Noc vjestica - All Hallows' Eve
Sve je prepušteno nama, dakle, i dobro je da imamo pravo birati, na svakomu je da izabere prema vlastitoj želji.
Piše: Josip Vučković
PRVI DIO
U Hasicu Te noci, nekada davno...
Ne znam kako je to doprlo do hasićke dječurlije ali nesumnjivo je imalo nekakvu vezu s ovim današnjim običajem. U živoj uspomeni ostao mi je i doživljaj ovaj:
Mrak je svojom tamnom ponjavom pokrio naš Hasić, iz skrovitog gnijezda izvukao se i prvi šišmiš koji je svojim tihim preletima nježno parao svjež zrak. Sjaj mjeseca se borio sa nemirnim oblacima, slabio je i jačao, skrivao bi se i opet provirivao, naše je maleno selo čas bilo u tami a čas se vidjelo skoro k'o i po danu. Sve to, skupa sa svim onim neiskazivim čarima noći, ukrašavalo je veliku perfektnu scenu toliko dobro da je ni najbolji kazališni kreatori ne bi mogli osmisliti boljom. Okupila se i grupa dječaka, starijih i mlađih - sve hrabriji od hrabrijeg, pa tako - i ja bio hrabar! Ne, nije ovo tek neka hvala, zbilja sam bio hrabar, vidjet ćemo i kako. U to je vrijeme tek poneka kuća imala televizor, zabavljati se nismo znali drugačije nego ovako - smišljajući kojekakve smicalice, a kada bi dosadile igre kauboja i indijanaca, te aktivnosti po danu, morali smo naše nezasite igračke potencijale ispoljiti malo i u mraku - pokušavali smo biti istinski junaci.
Bundeve su bile već pripremljene, bilo ih je u izobilju, samo bí ih razrezali na pola, povađene sjemenke rasuli bi po zemlji - napetost je bila isuviše velika, tko će ih sad uspremat ili nedaj bože pržit u rerni, ko bi mogao propustiti to što treba da se desi!? A što će se to desit? Nismo znali ni sami. I ubrzo bi se na bundevi kezili veliki testerasti zubi, buljile bi velike okrugle oči, isticao bi se i trokutasti nos... Sve u svemu bila je to u našoj dječijoj mašti neka strašna velika glava koja će i druge dobro zastrašit. Nedostajala je samo svijeća - pa makar i ko prst tanka. Šta će mu sad svijeća - pa makar i k'o prst tanka ?- pitala se moja mama dok ju je tražila po špajzu. Ni slutila nije za šta mi ima poslužit. Nisam joj smio reći, jer od 'Strašne noći' ne bi ni bilo ništa. Svijeću se moralo pronaći - stvoriti po svaku cijenu! Na kraju je mama i pronašla jedan mali ostatak skoro dogorjele svijeće. Koje li sreće! Odlučnosti za naše veliko djelo bilo je napretek, čekali smo samo dogovoreno vrijeme.
U to vrijeme su ionako još uvijek utvare hodale selom, naročito u sokacima našim. Tko to još nije bio čuo lance kako zveče, i to baš u najcrnjem mraku u najdubljem kutku u sokaku? Malo-malo neko bi vidio i bijele zečeve ili crno/bijele mačke kako noću trče selom, da ne pričamo o svjećicama - dušama umrlih što se dosađuju u čistilištu čekajući da prođu kroz vrata raja, pa šetaju li šetaju. Ponajčešće, dok svjećica ide preko njiva, ona pomalo krivudavo, ponire malo dolje i opet se uzdiže gore, i sve tako: gore - dolje, gore - dolje, ko talas morski. Iz pravca groblja došla bi do prvih kuća i lebdjela bi tik iznad šiljaste tarabe, često bi znala doći i do nekog prozora, i to baš kod onog odakle je tek nedavno izletjela pokojnikova duša. Od svjećice se bježalo - i te kako! Ne daj bože da ti se ispriječi negdje na avliji ili na putu, kažu da ti zada veliku pokoru koju moraš izmolit, jer inače i tebi je ići... Pokora su bile molitve iskupljenja za njenu dušu ... i ona bi u raj - a što ne bi!?
