Sjene domovine
Foto: Mato Bicvic, Prud
"Jedan narod plače, plače bez glasa. Ka nebu se diže bezglasni plač. Oslušni nebo, čuješ li krik, krik naroda koji bezglasno plače".
Iz knjige "Sjene domovine" Snježane i Dragana Delić
Predstavljamo:
Snjezana i Dragan Delic:
"HEIMATSCHATTEN - Bilder und Gedichte nach dem Krieg"
U studenom 2006. godine, u izdanju naklade "Kulturförderverein Ruhrgebiet e.V." sa sjedištem u Gladbecku (SR Njemačka) izašla je na njemačkom jeziku knjiga crteža i pjesma Snježane i Dragan Delića "Sjene domovine - Slike i pjesme nakon rata" (Heimatschatten - Bilder und Gedichte nach dem Krieg).
Pogovor za ovu knjigu napisao je Hans Koschnik, a može su kupiti, između ostalog, i preko www.amazon.de.
Evo što stoji u recenziji Eva-Marie Stuckel:
"Pjesme Dragana Delića i crteži Snježane Delić su svjedočanstva nemilosrdnog rata u Bosni od 1992. - 1995.: 100.000 ljudi je poginulo, 2,7 milijuna su postali izbjeglice, 40.000 žena je silovano. U široj javnosti izgleda da taj rat odlazi u zaborav. Ali, do danas su vidljivi tragovi rata u toj podijeljenoj zemlji, u ljudima, na kućama, u šumama. Ova knjiga sastoji se iz četiti poglavlja: rat, bijeg, uspomene i nada. Pjesme i crteži kazuju da je život onih koji su preživjeli pakao rata, zauvijek označen time. Samo sa puno truda će im tlo na kojem iznova stoje biti podnošljivo.
Dragan Delić je rođen 1952. godine u Bosanskom Šamcu u sjevernoj Bosni. Tamo je proveo svoje djetinjstvo sa obitelji. Nakon škole studirao je u Sarajevu. Kao diplomirani inžinjer radio je u firmi "Meboš" u Bosanskom Šamcu. Za Srbe je grad Bosanski Šamac bio strategijski i vojno važan, pa je 17. travnja 1992. godine napadnut. Dragan Delić je uhićen, mučen, premještan po raznim logorima, svjedok je ubojstava.
Snježana Delić, r. Mandarić, rođena je 1955. godine u Osijeku (Hrvatska). Nakon završenog studija u Sarajevu, radila je kao diplomirana ekonomistica u jednoj šamačkoj školi. 1979. godine udala se za Dragana Delića i rodila djecu Almeriju (1981.) i Feđu (1984.). Interesiranje za umjetnost ispoljavala je u svom slobodnom vremenu. Nakon okupacije grada od strane srpskih specijalnih jedinica, kao Hrvatici zabranjeno joj je da dalje radi i provela je sa djecom 5 mjeseci u nepodnošljivim uvjetima.
Obitelj je u septembru 1992. godine pod zaštitom UNPROFOR-a razmijenjena i dolazi u Gladbeck. Dragan je 1993. godine objavio knjigu "Budi hrabar i ne zaboravi - Svjedočenja jednog muslimanskog zatočenika u srpskom logoru" u izdanju Fibre Verlag. Dragan i Snježana su 2002. godine bili svjedoci pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haag-u."
P. Mišić
| DOM@ljevac ima namjeru objaviti prvu knjigu Dragan Delića "Budi hrabar i ne zaboravi", što bi učinili sasvim razumljivo samo uz suglasnost autora. Kako do danas nismo uspjeli s njim stupiti u kontakt, molimo sve koji nam mogu pomoći da se jave, a mi, kao kratku ilustraciju te knjige, objavljujemo neautoriziran prijevod jedne priče iz te knjige. Autoru se unaprijed ispričavamo na eventualnim nepreciznostima prijevoda. |
ZUBI
Nebo je tog augustovskog jutra bilo neobično crveno. Kao dijete sam se često plašio kada je nebo bilo crveno. Tada bi djed govorio: „Pred veče će sigurno biti nevrijeme“. I bivalo je tako.
