerischer Ministerpräsident
Nedavno je u u radnoj posjeti bio Ministerpräsident Bayerna, gospodin Dr. Günther Beckstein. Očekivao sam već izjutra, pri dolasku na posao da zateknem parkirana policijska auta i kontrole pri ulasku. Jer, naši biroi se nalaze u dvorišnom ulazu jedne velike stambene zgrade sa nacionalno heterogenim stanarima. Sigurnosno vrlo nezgodno za sve konce držati pod kontrolom. Ali, ništa od toga, sve mirno i normalno kao i svaki dan.
Limousine
Ništa od ovakvih scena
Nešto kasnije dođe jedan uljudan mladić u civilu, uđe u moju kancelariju, predstavi se i reče da je ovdje samo da vidi prostoriju u koju bayernski predsjednik dolazi. Bacio pogled i otišao – i to je bilo sve. "Das war´s!". Sve za bukvalno 2 minute! Nije ga zaintrigirao ni moj auslenderski naglasak (zamislite samo da službenik sigurnosti u sličnoj situaciji, pred posjetu Predsjednika Vlade Republike Hrvatske npr., u zgradi Vlade Županije Posavske zatekne nekoga ko govori ekavski?! Pa više sigurnosne maškarade ima u Orašju kada u posjetu dolazi federalna ministrica Meliha Alić!). Nikakvi detektori, nikakvi policijski psi, nikakve premetačine, nikakva ispitivanja nas uposlenih, nikakvo pečaćenje prostorija – ništa. Tiho, bez pompe, teatralnosti.
Razumljivo da ne mogu ovdje iznositi pojedinosti o sigurnosnim mjerama, barem onim vidljivim, koje sam zapazio, osim da je malo toga za zapaziti bilo. O onim drugim, eventualnim nevidljivim, nemam "so wie so" pojma. Kada sam pošao kući, ponovo sam promatrao, tražio sam auta sa "O1" registracijama, teške, oklopljene automobile sa tamnim staklima, nema ih! U dvoristu, prizemlje, ispod prozora stanari (multinacionalni) izašli, čuli da je veliki boss tu, sjede odmah ispred prozora sale za sastanke i radoznalo proviruju. Pa kod nas bi, mislim ja, očistili sve na puškomet! Malo dalje, ispred benzinske pumpe dva parkirana auta, BMW neupadljivi, sivi, "druga liga", obične tablice, ali prepoznao sam da GA, čekaju. Bez pompe, teatralnosti, bez naše prakse - treba pompezno pokazati narodu da je predsjednik tu. Demonstrirati vlast!
Izašao sam napolje promatrati krovove okolnih zgrada, pokušavajući uočiti snajperiste, otišao u susjedne ulice da vidim ima li parkiranih policijskih kola... Ništa. Sve normalno, kao i svaki drugi dan. Samo nešto veća gužva ispred susjedne turske prodavnice živežnih namirnica – stigla svježa riba i janjetina! Dan kao i svaki drugi. Ovdje nemaju potrebu da svoje državnike i političare čuvaju od naroda. Niti potrebu da im „dižu cijenu“ policijskim sirenama, blindiranim autima sa tamnim staklima, helikopterima i špalirima do zuba naoružanih policajaca. Niti potreba da se priređuju kulinarske orgije - kava i najobičniji sendvič sa sirom i salamom, to je i šefu Vlade sasvim dovoljno.
Viđao sam, sasvim slučajno, doktora Becksteina, još dok je bio ministar bayernske policije, kako se vozi U-Bahnom, sam, bez pratnje vraća se kući s posla, ležerno naslonjen na pregradu između sjedišta, čita novina. Kao i svi drugi putnici. A ima na raspolaganju službene avione, helikoptere, čitave auto-parkove. Joj, kako bi se mi po cijeli dan vozikali?
Alois Glück
Alois Glück
Ne malo sam bio iznenađen kada sam prije nekoliko mjeseci kod svog frizera, u jednoj običnoj, da kažem „narodnoj“ frizerskoj radnji, zatekao na stolici gospodina Aloisa Glücka. Bio je u to vrijeme predsjednik Skupštine Bayerna. Odmah se ispričao ako mi je slučajno uskočio u termin i nastavio sa mnom i frizerom razgovor o svemu i svačemu. Nije mu smetalo ni to što sam stranac (što je naravno odmah mogao prepoznati po mom govoru). Veću nelagodu sam imao ja. Sređivao je na brzinu frizuru, kako nam sam reče, za jedan važan susret sa stranim delegacijama, a ta mu je frizerska radnja bila blizu. Jednostavan i skroman, u običnom odijelu (za koje bih tipovao da je iz „C&A“) i jednostavnoj košulji odlazi obavljati svoje državne poslove, a mene i frizera ostavi u razmjeni mišljenja o tome što je to vlast, narod i demokracija. Ona istinska. U kojoj visoki politički funkcioneri budu šišani u narodnim frizerajima, a ne da oni sami šišaju narod, kao tamo (u Africi) neki...