A tek 'vile' i 'vilinska kola' ? Kažu ljudi da su i čitave plastiće znali odnijet, pa i velike plastove sadjenutog sijena, znale su poplašiti i krave u Lugu kad bi one došle blizu ruba šume - naglo bi se 'zaprndecale' i nakon toga jedva zaustavljale ko zna koliko daleko, morali su ih dugo, dugo tražit. A mnogi su se Bogom kleli da su čuli kako otuda (iz šume) dolaze dugačke pjesme pjevane 'na dušak' , što će reći - da se pjeva a da se zraka ne uzima - to je samo 'vila' mogla. Uplašena je bila i moja sestra Manda kada je iznenada začula vilin glas iz šume, bio je to otegnuti ženski glas koji nije prestaj'o. Po nesreći i naša krava Nevenka uputila se pasti travu baš u tom pravcu, trebalo ju je ići vratit - ma kak'i, ni na kraju pameti! Glas je šumom odzvanj'o. Nevenka je inače bila najproblematičnija krava, ničeg se nije bojala, najviše je šibana šibom a bogme i podebljim štapom, skoro je stalno bila uputana, i pored toga uvijek je bila prva u tuđem žitu ili nekom drugom zijanu. I kad je već stigla do samog ruba šume, odskočila je naglo. Štranjga kojom je bila uputana pukla je taman na sredini, i k'o da je letjela naša Nevenka - za tili čas je i nestala iz vidokruga. A šta je drugo mogla Manda, dok je Lugom još uvijek odzvanjala ona tajanstvena pjesma, grupirala je na brzinu ostale krave i prije vremena potjerala ih kući. Nevenka je već bila u štali, još uvijek zadihana i znojna...
Bilo je čak i bliskih susreta sa samim vragom: - Još jasno vidim djeda Jozu kako u Lugu, dok roguljama baca na vrh plasta i posljednji naviljak osušene trave, iznenada primjećuje neko patuljasto ljudsko biće s kozjim nožicama - ko da leti na neka dva okrugla točka što se okreću, i sve je bliže njemu.. Kaputić mu je malo poduži ali ipak ispod njega viri žviljasti repić, na glavi mu crveni fesić, a tik uz njega s jedne i druge strane izbijaju dva mlada šiljasta roga. Već je tako blizu, čuje se čak i kako potiho zvižduka. Djed dobro stisnuo zube, šake se same uz rogulje zgrče, vrisne u sebi: -Pomozi Bože! I brzinom munje prozviždaše rogulje zrakom - poput groma odjeknu kad Ga je puko. Ciknuo je vražić ko guja ljuta i pobjego brzo - ko svjetlica, bolan ... zajedno sa svojim čudnim biciklom. Svijetlile su i naše dječije oči, usta su nam bila širom otvorena a srce je ubrzano tuklo.
I niže naš dragi djedo priču za pričom: A bilo je jednom, i to kad se on kasno vraćao kući, sjedio je u platonu, mrak pao, ni mjeseca a ni zvijezda, ni prsta pred okom, itd, itd... I kad je prolazio pored nekakvog groblja, do tada inače mirni konji uznemiriše se jako: Soko vuče na lijevo, htio bi da zaokrene, a kobila Cvjetka stala ko ukopana, samo rže i glavom podbada, kad odjednom nešto teško ko vreća upade u platon. I konji krenuše naglo - samo teško nekako, idu polako jedva vukući kola. Naravno, preznojio se djed, molio je potiho i Boga, ali okrenut se nije smio. (Ej, djed se nije smio okrenit - na brzinu pogledamo se samo, misli nam iste: - Šta li će sad biti, 'oće li opet kakve rogulje biti pri ruci ili makar vile...?) I opet raširene oči zjape, prikujemo ih ponovo na djeda, nastavlja on priču. Išli oni tako i išli, upjenili konji bolan, ne mogu više, a nešto ih - ko tjera. I kad su došli do drugog groblja, u drugom selu, ta utvara iskoči, a kola olakšaše i konji napokon ubrzaše, i djed dođe kući.
Priča ide i dalje... Za vrijeme onog rata, u djedovo vrijeme, zapotjeraše ga četnici u mrklom mraku a on bježeći priko greblja upade u tek iskopanu raku, pognjurio se na dno groba i nije ustajo dok se nisu izgubili glasi. U groblju nasta mrtva tišina..... Bilo je u toj tišini svega, baš svega što ne valja! A tko će sad to sve pričat, nije mi to bila namjera reći već drugo nešto... Ostavimo zato mog dragog djeda Jozu, nek mirno u našem groblju počivaju njegove kosti, vratimo se našoj dječijoj avanturi, pa ćemo ići i malo dalje.
