Krv, znoj i suze „Bacardia”
Napisao sam Hola Mexico i Merida u nadi da će naše posjetitelje zainteresirati takvi prilozi. Uvidom u web-statistiku naše stranice, očekivanja su se potvrdila – ti prilozi se nalaze među najčitanijim. Zato nastavljam pisati dalje, promjene radi, jednom impresijom iz Dominikanske Republike.
Šecerna trska
Još u osnovnoj školi učitelj nam je pričao o tome kako se dobija šećer. Dotle su mnogi od nas mislili da se grudice (šećer u kocki) dobije tako što se sitni šećer stavlja u kalupe, a sitni šećer tako što se izmelju grudice. Čak nam je na jedan sat “Poznavanja prirode i društva” donio pravu pravcatu šećernu repu. Isjekao je na kolutove i komadići su išli od ruke do ruke, svi smo lizali i uvjerili se da je slatka. To smo vrlo lako shvatili. Puno teže i manje uvjerljive su bile njegove tvrdnje da se najveći dio šećera na svijetu ne dobija iz šećerne repe, nego iz šećerne trske. Sjećam se da sam odmah po povratku iz škole, još u Tišini, na Žendragu otkinuo komadić zelene stabljike naše barske trske, probao i bljutavu smjesu odmah ispljunuo. Ma jeste učitelj, ali šećer od trske?
Kunstpark Ost
Puno godina kasnije, u Njemačkoj, u Münchenu, znao sam često vikendom, rano izjutra odlaziti na “Kunstpark Ost”, stjecište mladih ljudi iz cijele Europe. Na ne tako velikom prostoru, stisnuta između starog “istočnog” kolodvora i novih modernih zdanja, ostala je jedna oaza starih magacina, koje su mladež i pronicljivi poduzetnici pretvorili u centar novih kulturnih zbivanja Münchena, disko-klubove, koncertne podijume najpoznatijih underground glazbenika Europe, ali i stjecište svih onih koji su rado konzumirali drogu u svim mogućim oblicima i varijacijama.
Još od podzemlja U-Bahna, posvuda uz cestu, sve do izvana neuglednih, ali iznutra optički i tehnički top uređenih magacina za koje se činilo da jednostavno „nabubre“, da će od gromoglasne glazbe svakog časa eksplodirati, jedno pored drugog ležala su polugola tjelesa pijanih i drogiranih mladih ljudi, upotrijebljene šprice, prazne flaše alkoholnih pića, ispovraćeno jelo, ženski donji veš, kondomi, otpad svake vrste. Jedna grozna slika koja nikako nije pasala u već centralni dio kultiviranog Münchena, pa je Kunstpark Ost prije nekoliko godina zatvoren. Ali tada, ispred bifea i kafića tih magacina, svakog vikenda izjutra iznosili su brda praznih flaša alkoholnih pića, većinom „Bacardia“, koji je posvuda u svijetu nezamjenjiv glavni sastojak većine koktela.
Bacardi i Havana Club
Taj „Bacardi“ i šećer iz uvodnih rečenica imaju jednu zajedničku odliku koja nadalje ima veze i sa mojim kušanjem trske sa Žendraga. „Bacardi“ se proizvodi iz šećera dobijenog od šećerne trske, a šećerna trska i „Bacardi“, rum uopće, su simboli Kube i susjednih karipskih zemalja. O Kubi, kao najvećem svjetskom proizvođaću šećerne trske, ovoga puta neću govoriti. Ni o tome kako je „Bacardi“ čije sam prvo sjedište, velelijepnu zgradu u centru Havane imao prilke posjetiti, nakon Castrove nacionalizacije, uz mnoge druge, iselio u susjedne drave, a velike plantaže skoncentrirao u Dominikanskoj Republici, a Kuba nastavila proizvodnju ruma pod svjetski poznatim imenom koje posvuda kvalitetom konkurira i čak nadmašuje „Bacardi“ – „Havana Club“.
Zeleno more šecera
Putovao sam Kubom kroz nepregledna polja šećerna trske, ali one scene i onaj osjećaj mučnine u želucu, stida i sukrivnje, kakve sam osjetio za boravka u Dominikanskoj Republici, na Kubi nisam vidio niti doživio.