Edmund Stoiber
Dr. Edmund Stoiber
Na skupovima CSU umjesto piva u njegovoj krigli je bio caj od kamilice!
I još nešto želim kazati, ono što njemački političari i državni funkcioneri, ama baš do jednog imaju, to je osjećaj za obične male ljude. Neočekivano prići nekom od radnika, pozdraviti, pitati „wie geht`s“... I kada se susreću sa visokorangiranim funkcionerima i šefovima, poslove vode, ne zaboravljaju one koji iza takvih susreta stoje. Svojevremeno sam dobio u radni zadatak da jednu na brzinu napravljenu fotografiju svojih šefova iz susreta sa (sada već bivšim) predsjednikom Stoiberom, pokušam dotjerati, ukloniti nesretno uslikane čaše sa pićem na stolu ispred njih, jer, slika je morala ići u novine. Kada je predsjednik vidio rezultat tog rada, nije zaboravio kazati da se zahvale onome ko je to učinio. Ili, da izrekne pohvalu za materijal za razgovor kojeg sam tehnički oblikovao riječima: „Kada bi mi svi pripremali ovakve radne materijale, moj posao bi mi bio puno lakši“. I tako se svi ponašaju, uvijek, i kada su najuposleniji, nađu vrijeme za da se obrate i malim ljudima, građanima, radnicima.
Monika
Monika Hohlmeier
Tako sam kao obični suradnik, za naš časopis prije 5 godina fotografirao tadašnju ministricu Kulture Bayerna, Moniku Hohlmeier, Štrausovu kćerku, u po sastanka i svog govora, uočivši da se trudim napraviti dobre fotografije, zastala je, kratko pozirala i rekla onu čarobnu riječ koju rijetko ko od naših političara poznaje: Hvala.
Pričam sve ovo zato da pokušamo to uporediti sa ponašanjima naših državnika i političara za vrijeme nekadašnjeg „komunizma“ i sadašnje „demokracije“.
Politika kao roba
E, sada uporedimo gornje primjere sa našim šefovima entiteta, predsjednicima i županima. Uporedimo njihova "dupeta", potrebu za sigurnosnim mjerama, sa šefom Bayerna! Ili uporedimo sa time da se zgrada naše domaljevačke vlade ne može fotografirati ni sa druge strane ceste, a da ne priđu revnosni policajci. Što će, rade svoj posao, tako im naređeno.
Josip Broz Tito
Uporedimo političku i opću kulturu iz gornjih primjera sa ponašanjima naših dužnosnika, sa neshvatljivim primjerima arogancije i ignoriranja (npr. našeg župana i ministra kulture npr., koji do današnjeg dana, proteklo je od tada skoro godinu dana, nisu našli za shodno da odgovore na dopis i upite DOM@ljevac u svezi sa Posavskim rjecnikom). Mnogi naši političari, ministri, "Ministerpräsidenten" i "Premierminister", se ponašaju kao "božji namjesnici" na zemlji, visoki, važni, značajniji, nezamjenljivi, nedodirljivi, bez obzira što su se na vlast popeli sa samo nekoliko desetaka procenata glasova, nažalost nezainteresiranog ili po bijelom svijetu razasutog ukupnog posavskog biračkog tijela. Što to oni imaju sa nama "šušama i bušama", malim, sitnim i beznačajnim. Da barem hoće uvesti praksu "pijenja kafe sa građanima" kao predsjednik Mesić, da se prijavimo i ako nam se posreći pokušamo ponešto priupitati - javno.