Dakle, jedna je nakazna glava bila na obližnjoj kruški, druga na 'autobuskoj kućici', treća odmah pokraj puta, a jedna i na samoj njegovoj sredini. U svakoj je od njih treperilo svjetlo; oči, usta i nos, posebno zubi - ocrtavali su se jasno u toj sablasnoj glavi. Sakrili smo se u čošku avlije odmah iza tarabe i čekali prve žrtve, goreći od znatiželje da vidimo kakve će reakcije biti. Nije ih bilo puno, tek što je dvoje ili troje slučajnih prolaznika u čudu zastalo gledajući ovo prikazanje; naravno da im je sve bilo jasno, nikakvog straha nije bilo. Sve dok jedna žena nije digla veliku dreku. Iz kuća su poizlazili ljudi. Izašao je i moj tata ... i bundeve su letjele kojekuda... I sami iznenađeni neočekivanim razvojim događaja, ustali smo iz zaklona i mi vani, doduše ostali smo još uvijek s one druge strane tarabe, umjesto da čučimo sada smo uspravljeni; svi se laktovima nasloniše na tarabu a i moja glavica je provirila vani. Tata je iš'o redom, od jednog do drugog... Pitao je u onom mraku: - Ima li tu koji od mojih? - Nema! odgovaraju svi u jednom glasu. - Nema! kažem i ja potiho u sebi malkice kasnije samo... A gledao sam Mjesec i oblake - još uvijek je bio skriven ali samo što izvirio nije ... Ne vjeruje on riječima našim pa ide od jednog do drugog hrabrog junaka u velikom nepovjerenju, mora da je prije nego što je izašao iz kuće provjerio i krevete u spavaćoj sobi...
- Ma, jesil' to ti? I k'o da je im'o bateriju, a nije - mjesečina mi obasja lice.
- Jesam! hrabro velim. I puče pljuska, vruća i lijepa. Ma, nimalo da boli, naprotiv - bio je to najdraži šamar u mome životu. Ponosan sam bio, nisam se ništa boj'o !
- Marš u kuću, lopove jedan! Uzdignute glave, doduše malo ubrzano, išao sam prema kući. Te noći sam brzo i slatko zasp'o. Sutradan me mama jedva dočekala, s osmijehom na licu, prkosno je rekla: - E, sad znadem zašto ti je trebala ona 'pa makar k'o i prst tanka - ostade ti čak i njena slika na licu!? Zar je moguće da su se još uvijek bili vidjeli tatini prsti? Isuviše ponosan nisam ni potražio špiglu da provjerim mamine tvrdnje, i ubrzo zatim već sam bio vani - u nekoj novoj igri s mnogobrojnom djecom...
Bila je to moja prva i zadnja Noć vještica. Odakle nam je samo došla?
Da li je to bila refleksija u našim znatiželjnim dječijim glavicama od nekog američkog filma koji je svakog četvrtka bio prikazivan u našem seoskom kinu, ili smo te vragolije naučili od starijih momčića u selu, ne znam. Znam da je danas cijeli svijet zaražen tim našim izrezbarenim bundevama i još drugim koječime a u uskoj svezi s time... Postala je to popularna proslava u cijelom svijetu. Po svojoj privlačnosti nije ništa manje poznata od Božića, Bajrama, Uskrsa... U čemu se ona manifestira i kako je do nje došlo? Vidjeli smo kako je to izgledalo iz perspektive jednog djeteta prije nepunih četrdesetak godina. Možemo li uočiti razlike od prije i sada? Da vidimo, -'ajmo onda u današnje vrijeme!
DRUGI DIO
Kako je to danas i porijeklo...