Satima se može putovati blatnjavim izrovanim putevima kroz nepregledna polja šećerne trske Dominikanske Republike, kilometrima ništa drugo ne vidjeti, ni kuće, ni ptice, ni čovjeka. A onda, pored puta, pored kanala, usred nepreglednog polja šećerne trske, sjedi dijete, samo, u nekada bijeloj, sada izderanoj i blatnjavoj majici i – glaba (žvaće) štap zelene šećerne trske. Za njega i većinu onih radnika koji sa mačetama na tim poljima mukotrpno, „od izoda do prioda“ rade, vrlo često jedina hrana, jedini način da prežive.
Ljudi bez imena
Zaustavljamo se usred polja, pored neke šupe ispred koje na zemlji sjede radnici, većina bosi, u mizernoj odjeći. Nešto dalje, krdo mršavih krava brsti korov između stabljika šećerne trske. Odjednom, stvoriše se niotkuda, dotrča gomila radoznale djece-radnika i opkoliše naš terenski kamion ruske marke „Kamaz“. Neki pružaju djeci bombone. Koja radost i sreća te djece. Ne grabe se, ne otimaju se, mirno prime što im se da, smiješe se čak. Gledam tu djecu, dok mi u grlu zastaje i suzdržavam suze, ovdje, u centru svjetske proizvodnje šećera, djeca radnika, i sami radnici, željna su jedne obične šećerlame, bombone, komadića čokolade. Bez njihovog šećera ne bi ih ni mi imali. Ni 100 kilometara odatle, na prekrasnim plažama Bayahibe, brojni turisti iz cijelog svijeta uživaju pijući koktele od, iz tog šećera proizvedenog ruma. I pitam se – ima li pravde na ovom svijetu? Božje? Ljudske?
Globaliziranje nepravde
Sjetih se i „Kunstparka Ost“, pijane i drogirane mladeži koja ni sama više ne zna što bi od sebe činila, pred očima mi brda praznih „Bacardi“ flaša i razmišljam koliko šećera je trebalo za svaku od tih flaša ruma, koliko je muka, rada, krvi, znoja i suza u svakoj toj flaši? Ne mogadoh izdržati, kazah glasno, na njemačkom, da me i drugi razumiju: „Odmah bih kod nas, u Europi, ukinio sve zatvore, a sve kažnjenike poslao da rade i žive na ovim poljima šećerna trske!“. (Posebno one koji "kaznu" izdrzavaju u ovakvim zatvorima). Niko mi nije proturiječio. Svi su zaćutali. Činilo mi se da svi jedva čekaju da kamion krene dalje. Dalje iz ovih blatnjavih polja i ovih ljudskih sjena kojima je i Bog davno leđa okrenuo, dalje od naše sramote. To se danas zove „Globalization“! Dok ovdje, ispod granica egzistencijalnog minimuma, ljudi bez imena, bez krova nad glavom, bez nade, uzgajaju šećernu trsku i proizvode šećer, naša (oprostite) umažena djeca rasipaju se čokoladama, bombonama, kolačima, a ona malo starija po kafićima „ljušte“ flaše „Bacardia“ i „Havana Cluba“.
Rob svoga života
Ropstva ni ovdje više nema, barem ne onog „iz fimova“, klasičnog, ljudi okovanih lancima. Ali, najveće i najgore ropstvo je ono kada čovjeku samom, on sam, njegov život – postane ropstvom. Plaća im je praktično ono što u svojim selima, bez struje, vode, kanalizacije, škole, liječnika... dobiju da pojedu. To nije nadničenje. To nije „dan za komad“. To je još puno, puno gore i teže. A probajte samo još sebi pretpostaviti – u takav jad i bijedu, kada im se posreći da im to bude dopušteno, odnosno češće kao ilegalci, dolaze na ta polja kao sezonski radnici, crnci i melezi sa Haitia! Kako je tek onda njima tamo?