Na sreću, nisu svi naši županijski i općinski funkcioneri takvi, ima i onih drukčijih, koji obnašaju svoju dužnost odgovorno, nesebično, korektno i javno, koji se ne uzdižu na oltare, ne totemiziraju sebe i funkciju koju obnašaju, onih koji su svjesni da su njihove funkcije i dužnosti zbog dobrobiti ljudi, naroda, a ne da je narod tu samo da bi oni imali funkciju. Takvi, po pravilu doprinose boljitku Posavine i ljudi više nego oni prvi. Samo se nažalost takvi, oni pravi, guraju ispod slamarice, ne puštaju se pred oltare, a i ako, onda po pravilu kao žrtvena jagnjad. Kao i posvuda i u svemu drugom, odnos prema poslu kojeg neko radi je individualan - pravilan ili nepravilan. Zato valjda i postoje razlike između riječi "radnici" i "dužnosnici"? Oni prvi, radnici, rade naravno, ovi drugi ne rade, nego obnašaju. Eh, kako bi nam lijepo išlo kada bi svi dužnosnici radili svoju DUŽNOST! A to neće ići dok ih ne učinimo istinski odgovornim. Jer kome oni, naši političari, uopće polažu račune? Grupi partijskih istomišljenika? Njihova izvješća o (ne)radu nisu široj javnosti (narodu) dostupna. Ili bi možda ipak trebali pročitati OVO.
Nije se ni čuditi da mnogi od onih koji nisu plaćeni ni po učinku ni po vremenu, nego po visini fotelje, koji odgovaraju samo "hercegovačkoj gospi", mogu svoju akademsku izobrazbu, političku kulturu i odgovornost, prema svima koji argumentirano kritiziraju, daju inicijative, predlažu, nonšalantno na jednoj zavidno prizemnoj intelektualnoj razini, bolje rečeno u kočijaškom maniru, posprdno formulirati rečenicom "Ma mogu mi zanositi m... na krivini!". Ko opet zna, možda zato što su sami u ponečemu hendikepirani...
Pa sada, kada takvi sjednu u limuzine?! Kod nas su dakle "sigurnosne mjere" dio politike, reklama, promidžba. Teatar sam za sebe. I šoferi crnih limuzina, članovi pratnje, kod nas se tretiraju, dočekuju i ugošćuju kao prominentni gosti!
Ama, do Sarajeva nemaš šanse otići da te ne stjeraju s puta bar dvije-tri pratnje nekih naših kantonalnih ministara! Svakog prate i osiguravaju. Samo je narod i dalje nesiguran. Je li to normalno?
Plavi vlak
Plavi vlak
Za Tita se zna da je tu vrstu pompe volio. Volio se lijepo obući, dotjerati, „picnuti“ kako bi mi rekli, volio je duge automobilske kolone kroz špalire oduševljenih narodnih masa:
''O, Bože, daj mi crni Mercedes sa najmanje četvoro vrata
Da mirno tresem svoju 'Havanu' u pepeljaru od zlata'
O, Bože, daj mi crni Mercedes, jer to je čudo nad čudima,
Lepo je nekažnjeno voziti po cveću i ljudima...''
Bora Čorba
(Bora Đorđević - "Riblja čorba" - je imao petlju da pljuje po Titu i komunizmu kada današnji pljuvači nisu smjeli ni da pisnu! Lako je imati m... za pljuvati po grobljima, treba probati to činiti u svatovima! De mortuis nihil nisi bene.)
Dešavalo se da se višetjedne sigurnosne pripreme za osiguranje prolaska „plavog vlaka“ okončaju tako što nakon više sati prolongiranja vlak prođe, a onda se dozna da u njemu Tita nije bilo – putovao je avionom, ili je već prošao nekim drugim vlakom. Koliko je sve to koštalo, možemo samo pretpostaviti. Nas u Bosni i Hercegovini uvijek najviše. Naši udbaši su od savskog mosta do sarajevskog kolodvora (osim u Vranduku :-)), postavljali ljude na svakih 100-200 metara i jedili se da tamo, preko Save, sve do granice sa Srbijom, nema nikog! Ali, plavi vlak je jednako sigurno prolazio i kroz Hrvatsku i kroz BiH.
Ogledalce, ogledalce...
Dr. Franjo Tudjman
Jedini koji je Titu "polio na ruke" i "prelio" u picanskom oblačenju, teatralnosti i pompi, bio je predsjednik Franjo Tuđman.
Kažu ljudi, što je manja i globalno beznačajnija država, to lideri imaju sve veću potrebu i poriv pompeznog pojavljivanja u javnosti. Probajte napraviti blic analizu, pozovite u sjećanje ili na Internetu pogledajte slike šefova i šefića država. Treba imati puno, puno sreće pa nekog od lidera banana-državica, da ne idemo dalje, nekog od naših političara, vidjeti onako opušteno i jednostavno obučene kao američkog i ruskog predsjednika npr.