Već sredinom desetog mjeseca počinje se zbivati neobična promjena. Primjećujemo bundeve izložene za prodaju na za to predviđenim mjestima vani, pa i u trgovinama unutra, u izlozima. Obavezno ih prate i drugi rekviziti: maskirni kostimi, kosturi, ljudske lubanje, paukove mreže... U trgovačkim centrima je posebno raspoloženje, kostiminirani su čak i sami prodavači. Da, svijet se počinje pripremati za jednu posebnu proslavu koja je puna neodoljivih čari. Bezopasna je čini se na prvi pogled, ludo je zabavna i malo tko joj odoljeti može. Posebno su djeca opčinjena njome: danima pripremaju kostime, obilaze ulicama i uporno zvone na vrata zahtjevajući od domaćina da ih počasti, da im da novce, prijete mu kakvom nevoljom u slučaju da im se ne udovolji. Tih dana djeca se smiju prerušiti u sve i svašta. Nekima se to i svidi, pa kad iznude stvari na taj način, misle da je to i u životu tako, odbace se i neke postojeće norme i sve što ih sputava ... zna da bude i belaja! Iz godine u godinu u tu neobuzdanu zabavu sve više ulaze i odrasli, broj učesnika nezadrživo raste i ludovanje se nezaustavljivo širi. Organiziraju se lude fešte, po receptu -što luđe to bolje, i granicama nema kraja, sve je dozvoljeno i ništa nije nemoguće! Pijanči se i orgija, a bude i ružnijih scena. Nema nikakvih moralnih ograničenja: zabranjeno je dozvoljeno a dozvoljeno je zabranjeno, tradicionalne vrijednosti su izvrgnute podsmijehu i ruglu i sve ono dobro što generacijama je raslo sada naglo pada u vodu. Novci uloženi u reklame vraćaju se višestruko - prihodi su čiste milijarde! U nekoliko zadnjih godina, zahvaljujući upravo trgovcima, proslava Noći vještica poprimila je nevjerojatan uspon. Baš njih briga za ljude, važan je profit!
Meni nikako ne ide u glavu da se i kršćani mogu ponašati tako? Ako su uistinu kršćani: katolici ili pravoslavni, protestanti ili drugi neki, kako to da se upuštaju u nešto što se toliko protivi Isusovom učenju a ipak se i dalje Njegovim zovu? Ma niko im ne brani da to rade, pobogu! - samo nek budu dovoljno odrasli i u toj mjeri svoji da ne tvrde više da su Kristovi, neka ne lažu sebe same. I kada bi smo upitali učesnike ove slave - što o sotonizmu misle, inače? Uvjeren sam da bi se većina izrazila veoma negativno, te kada bi znali što u stvari rade, oni li njihova djeca, siguran sam - mnogi bi odustali od i bilo kakve proslave. Činjenica je da im sve činjenice i nisu baš poznate....
I sad krenimo i još dalje - postavimo si jedno pitanje i uronimo dublje u nepoznate mutne (opasne) vode: - Ali što je to zajedničko Noći vještica i Svim svetim?
Izgleda da su to najmanje dvije bitne stvari: zajednički datum proslave i neuspjela pretvorba njena. Crkva je sada u velikom problemu, dobro znam da je protiv učešća svojih članova u proslavama ove vrste, i to je u redu, ali bit će da je doskočila sebi samoj. Da vidimo i kako?
Samhain
Vjeruje se da je proslava Noći vještica počela veoma davno, još i prije pojave krsćanstva, u vrijeme kada su drevni Kelti naselili Britaniju i Irsku. Oni su na temelju lunarnog kalendara podijelili godinu na dva razdoblja - 'svijetlu polovicu' (ljeto) i na 'tamnu polovicu' (zimu). Na dan punog mjeseca, koji je padao najbliže prvom danu 11. mjeseca, Kelti su slavili 'Samhain' - kraj ljeta. Prema tome, 31.10. se smatrao posljednjim danom ljeta i početkom zime. Tada su gasili sve vatre a novi period počinjali bi paljenjem novog krijesa s kojeg bi svi članovi zajednice uzimali žeravicu. Istu bi upotrijebili na svojim ognjištima, kao početak za novu vatru. Ujedno im je to pomagalo tjerati zle duhove. Vjerovali su da im upravo ti krijesove puno pomažu, jer duhovi su tada bili veoma aktivni i u procjepu između smjene dva doba pomicao se i zastor između duhovnog i materijalnog svijeta, te su 'dobri i zli duhovi' tada slobodno šetali Zemljom. U skladu s tim, logično je bilo zaključiti da će se duše pokojnih vraćati kućama, pa su im ostavljali hranu i piće, nadajući se da će ih tako udobrovoljiti i zaštiti od nesreće i koječega drugoga. Bilo je to i pogodno vrijeme za spoznaju budućnosti - spektar znatiželjnih pitanja je bio izvanredno širok - stupalo se u kontakte s duhovima i pitalo ih se za savjete. U mnogim dijelovima Velike Britanije i Irske, 31.10. je poznat kao "noć vragolija". Ljudi su se na tu večer maskirali i mazali lice čađom kako bi se nesmetano kretali među duhovima i izbjegli da ih duhovi opsjednu. Smatra se da je otuda potekla ideja za maskiranje na Noć vještica. Kelti su se na tu večer maskirali i u odjeću suprotnog spola, čak je i stoka bila premještana na druga mjesta.
