Mucen, umro, pokopan i – uskrsnuo!
"Mamina maza"
U svojoj prvoj "neoficijelnoj" izjavi pred Haškim sudom žali se Radovan Karadžić na „nekorektnosti i neregularnosti“ prilikom uhićenja pa kaže: „Mene su nepoznati civili, čiju značku u munjevitom pokazivanju nisam mogao da identifikujem, oteli iz javnog prevoza i držali na nepoznatom mestu 74 sata. Za to vreme mi nisu saopštena ni moja prava, što mi pripada ako su me oteli u ime međunarodnog pravosuđa, niti su mi saopštili ko su oni i kakve su im namere sa mnom, niti su mi obezbedili razgovor sa nekim od njihovih odgovornih šefova, niti su mi dopustili jedan telefonski poziv, niti su mi čak dozvolili da pošaljem jednu jedinu SMS poruku nekom od novih prijatelja, da me ne bi tražili po bolnicama i mrtvačnicama, niti su čak oni hteli da pošalju u moje ime takvu poruku. Ta 74 sata ja nisam postojao, a nakon toga su me predali Specijalnom sudu i istražnom sudiji, posle čega je sve bilo regularno“.
Ni manje ni više, nego baš tako, i to baš jedan Radovan Karadžić! O nekorektnostima i neregularnostima prilikom uhićenja! Gadljivo!
Radovan Karadžić, i bez presude Haškog suda, zločinac nad zločincima u svjetskoj povijesti nakon Drugog svjetskog rata, žali se kao djeca u vrtiću. Na nekorektnosti onih koji su ga nakon toliko godina traženja konačno "zbombali". A ni dlaka mu sa glave nije falila. Ni šamar nije dobio.
Želim zato objaviti svoj primjer, jer je to primjer jedne tehnologije smrti koju su, u mom slučaju, provodili šamčani (ne svi!) i njihovi dragi gosti iz Srbije, kao dio ukupnog mehanizma uništenja čitavih naroda na čijem čelu je bio baš taj "duboko povređen i uvređen" Radovan Karadžić. Činjenja i nečinjenja su to bila kojih treba svaki pošten šamčanin da se stidi, a preživjele žrtve sretne da budu, Bogu da se zahvale, da su izbjegle ono najgore. Mnogi nažalost nisu.
Primjer je ovo kojem osobno mogu svjedočiti, a mogao bih navesti desetke i stotine sličnih. U Bosni i Hercegovini ih je bilo na desetine tisuća. Mnogi danas šute, svoju muku muče, a ja opet mislim, treba kazati, zapisati, neko će pouke iz toga izvući. Svi. I Hrvati, i (tada) Muslimani, i Srbi. Ljudi, ali (nadajmo se) i neljudi. Radovan Karadžić, ni nakon toliko godina, očito nije svojim zlodjelima pogođen i ponaša se kao nedodirljiva "mamina maza" plave krvi. Još će i on u Den Haagu kao "mali klinac nove krvave bajke" pisati.
Divljac za odstrel
Od nas zatočenika, privođenih na način kojeg sam već opisao (pogledaj NBA-liga šamackog logora smrti) sem rijetkih slučajeva, niko nikada nije uzeo nikakvu izjavu niti podigao bilo kakvu optužnicu! Skrivali su nas od izaslanika Međunardnog Crvenog križa. Držali nas kao divljač za odstrel! De facto, pravno, mi nismo postojali. Ko bude ubijen nije svakako postojao. Šamački recept a la`Karadžić.
U potvrdi izdanoj nakon razmjene od strane Hrvatskog vijeća obrane Bosanski Šamac (Domaljevac) jasno stoji da sam zatočen 13.05.1992. godine.
U potvrdi Međunarodnog Crvenog križa stoji međutim da sam „prema izjavi srpskih vlasti“ u Bosanskom Šamcu u logoru tek od 11.09.1992. godine!? Tako, prema šamačkim policijskim isljednicima, vrlim humanitarcima srpskog Crvenog krsta i vlastima „srpske opštine Šamac“, dobih jednu rupu u mojoj životnoj biografiji – 13.05. umro, 11.09. uskrsnuo iz mrtvih! 4 krvava mjeseca nisam postojao. Šamačka tehnologija fabrike smrti!
"Izjava"
Niko od mene nije nikada uzimao nikakvu izjavu niti službeno saslušavao sve do 27.07.1992. kada je to u zgradi SUP-a učino novopečeni „srpski policijski inspektor“. U toj izjavi jasno stoji da sam uhićen 13. svibnja 1992. godine. (Poslenici šamačkog Crvenog krsta su to previdjeli dajući smišljeno svojoj međunarodnoj centrali pogrešne podatke!).
Stoji i potpis „istražitelja“. Znao je on jako dobro da sam (isto kao i on) i ja svjestan besmisla, moralnog i zakonskog, takvih „izjava“, da je to obična kvazijuristička lakrdija, pa se potrudio da umjesto meni jako dobro poznatog potpisa, na izjavu naškraba potpis kojeg niko kasnije neće razumjeti.
Znao je on da je i znanstvena fantastika moguća i da će njegov zatočenik, pred njim malen, beznačajan, prljav, u izderanoj odjeći, gladan, izmučen, izubijan i krvav, ako preživi, kad-tad doći do te izjave. I došao sam do tog dokumenta! Još davno. Kako, neka ostane moja mala tajna. NBA-liga je NBA-liga?! I nije to sve do čega sam došao... Prijavite se na naš Newsletter.
Reče mi međutim na kraju "moj" srpski isljednik nešto što potvrđuje cjelokupno ludilo ondašnjih srpskih vlastodržaca: Za svakoga imamo po nešto, protiv tebe nemamo ništa!
No comment, rekao bih danas i smijao se. Onda sam samo šutio. Do smijanja mi nije bilo. Ruku na srce, ni mom nekadašnjem prijatelju, srpskom policijskom istražitelju.
Perica Mišić
perica@misic.ch
| REAGIRANJA |
| Procitajte i ovo: |