Pogledajte "državnike" afričkih plemena, sa uniformama, lentama, kićurama, kolajnama, nakitom, ordenima... razlika je očita. Oni prvi, pravi, veliki, ponašaju se kao obični građani, ovi drugi kao Montezuma ili Bokassa! Sve što su državnici značajniji, što predstavljaju jače, moćnije, kulturnije, demokratskije i civiliziranije zemlje, sve su jednostavniji i - normalniji!
Dan sluzbi sigurnosti
Jozo Petric
Narodna policija i udbaši profesionalci su zato u bivšoj Jugoslaviji, u odnosu na sav ostali narod, bili privilegirani i jednim praznikom (neradnim danom) više – Danom službi sigurnosti, kada su se predstavnici vlasti, politike i policije, družili, jeli i pili, tračili i praznovali – u ime naroda! Sjećam se da sam nekada, sedamdesetih godina, zbog svoje otvorene, mladalački nesmotrene izjave da taj dan milicije treba da bude isto tretiran kao i dan rudara, ljekara, inžinjera, ili bilo kojih drugih slojeva radnika i stanovništva, da je njihova stvar hoće li ga i kako tračiti, uletio pod uvijek budne, spremne i otkočene pumparice „šamačkih čuvara revolucije“... Od vrlo nezgodnih posljedica tog „think different“ i već nakočoperene boračke organizacije, očuvao me je tada Jozo Petrić, pametan, sposoban i elokventan kakav je inače bio, koji se svojski morao potruditi, u moje ime, da pojasni da ja nisam mislio što sam kazao.
Komunizam
Cvijetin Mijatovic Majo
Foto: Mensur Dervic
Vrlo dobro znamo iz bliske nam povijesti, sa kojom pompom su visoki republički i savezni funkcioneri dolazili u posjete, na našu bivšu bosansko-šamačku općinu na primjer. Tjednima prije su zasjedali Komiteti općenarodne obrane i društvene samozaštite, od Domaljevca i Obudovca, do Pruda i Tursinovca. aktivna i rezervna policija trenirala, par dana prije smrknuti civili DB-a sve živo i mrtvo obilazili, zagledali, kontrolirali, Straže, policija, špaliri, "crne marice", motorole, tamne naočale... Bilo je ipaki među njima različitih ljudi.
Bilo je opet onih visokih funkcionara koji velike sigurnosne mjere nisu voljeli, ali su ih drugi, policijske snage i sigurnosni aparat prije svih, na to prisiljavali, plašeći i njih i narod indicijama o „elementima“ koji bi mogli svašta uraditi. Opravdavali su time svoje (masovno) postojanje i (ogroman) novac koji se iz državne kase na njih daje. Jedan od takvih, koji nije volio i htio vidjeti policiju i udbaše oko sebe bio je npr. Cvijetin Mijatović Majo, ali je puno više bilo onih koji su za tim žudjeli. Interesantno je i apsurdno npr. da su ponajveće mjere sigurnosti bile poduzimane onda kada je policija štitila samu sebe, svoje visoke funkcionere. Kod nas u Posavinu su često dolazili zbog jednog vrlo važnog posla – u lov! To je bio socijalizam (komunizam)!
Demokracija
Jean Bedel Bokassa
Danas nije puno drukčije. Posebno kada dužnosnici jednog, posjećuju drugi entitet. Za one najvažnije posjete i susrete dodatno su angažirane i međunarodne snage. Visoki političari i „državnici“, štite se jedan od onih drugih, ili štite jedni druge, od onog drugog naroda, ali se štite i od – svog naroda. To se zove demokracija!
Eto zato je prije u komunizmu i sada u demokraciji, kod političara i dužnosnika na svim razinama, najcjenjeniji državni aparat onaj policijski. Mijenjaju se nazivi, naš mentalitet ostaje.
Divlji brak iz interesa
Brak je to između policije, vlasti i politike kojem narod nije niti želi kumovati. Ali takvi nevjenčani brakovi sklapaju se uvijek iznova. Nikada se ne rastavljaju, rijetko propadaju, a i kada propadnu, vrlo brzo se nađu nove mlade i mladoženje.
A svatovi? Pa ko svatove pita. Ostanu siročad kad-tad i kako-tako. Bitnije je imati grlatog čaju i kuma koji će odriješiti kesu. "Ljubav na seoski način"!
Perica Mišić
misic@domaljevac.com
| Reagiranja: |
Pismo nepoznatom drugu
Clanak Vam je odlican!
Nemam vremena da pisem opsirnije, barem da i ovako kratko napisem da sam procitala i da mi se svidjelo. Radije bih Vam to prokomentarisala na tel. u par recenica, ali ne posla ste nikad broj, a meni mrsko pisati "romane".
Suzana