Dakle, 1. 11. je bio značajan dan - dan kada počinje nešto novo. Mnogi od tih običaja su preneseni u Ameriku u 19. vijeku, kada je zbog gladi tamo imigriralo preko 700.000 Iraca, Škota i Engleza. Običaj maskiranja i traženja slatkiša i ostalih darova se tamo udomaćio i razvio. A odatle nam se opet u zadnjih desetak godina i vratio - snažniji nego ikad prije!
Svi sveti
Dobro znamo da se i blagdan svih svetih proslavlja 1.11. Ali, ima li on uopće ikakvu vezu s ovim prastarim običajem? U stvari, proslava svih svetih je ustanovljena još veoma davno, preciznije rečeno bilo je to 13.maja 609. ili 610. n. e. , kada je Panteon bogova - rimski hram posvećen svim bogovima, papa Bonifacije IV posvetio Mariji i svim mučenicima. Jedan je povjesničar to ovako opisao: "Rimski bogovi ustupili su mjesto svecima pobjedničke religije." M.
Taj datum je nekih stotinu i kusur godina poslije promijenio papa Grgur III posvetivši jednu kapelu u Rimu svim svecima naredivši da se taj blagdan proslavlja 1.11., što je opet bio mogući odraz zbivanja koja su u to vrijeme bila pod uticajem događanja u V. Britaniji: - " U vrijeme obraćanja Velike Britanije na kršćanstvo, Samhain je i dalje ostao omiljeni praznik među Keltima. Crkva u Britanije pokušala je odvratiti zanimanja ljudi za te poganske običaje tako što je istoga dana kada se slavio Samhain dodala u kalendar jednu kršćansku svetkovinu. .... Moguće je da se pod utjecajem godišnje proslave blagdana Svi sveti koja se održavala u srednjovjekovnoj Britaniji to slavljenje proširilo na čitavu kršćansku crkvu." The Encyclopedia of Religion
Ista enciklopedija donosi i ovu konsataciju: "Kod Iraca je prvi dan u mjesecu često bio posvećen nekoj važnoj svetkovini, a kako je 1. 11 ujedno označavao početak keltske zime, bilo je posve prikladno da se tog dana održava i blagdan posvećen svim svecima" Konačnu odluku donio je papa Grgur IV proglasivši ovaj blagdan zajedničkom svetkovinom svih kršćana - bilo je to još davne 835. n. e. Samo što se tada prestalo sa čašćenjem mnogih starih keltskih bogova, a na njihovu stolicu su zasjeli novi kršćanski sveci - umjesto stare svetkovine - Samhaina ustanovljena je nova svetkovina - Svi sveti! Pa možda je to i bio dobar potez - reći će neki, jer poganski je običaj dokinut, a umjesto njega je nastao kršćanski.!? Međutim: - niti je onaj priošnji dokinut, niti je ovaj novi kršćanski. Onaj je samo promijenio svoje nosioce, a stari su običaji nastavili živjeti u vjerovanjima i praksi mnogih običnih ljudi. Na drugoj strani ova nova svetkovina ni u najmanjem svojem dijelu nije imala uporišta u Bibliji. Crkva je tako bezuspješno nastojala iskorijeniti stara vjerovanja i uvesti nova tako što je 'starim' dala novi smisao uklopivši ih u kršćanstvo. Umjesto starih keltskih bogova sada su na oltarima istaknuti 'zaslužni' ljudi kršćanske vjere, koje inače sama Crkva proglašava 'svetim'. Tako je i svaki papa 'svetac' ( Sveti Otac), pa i svi oni mnogobrojni bivše pokvarene pape - papa Bordžija na primjer, da ne spominjemo i druge nevaljalce. Prema tome - ako su svi pape sveci - slavi li se i davno pokojni spomenuti papa tog dana u zajedništvu sa svim ostalim 'svetima'?