Susjed se žali na stalno zujanje u ušima. Smijemo mu se. Načinili su invalide od nas. Zujanje u ušima je jedna nagrada. „Kada odemo kući, dobit ćeš jedan slušni uređaj“, našali se neko.
Sparni dan protječe u drijemanju. Ne muči nas ni glad više. Za jednu cigaretu ne smijem nikoga ni pitati. Obuzima nas nemir. Oko ponoći ponovo dolaze mučitelji. Jedna velika grupa još pri ulasku u salu pravi đavolsku larmu. Strah i osjećanje bespomoćnosti slediše sve živo u sali. Nada za preživjeti reducirana je na nepridvidljive slučajnosti i vlastite reflekse.
Iz ustaljenog stava „mirno!“ izvučen sam u hodnik, gdje su još trojica vojnika čekala. Moja predosjećanja bivala su sve mračnija. Jedan me uhvati sa leđa za kosu, povuče mi glavu unazad i pritisnu mi leđa koljenom. Istovremeno, druga dvojica me uhvatiše za ruke i uvrnuše ih čvrsto iza leđa. Ispred mene stoji Slavko, 25-godišnji Srbin iz susjednog sela:
„Zini! Mi ćemo te uljepšati!“, iskrevelji se. Krenu kliještima prema meni.
„Ma neće valjda zube …? On me ipak poznaje. Tako nešto se jednom čovjeku ne može učiniti!“.
Čupanje kose mi natjera suze. Zaklopih oči. Metal na zubima… pritisak… pokret korijena u vilici … škrgut. Čupanje! Ukus krvi u ustima…
„Jedan gore, jedan dole! Inače nećeš lijepo izgledati! Zini!“. Smijanje. Glavu mi povukoše još više unazad. Drobljenje… i još jednom…. i još jednom. Taj zvuk mrvi mi mozak!
Pustiše me udarcem cokule u zadnjicu. Posrćući dođoh do sale i uvukoh se u ćošak. Oni nastaviše nasumice tući ljude u sali. U hodnik je izvučen sljedeći. Scena kao iz samog pakla izašla.
Meni tutnji u glavi. Usta puna krvi. Ispljuvavam. Krvava košulja se lijepi na tijelo. Zatvorio sam usta šakom. Vrijeme je stalo…
Opet se sve umiri. Ponekad neko uzdahne, neko ispljune. Jezikom pipam vilicu: više rupa, dva se zuba klimaju. Jedan sam odmah izvadio, drugi sam morao prethodno rasklimati da ga izvučem.
Moram nešto brzo poduzeti prije nego šta rane počnu boljeti. Rane krvare. Legao sam na stranu. Ako se onesvijestim da krv može teći iz usta. Noć protiče u mračnim mislima.
Budi nas sunce i muhe na krvlju zamrljanom licu. Komadić razbijenog ogledala ide iz ruke u ruku. U gornjoj vilici nedostaju dva zuba jedan do drugog i još jedan. U donjoj vilici nedostaju tri zuba jedan do drugog. Ne mogu prepoznati svoje lice od zgrušane krvi. Komadić ogledala pružam susjedu. Smračilo mi se pred očima. Iz dubine tog mraka pojavljuje se jedna figura: je li to smrt? Osjećam da se pokušavam nasmiješiti.
„Dođi! Moramo se oprati!“ glas susjeda me trže nazad u život. Teturajući idemo do kante sa vodom. U sali i hodniku oni snažniji od zatočenika peru krv sa poda.
„Izvadili su 42 zuba“, kaže mladić sa metlom u ruci. On je očistio hodnik.
Cijeli dan jauci i stenjanje. Rasklimani i izlomljeni zubi i upaljene rane bole nesnosno. Mnogi jauču za tabletama protiv bolova.
Ubijeđeni smo da smo dodirnuli sam pakao. Gledam svoje drugare u oči. Ni u koga ne vidim strah. Tu i tamo zadrhti nečija ruka.
„Der Spiegel“ 33/1992
… u Bosanskom Šamcu su zatočenici tučeni željeznim šipkama, ponekad do deset stražara istovremeno. Krici mučenika čuli su se i na drugoj strani Save, u Hrvatskoj.“