Znam samo da je, i enormim siromaštvom uvjetovano, na Haitiju izuzetno visoka stopa kriminaliteta svih vrsta, posebno pljački, razbojništava i ubistava, što me odvratilo od želje da „zavirim“ i vidim kako se tamo živi. Ministartsva inozemnih poslova zapadnoeuropskih zemalja nemaju za svoje građane nikakva sigurnosna upozorenja niti i odvraćaju od posjeta Kubi, za Dominikansku Republiku se već preporuča ne izlaziti po mraku izvan hotela, a putovati samo u organiziranim grupama, dok se putovanje na Haiti ne savjetuje!
Big-Boss
Teški „Kamaz“ se probija kroz glib blatnjavog puta usječenog kroz gustu šumu zelenih stabljika, dok nam vođa puta priča da tamo, puno dalje od ovog pakla, na morskoj obali, u prelijepoj Punta Cana, Big-Boss „Bacardia“ za Dominikansku Republiku uživa u vili u čijoj je „avlijici“ izgrađen 2 kilometra dugi bazen za kupanje! Nedovoljno dug, razmišljam, da se u njemu mogu saprati svo blato, krv, znoj i suze sa njegovih polja šećerne trske. I sramota, njegova i naša, i Božja, što tako nepravičan svijet danas imamo.
Živi ili umri
Vođa puta, mladi elokventi melez, i sam dijete radnika na poljima šećerne trske, do juče je sa svojih 9 braće i sestara glabao stabljike trske da preživi, kao jedan od vrlo, vrlo rijetkih sretnika, jedan od desetina tisuća koji je završio školu, vodi nas prema njegovom bivšem selu, koje njemu zahvaljujući, u odnosu na mnoga druga, zabačena i nepoznata sela, izvan svakog dodira sa civilizacijom, ima sreću da zaradi ponešto gosteći turiste iz cijelog svijeta. I tu, u centru sela, okupljenim ženama i muškarcima odmah uručuje poklon – flašu ruma! Djeca bez šećera, odrasli bez ruma! Željni i jednog i drugog. A bez njih ne bi bilo ni jednog ni drugog. Moli nas da djeci ne dijelimo bombone, jesu željni bombona, ali jedu cijeli život šećernu trsku i od toga vrlo mladi pogube zube. Ovdje, na poljima, nema ni zubara ni liječnika. Ko se ozbiljnije razboli – umire. Bez pomoći.
Africki korijeni
I pored svega stanovnici sela su ljubazni, gostoljubivi. Ispod jedne provizorne nastrešnice, „doma kulture“ u centru sela, nude nas nekim kolačićima od tijesta koji liče na naše „privrate“. Mnogi umaženi zapadnjaci odbijaju, boje se da se ne razbole. Ja ne odbijam, neću i ne mogu odbiti tim ljudima. Toliko puno rade, toliko su radom iscrpljeni i umorni da je flaša, dvije ruma dovoljna da cijelo selo dobije raspoloženje, objašnjava naš domaćin. I onda, za nas, priređuju izvornu folklornu igru, toliko izvornu da se ples i glazba ni u čemu ne razlikuje od onog što su igrali, i dan danas igraju, njihovi pra, pra preci, koji su na ove prostore nasilno doveženi brodovima kao roblje iz Afrike. Neizmjerno se raduju rijetkima došljacima koji im se u tom plesu pridruže.
Aliens
Odjednom, kao iz vedrog neba, prolomi se tropski pljusak. Preko puta, mještani koji nisu mogli stati u „dom kulture“, posmatraju nas došljake, radoznalo naslonjeni na ogradu verande ispred susjedne seoske „upravne zgrade“. Malo dalje, ispred kućice koja više izgledom i brojem ljudi koji u njoj stanuju, podsjeća na limeni pilićarnik, stidno, ponekad se zanjišući u ritmu glazbe, jedna djevojčica netremice gleda u mene. Uvijam kameru u najlonsku foliju, izlazim na kišu i snimam. Dajem djevojčici vrećicu sa tekama, olovkama, slatkišima i par igračaka. Pola sata kasnije, pri odlasku, ugledah ispred te šupe, njenog obiteljskog doma, tu istu djevojčicu, gleda i dalje netremice, a u ruci stiska plastičnu vrećicu sa darovima. Još je nije ni otvorila ni pogledala što unutra ima. Mi, njeni „vanzemaljci“ bili smo joj interesantniji. Kakva li će sjećanja ta djevojčica iz našeg susreta imati? Što misli o nama?
