Ivica Vanja Roric - omiljeni pjesnik i covjek
Ivica Vanja Roric
Nedavno smo na našoj stranici objavili nekoliko rečenica o našem Ivici Vanji Roriću, jednom od najboljih ne samo bosanskohercegovačkih pjeska, nego i šire. Ion se nama, kao pravi zemljak, javio jednim pismom podrške, za što smo mu veoma zahvalni. Kako i ne bismo bili, jer nije mala stvar ako te takvi ljudi, oni koji su najbolji, podrže. Ivica je u samom vrhu u književnosti, ali i u drugim poslovima kojima se posveti.
Osnivač je i vlasnik Izdavačke kuće Bosanska rijec iz Sarajeva. Od samog početka, kada se radilo iz njegovog stana, a magacin je bio garaža u kojoj su bile smještene i sve knjige i auto, ova firma je do danas narasla do druge pozicije među izdavačima u našoj zemlji kako po broju knjiga koje je objavila tako i po broju onih koje su zauzele mjesto na tržištu, prije svega u školama i bibliotekama. Za samo nekoliko godina rada, u našem vremenu, prostoru i uvjetima u kojima se radi, objaviti na stotine naslova i dostići ovaj nivo je veliki uspjeh. A kada se još ima u vidu da je to učinjeno bez podrške političkih faktora, bez kriminalne pozadine i sprege sa nečasnim ljudima, i bez stranih ili bilo kojih donacija, onda se slobodno može reći da je Ivica napravio pravi podvig stvotivši ovakvu firmu.
I prije ovog posla, Ivica je bio uspješan. Od djetinjstava, kada je bio odličan i primjeran učenik, od perioda kada je bio urednik i direktor Vesele sveske, tada popularnog dječjeg lista u čitavoj Jugoslaviji, od perioda kada je bio suvlasnik Izdavačke kuće Drugari u Sarajevu i Das Bosnische Wort iz Njemačke pa sve do danas. Ali ovdje nam nije cilj pisati o toj vrsti njegove aktivnosti. Želimo ga predstaviti kao pisca, kao pjesnika. Da vam pokažemo zbog čega ga djeca toliko vole, zbog čega se prolomi takav vrisak oduševljenja u školi kada se učenicima kaže da će ih posjetiti ovaj pjesnik.
Među dječjim pjesnicima ima onih koji imaju mnogo napisanih pjesama, koji mnogo truda ulažu u to da svoje pjesme unesu u škole, knjige, časopise, ali im te iste pjeme nikako ne nalaze put do dječjeg srca. Oni pjevaju o slavuju, ali ne kao slavuj, kako je rekao jedan književni kritičar.
Ima i pjesnika koji se trude da se «spuste» na nivo djeteta i govore mu njegovim jezikom, ali ga djeca ipak prepoznaju, otkriju da ima «akcent» odrasloga, kao što jarići u bajci ipak prepoznaju vuka i ne prihvate ga kao majku. Ima i onih koji lošije pjesme poprave svojom vještom, glumačkom interpretacijom, pa su djeci prihvatljive samo dok ih pjesnik izgovara, a već sutradan ih se ne sjećaju. I, inače, mnogo je onih koji se trude da budu pjesnici, ali je malo onih koji to zaista jesu, koji se ne pretvaraju, koji se ne «spuštaju» niti «podižu» na dječji nivo, nego iz njih govori istinsko dijete, ali dijete koje zna izraziti sve ono što većina djece osjeća, ali ne umiju to reći na takav način. Jedan iz te grupe malobrojnih pjesnika je Ivica Vanja Rorić. On je svjestan da se djeca ne mogu prevariti i to i ne pokušava činiti. Govori iskreno, iz dječje duše, ali iz duše dobrog djeteta, radoznalog, veselog, pa, bogme, i mudrog! Za tugu ima vrlo malo mjesta, valjda tek toliko da se djeci pokaže da će i toga biti u životu, ali da sada trebaju biti veseli, da tugu ostave za kasnije, kada je više ne mognu nikako izbjeći.
No, čemu preduga priča? O tome kako Ivica piše pjesme najbolje ćete saznati ako neku od njih ovdje, odmah, podijelimo sa vama. Zavirimo u njegovu najnoviju knjigu Plavi vjetar:
Jedan cvijet, dva cvijeta
Jutros je u pet
došao na svijet
jedan mali cvijet
sa latica pet.
Rodio se cvijet –
sad je ljepši scijet!
Odmah drugog dana
došlo ih je pet,
a već trećeg dana
pedeset i pet!
Za pedeset pet
sad je ljepši svijet.
Niče cvijet po cvijet –
preplaviće svijet!
Carolija
Iza leđa
Jednog druma
Izviruje
Jedna šuma.
Iz te šume
Viri žbun,
A iz žbuna
Ševin kljun.
A iz kljuna,
K'o iz česme
I dan i noć
Teku pjesme!
Ljubav
Od cvijeta do pčele,
od pčele do cvijeta,
medena jejedna
žica razapeta.
Po njoj pčela cvijetu
javlja svako veče:
– Navrati večeras,
pita mi se peče!
Odmah sutra pčelu
zove cvijetni zučak:
– Imam divnog meda,
dođi mi na ručak!
I tako se vole,
i tako se paze
sve dok zima snijegom
ne zamete staze.
Pa i tad ih spaja
kroz okove leda
ona divan, topla
nit od čistog meda.
Djecak grli svijet
Ne krijte se, ptice plašne!
Što se bojiš, vjetre viti?
Ne krijte se,
ne bojte se –
ja vas želim zagrliti!
Što treperiš, zvijezdo rujna?
Oblakom se ne daj skriti!
Pogledaj me,
pomiluj me –
ja te želim zagrliti!
Što ti šutiš, šumo šumna?
Ti bar tužna ne smiješ biti!
Zašumori,
zavijori,
ja te želim zagrliti!
Ne mršti se na me, svijete!
I nemoj se više kriti…
U oči me
pravo gledaj –
ja te želim zagrliti!
Svaka cast
Lako ti je biti tata:
on je za sve tata-mata!
On u kući pravdu kroji,
pa se tate svako boji.
Tati svaka čest ičast,
on je glavna kućna vlast!
Još je lakše biti mama –
blago mami među nama:
nju svi paze, nju svi vole,
svi za savjet baš nju mole.
Svakoj mami svaka čast,
i ona je važna vlast.
Najlakše je seka biti:
nju ti svaki zakon štiti…
Ja bih rado bio seka,
ali za to nema lijeka.
I seka je neka vlast,
zato i njoj svaka čast.
Ali otkad sunce sja,
najteže je biti – ja!
Svi su sretni što sam živ –
ja sam uvijek za sve kriv:
kriv za prozor, kriv zbog vaze,
kriv što mravi travu gaze…
Ja baš nisam neka vlast,
al' i meni – svaka čast!
I? Priznajte i vi, dragi naši čitaoci koji ste u ozbiljnijim godinama, da niste ravnodušni kada čitate ovakve dječje pjesme? Nekako nas vrate u djetinjstvo, izmame osmijeh na licu, misli nam odjednom odlutaju negdje daleko… I uvuku se, brate, nekako u misli pa ih se danima ne možemo otarasiti! Ili ne želimo? Ne znamo, ali sad sigurno znamo zašto djeca vole Ivičine pjesme.
Ivo Kobaš
kobas@domaljevac.com
Ilustracije:
Dušan Pavlić