Biblija nas uči da: - Sveti su svi oni koji Božju riječ drže i sprovode je u djelo ( ni u kom slučaju oni koji se proglase svetim ili koje proglase svetim), Isus je jedini posrednik između Boga i ljudi ( drugih nema, samo On i niko više), priznanje, hvalu, čast i slavu treba odati samo Bogu Stvoritelju, jedino njemu ( a On je samo jedan).
The Encyclopedia of religion ističe: "Krsćanski blagdan Svi sveti održava se u znak sjećanja na poznate i nepoznate svece kršćanske religije baš kao što se Samhain održavao u znak priznanja i iskazivanja časti keltskim božanstvima"
A mi slavimo svece koje smo sami odredili, po zaslugama, dakako!? Ubijeđeni smo u to da nam pomažu? Otvoreno je pitanje: koliko li je tu bilo različitih uticaja: osobnih, crkvenih, političkih, koliko mita i protekcije! Kako li su nas samo zavarali ovi 'krivi učitelji'! Kako je samo dubok ponor na čijem se dnu samom nalazimo!?
Odmah poslije blagdana Svih svetih (1. 11.) dolazi nam i blagdan Dušnog dana (2.11.), tada se vjernici mole za duše u čistilištu da bi im pomogli dostići nebesko blaženstvo, bilo je to prije gotovo 1000 godina kako je taj blagdan i službeno objavljen. Pa iako je to u najvećoj mjeri Katolički blagdan, u glavama običnih ljudi mnoge su stvari bile nejasne. New Catholic Encyclopedia navodi da je: "u srednjem vijeku prevladavalo vjerovanje da su se toga dana duše iz čistilista mogle pojaviti u obliku lutajućeg plamena, vještica, žaba itd." ? Sve je to bio utjecaj mješavine starog i novog. Nije li nam nešto od ovoga već i poznato? Mješavina je u današnje vrijeme doživjela pravu eksploziju. Danas je u crkvi i tzv. 'čistiliste' dobilo drugačije tumačenje, moguće je i da je ukinuto. Kako to da inače 'bezgrešna crkva' tako učestalo i katastrofalno griješi? Očito je - ne drži se Božijih riječi!
Da! Vidimo da se u odnosu na one dječije doživljaje s početka ovog teksta danas dosta toga promijenilo. Ova je fešta postala nešto što mnogi od nas očekuju s posebnim nestrpljenjem - isto kao i prije, samo u daleko većem obimu, nešto što je dozvoljeno, što se smije, što je veoma popularno. Niko više djecu ne šamara, naprotiv potiče ih se da slave. Zbog mnogih kulturoloških razlika Noć vještica se slavi na različite načine, ali svi oni vise na jednoj zajedničkoj niti koja svojim titranjem oživljava eho iz davnih dana! Tako se danas 'fešta' i u privatnim kućama, odlazi na zabave u nebrojene klubove, barove, restorane. Uz to, na ovu se svetkovinu gleda kao na komercijalni praznik. Ipak, u svojoj najdubljoj biti, ona je slavljenje zlih duhova - odbačenih anđela koji se itekako raduju tomu.
Posljedice su očite u svemu ovome nemoralu i iskrivljenim vrijednostima koje danas doživljavamo. Kukamo da nam nije dobro, a u stvari trebali bismo biti sretni, jer još nismo svjesni svega što nas čeka... U skladu sa individualnom slobodnom voljom, od razumnih je ljudi razumno i očekivati da nova saznanja donose i nove odluke - razumne, nadam se! Ako do sada nismo znali sve činjenice, sada ne možemo tvrditi da su nam još uvijek nepoznate. Što ćemo izabrati, dakle?
Apostol Pavao je napisao: "ja ne želim da vi imate udio sa demonima. Ne možete piti čašu gospodnju i čašu demona." 1 Kor. 10. 20 - 22.
Ujedno je i upitao: " Što je zajedničko dobru i zlu? Kako svjetlost i tama mogu živjeti zajedno? Kakav sklad može postojati između Krista i đavla? Što vjernik može imati zajedničko s nevjernikom" 2 Kor. 6. 4- 16.
Sve je prepušteno nama, dakle, i dobro je da imamo pravo birati, na svakomu je da izabere prema vlastitoj želji.
Josip Vučković
josip@mail.dk
www.hasic.dk
Oktobar 2008