Kunta Kinte!
Dok stojim na žestokom pljusku i kroz plastičnu vrećicu fotografiram, odjednom, ugledah – Njega! Kunta Kinte! Ne naravno, ne onaj pravi, ali isti. Kao iz filma. Korpulentni seoski poglavica na snažnom sivom konju, ogrnut dugom, teškom kišnom kabanicom, sa crvenim šeširom. Šef sela i „Bacardiev“ predradnik. „On je zakon u selu“, objasni kasnije naš vođa puta, „njega se ništa ne pita, ne smije se pitati – samo se bespogovorno sluša!“
Pokisli, napuštamo selo bez imena, dugo iza nas trče djeca. Put nas vodi dalje u brda, prema onim „normalnim“ selima i ljudima koji žive neuporedivo bolje od radnika na poljima šećerne trske, prema područjima u kojima se proizvodi kava i kakao. (Još jedna interesantna priča koju će objaviti DOM@ljevac).
Bojkot
Znam da i to licemjerno zvuči, ali od te posjete plantažama „Bacardia“ kupujem isključivo „Havana Club“, u tom rumu je ipak nešto više pravičnosti i ljudskosti. Činiš nepravdu, reći će neki, kupovinom „Bacardia“ pomažeš tim bijednim ljudima sa polja šećerne trske. Tako sam ranije, naivno, mislio. Uvjerio sam se da oni od toga nemaju, ama baš ništa. A u novim kilometrima bazena Bacardievih vila, ne želim učestovovati niti jednim jedinim centom!
"Bacardi" je čak pokušao pravnim zavrzlamama prisvojiti naziv ruma “Havana Club” kojeg izvan Kube prodaje francusci koncern Pernod Ricard. Firma je u tom poslu protiv Francuza angažirala Jeb Busha, brata George Busha, tadašnjeg guvernera Floride, pa se odlukom američkih patentnih vlasti u USA taj rum, po navodno originalnoj recepturi, prodaje od strane koncerna "Bacardi". Taj američki "Havana Club" proizvodi se međutim u Puerto Rico. Pravi i jedini orginalni, kubanski, jeste "Havana Club" kojeg u cijelom svijetu prodaje francuski "Pernod Ricard". Pravni spor traje još uvijek, američke patentne vlasti, kao i inače, imaju neke svoje norme pravde i istine.
Općenito, nigdje toliko izraženog kontrasta između totalne bijede i života na visokoj nozi, na uskom prostoru, jedno uz drugo, nisam vidio i doživio nego u Dominikanskoj Republici. U glavnom gradu Santo Domingo. Ali, to bi mogao biti početak jedne nove priče...
Sjaši Kurta da uzjaše Murta
Govoreći o razlikama u pravnom, socijalnom, zdravstvenom i bilo kom drugom statusu radnika na plantažama šećerne trske na Kubi i u Dominikanskoj Republici, polazim od onoga što sam se sam uvjerio, svojim očima vidio, svojim ušima slušao, osjećao. Siromaštvo je i među tim slojevima na Kubi, ali neuporedivo sa katastrofom u Dominikanskoj Republici. Kada bih bio primoran da radim na poljima šećerne trske i biram plantaže pod sadašnjim komunističkim diktatorom Castrom ili one dominikanske pod upravom prozapadnog (demokratskom svijetu pripadajućeg) svjetskog koncerna „Bacardi“ – bez razmišljanja bih se prijavio za Kubu! To sa ideologijom nema nikakve veze. Samo sa elementarnim uvjetima života, poštivanjem elementarnih ljudskih prava. Kuba nema robove, Dominikanska Republika oficijelno ne, praktično da, školovanje u DomRep je privilegija najbogatijih, na Kubi obaveza, zdravstvena zaštita zagarantirana, u mjeri u kojoj se gospodarstveno može (Kuba ima najbolje organizirani sustav zdravstva i najviše liječnika od svih zemalja latinske Amerike) i td. „Pričati“ se ne smije ni na Kubi ni u Dominikanskoj Republici – u prvoj od komunista, u drugoj od Bacardi-predradnika!
