Op, ko je tam?
Foto: Mešcic Marko Cane
DOM@ljevac je nakon otvaranja webstranice uputio zamolbu na sve nam poznate adrese administratora i uredništava web-prezentacija mjesta iz Bosanske Posavine, kako onih sa područja Županije Posavske, tako i onih u okviru Republike Srpske, da nam pošalju priloge o svom mjestu, svojoj, stranici... Pozvali smo na suradnju sve one koji „misle drukčije“. Odaziv, kako smo i očekivali, nije bio baš bogat. To je izgleda nama Posavcima u naravi, rađe volimo ćutati i kritizirati kada se drugi potrude i nešto napišu, nego sami pisati i biti izloženi kritici.
Imamo međutim i drukčije reakcije, već prispjele priloge i najave priloga iz: Hasića, Tišine, Bosanskog Šamca, Gornje Dubice, Odžaka, Pruda, Novog Sela, Brčkog, Zasavice, Garevca... ali i iz nekih sprskih sela, za sada bi to ostavili kao iznenađenje!
Sjećanja koja danas objavljujemo spada u red takvih priloga, sa temama koje su, tako smo ubijeđeni, interesantne za sve naše ljude, Posavce, ma iz kojeg mjesta potjecali, bilo gdje da se nalazili, bilo koje vjere i nacije da bili. Nastavit ćemo objavljivati seriju priloga iz Hasića, Tišine i Gornje Dubice, a onda idemo dalje... Mi smo oduvijek bili i ostajemo otvoreni za pisanu riječ iz naše Posavine. Javite se.
DOM@ljevac-Crew
Pipa
Ivo Brandic Pipa, 2006.
Foto: hasic-online.at
Pipa! A ko nije čuo za našeg Ivu Brandić Pipu. Stariji poznavali, mlađi čuli. Šapatom. O tome se nije govorilo. Milicija je dolazila u selo. Raspitivala se. "Trenirala strogocu". Ne prvi put. Hasić je uvijek bio meta svih milicijskih patrola. Dvojica najmanje (jedan znao ćirilicu, a jedan latinicu!). Uvijek sumnjiv. Kao cijelo "anti-deprotivno" selo. Pipa je za sve nas bio najveća zagonetka Hasića. Kažu, danas bio, sutra ga nema. Otišo! Ni traga ni glasa. Nema ga kod kuće, u selu. Niko ne zna gdje je. Ako i zna, ćuti. Ne priča. „Pravi se lud“.
I onda puče vijest, proleti za tili čast od Brandića sokaka na sve strane, do Urije, Dragćevića, Blažnovića, Karalića, Jelasa, Luškog sokaka…, puče preko Žendraga, ošinu o škarićke tarabe, prosvira kroz Šaševicu, i do milicije dođe! I tada su mnogi Hasićani prvi puta čuli – Južna Afrika! Ja Afrika, poneko je još i čuo, ali južna? Kradom se otvarali dječji školski atlasi, tražilo se, nagađalo. Pominjali se rudnici zlata i dijamanata, poglavice crnačkih plemena. Pa išli su doduše tako, tajno, kriomice i prije, drugi, u Austriju, Njemačku, ali u Afriku. Pa kud će Pipa, pa baš u Afriku? Među crnce!
I čuli smo, mi djeca, prvi puta u životu još jednu tipičnu hrvatsku riječ - EMIGRACIJA! A, jebo te, šuti i muči! Nikad više emigranta nije bilo, doli nastanka "demokracije"! Dragovoljne!
Nedavno je ponovo boravio u Hasiću. Pipa se međutim opet vratio nakratko u Afriku-Papriku, da proslavi rođendan svog sina, a čim se ponovo vrati, morat ćemo s njim razgovarati i, ako se suglasi naravno, objaviti istinu o tim velikim tajnama. O Pipi i Luki Kasu, mogao bi se mirne duše napisati avanturistički roman, ma kaki jedan, dva romana. To su osobe čiji bi životni putevi zanimali svakog filmskog redatelja (takvih, nažalost, u Hasiću još nemamo?). Pipa i Kas su naši „Tom Sawyer und Hacklberry Finn“!
