Ima ovdje u Posavini života
Ma gdje? Tamo (ovdje)? Tamo (ovdje) se vraćaju samo oni koji nemaju ili ne znaju nigdje drugdje. Tamo (ovdje) neće biti života ni u narednih sto godina. Zar da dozvolim da mi djeca putuju desetke kilometara u školu? Ma nema pojma….
Često čujem ovakva javno izrečena mišljenja ili slične sugestije od ljudi koji dolaze u ove naše krajeve kao onih koji se ,, vraćaju na svoje,, bar dva puta u godini. I to im je ,,vele,, dovoljno da se zasite ovog bez perspektivnog života. Premalo je ovih koji žive svakodnevno tamo (ovdje) na cajkama. Svi su nekako namršteni i izgubili smisao za humor. Nekako se nitko ne zna više veseliti, ruke širiti ka drugome, preko stola punog pivčuge i mesine, k´o nekad. Ponetko tko ovdje provodi sve dane svog života isto tako umije ovo reći.
Danas stojim ovdje na ulici Odžaka, a tako je i u Orašju, Domaljevcu, promatram ovaj svijet i misli mi lete preko svih ovih pitanja, izjava i sugestija onih koji nas promatraju i onih koji žive među nama. Koliko sam i ja jedan od njih?
Pred mojim očima prolaze slonići, bubamare, nindža kornjače, doktori, mali političari, spajdermeni, supermeni, vojnici, dimnjačari, kauboji, indijanci, prinčevi i princeze, klauni, štrumfovi... Čitav jedan svijet se ovdje tumba, prevrće, vrišti, pjeva, smije mi se pred očima u svim bojama. Dio je to svijeta koji se generacijama smjenjuje pred očima oni koji stoje i nijemo promatraju. I ja sam jednom bio kao junak, betmen, bubamara, pčelica, indijanac i ispunjavao oči onih koji me gledaju, izazivao smijeh i suze na licima svojih roditelja. Bio sam ponosan i velik na ulici pred očima koje me gledaju. Tako je bilo i mnogo prije mene. Pa što se to onda promijenilo? Što to onda nije isto? Zašto se definicija života danas promijenila pa mi kažu nema ovdje života? Kako glasi ta definicija koja nam danas pojašnjava svrhu života ovdje? Zašto danas ova graja, smijeh i pjesama ovih dječaka i djevojčica nisu život? Dali se djeca u Njemačkoj, švicarskoj ili bilo kojoj zemlji gdje je danas ,,bolje,, sagraditi kuću nego ovdje, smiju sretnije i ljepše nego ovdje?
Živite kako hoćete, gdje hoćete, zanemarite odakle potječete, prihvatite svoje novo stanište kao boljim sa ljepšim životom i kao svoje izvorno stanište ali molim vas nikad ne recite ,,tamo (ovdje),, nema života. Ne bacajte svojom mišlju, svojim djelom i svojim moralnim vrijednosti sjenu na ozračje ovoga što danas vidim ovdje na ulicama. Ovi mali slonići, dimnjačari, doktori, nindža kornjače, štrumfovi i svi oni koji danas nisu mogli doći ovdje jer moraju jurcati za loptom u bašči, moraju kopati bagerčićima po pijeski ili pak i danas iščešljati lutke barbike da im se ne izmrse kose, ili imaju druge vrijedne razloge zbog kojih danas nisu tu, daju mi pravo da vam kažem: Ne bacajte sjenu na njihove dane koje su pred njima, pred njihovom dječicom, pred dječicom njihove dječice. Ne bacajte sjenu na njihov smijeh, njihovu graju i radost na njihov život ma kako ga Vi sebi definirali.
Mi koji ovdje živimo, otvorimo oči i razmislimo, što je to život? Što je to što ga ovdje čini ružnijim negoli je na drugom mjestu, zašto smatramao da nam je sreća utkana pod temeljima svi drugih kuća, negdje na drugim mjestima, samo ne pod temeljima naše kuće. I ja vidim mnogo toga što ne valja, što nam oskrnavljuje ovaj život ovdje, što me podstiče na misli ,,nema ovdje života,,. Zažmirim na trenutak i priznam sam sebi - sve je to plod našeg jezika i naših ruku. Prihvatim to i onda se ponovo pitam, ostade li još što da ne valja u ovom življenju ovdje. Nema. Otvorim oči i vidim, tisuće djece sa tisućama maski. Svaka maska samo na licu a ni jedna na duši. Svi su različiti a svi su tako isti. Svako dijete sa osmijehom, sa živošću kakav samo život ima. Oni su danas ovdje ono što daje za pravo da kažem:
Ima, ima ovdje u Posavini života...
Ako ne želite biti dio njega, latica ovoga posavskog cvijeta, molimo vas pustite onda one koje ga vide da uživaju u njemu.
Mato Bičvić,
Prud, 08.02.2008
|
|
|
|
|
|