Što hoću time kazati? Proputovao sam Kubom, dosta vidio. Nije narodu tamo lako. O režimu se naravno ne izjašnjavaju, tamo „i zidovi imaju uši“. Ali svi imaju strah od nadolezećeg, od neizvjesnosti. Boje se, da po naški kažem, onoga: „sjaši Kurta da uzjaše Murta“. Boje se novog (iznutra ili izvana provociranog) građanskog rata. Nadam se da Kubanci u dolazeće postkastrovsko vrijeme neće biti ludi kao mi, nego da će slijediti primjere država bivšeg Istočnog bloka, mirnim putem napraviti zaokrete i preobražaje. Osim, ako im to bude uopće dopušteno, ako gospoda iz Bacardi centrale na Bahamima npr., ne budu potajno financirali pojedince, organizacije, partije, predsjedničke kandidate i njihove izborne kampanje (USA) koji bi bili spremni milom ili silom vratiti u njihov posjed plantaže šećerne trske. Ili, tako povijest, financirati one koji bi drukčije misleće lidere i kandidate, jednostavno eliminirali.
Nacionalna i religiozna podobnost
Sve se može, a danas se sve, barem kod nas politizira, sve je podložno nacionalno-ideološko-političkim i religioznim prizmama gledanja, ali po pravilu, sa unaprijed odabranom bojom, ne rijetko sa novim, tek presvučenim nacionalnim dresovima, bez argumenta, vođenih samo emocijama. A takva gledanja, poznato je, nikada nisu niti mogu biti objektivna.
Najlakše je neselektivno nipodaštavati druga, a bespogovorno braniti svoja mišljenja. Nipodaštavati druge, braniti svoje. I ne truditi se imati argumentaciju za to. Frustracije ispred razuma. Sada se svi nastoje legitimirati kao ranije (nacionalno i religiozno) nepodobni, jer je to referenca nove podobnosti. Čak i dokazani lopovi tvrde danas da su „zglajzali“ zbog svoje nacionalne pripadnosti. A barem to sa nacionalnom, religioznom ili političkom pripadnošću nema nikakve veze – lopov je lopov, bio i ostao, ma koje nacije, religije ili političkog ubjeđenja bio? To ide prije svega na štetu onih istinskih, u prošlom sistemu političkih nepodobnih. Oni su manje više danas gurnuti u zapećak. Zato se i usudim kazati da se jedina sposobnost i podobnost koja danas nešto vrijedi zove nacija - rasa! A (samo) s tim se u suvremenom svijetu ne stiže daleko.
Takvo poimanje nove demokracije već na startu ubija svaki pokušaj razumnog dijaloga, razumijevanja, povjerenja. „Mene ne briga je li neko PAMETNO piše, bitno je KO piše!“, napisa neko ovu glupost na jednoj posavskoj webstranici. Ali napisa istinu – mi se upravo tako često ponašamo. Glupo!
Pricat ili `odat, pitanje je sad
Ponovio bih ovdje još jednom jednu životnu filozofsku misao jednog Bošnjaka iz autobusa za Bosnu koju sam već na ovim stranicama napisao: „Ćuj, prije nisam smio ništa prićat, al` sam iš`o đe `oću. Sada smijem prićat šta `oću, al ne smijem `odat. Čim padne mrak zaključam se u kuću“. I jedno i drugo su krajnosti, i jedno i drugo nije dobro – ne smjeti pričati (sloboda govora i izražavanja) i ne smjeti hodati (sloboda kretanja i pravo na život). Svako za sebe može opredjeljivati što mu je draže. Imati obadvoje, za sada, barem kod nas, nažalost još nije moguće.
Tekst i fotografije:
Perica Mišić
perica@misic.ch
Još nekoliko fotografija
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