Kako jedan 70-godišnjak slavi 26. rodjendan?
Pipa, još malo pa 70 godina mlad, živi i radi dakle u Južnoafričkoj Republici (ma mudar, na vrijeme rezervirao plac da gleda svjetsko nogometno prvenstvo), ima sedamnaestogodišnjeg (!) sina Marka, vlasnik je jednog nogometnog kluba i bordela. Odnedavno je kupio u Hasiću kuću i posjed Jele Matković (odmah iza Zekanove kuće, na ulazu u sokak), a posebno je ponosan i veliko mu osobno zadovoljstvo pričinjava što je u Hasiću postao vlasnik 950 tek zasađenih stabala šljive.
Pipa, rođen za zagonetke, sam za sebe velika zagonetka, pretprošle, 2006 godine, pobrinuo se za još jednu: došao je u Hasić i organizirao proslavu svog 26-tog rođendana! Da, dobro ste pročitali, baš tako – dvadesetšestog rođendana! To mu je bio prvi rođendan u Hasiću, na rodnoj grudi, nakon toliko godina izbivanja s nje. Za Pipu je to bilo kao da se ponovo rodio. I jeste, vitalan, pun energije, života…
Na proslavi njegovog 26. rođendana, a kako drugačije, bila je „ludnica“. Neviđeni spektakl su uveličali uvaženi, prominentni gosti: Lešo, Ćelo, Mata Bičušin, Cigo, Stjepica Dragičević Štefek, Gašo i Mija Brandić... Svaki od njih „spektakl“ sam za sebe. Ma puklo je (nedužno!) prase dok udariš dlanom o dlan. Red pjesme (Štefek i Gašo), red kurvarskih priča i „priča“. Ko domaća, tek sa čađavog tavana skinuta, mirišljava slanina sa sa prošaricom! Sitno nasjeckana.
Slušajući te vesele, ragovora i druženja uželjene, čestitare, učini nam se, ne bez osnova da je hasicka seksualna revolucija mnogo ranije podignuta, samo je bila iza željezne zavjese, ugušena ali i dalje plamtjela. Ma kakva video-kamera, nikome nije bilo do snimanja, jer kako snimati sve to hladno i ravnodušno kada te obuzima smijeh. A kome trebaju filmovi na kojima se sve trese kao na snimkama zemljotresa u japanskim samouslugama. Možete si zamisliti koja je to tarapana kada Lešo npr. otkriva tajne njegovog brata Mate? Ili priče Ćele i Cige...
Cigo
Cigo
Foto: hasic.dk
Ma nema tu zajebancije, tabiri se visoka politika, prave planovi kako demografski povratiti Hasić da bude ono što je nekada bio, da selo oživi. Pod upravom Mirka Lukica, kao ratni plijen oteto, ukradeno, prisvojeno. I to kako? Ponajboljim, najoriginalnijim i realno provodim (ali sa drugim snagama!) čini nam se Cigin plan: „Eh, da mi je ona stvar onakva kakva je nekada bila, išo bi od kuće do kuće i samo bi pravio djecu. Napunio bi selo začas!“ Mali problemčić (uz onaj, naprijed rečeni, glavni) bio bi za Cigu, razmišljamo mi, što u Hasiću većinom žive muškarci… Ma ne ide, brate. Nije zgodno. Možda jedino da se udruži sa Arkešom. Arkeša popravlja spolnu strukturu svojim primamljivim oglasima, a Cigo pravi djecu!
Arkeša
Arkeša ne bio bio Arkeša kada bi se tako lako dao smesti. Dao je oglas, poslao je ponude na „Radio Valentino“ iz Bijele. I kandidatkinje su počele pristizati u Hasić. „U ogromnim količinama“! Takva je navala bila i toliko puno nepoznatih, „sumnjivih“ žena u selu, da je to čak izazvalo pozornost i zabrinutost predjednika mjesne zajednice. Nije ni čudo, pa na našoj teritoriji se odjednom pojavio buljuk nepoznatog ženskog svijeta, svih životnih dobi, izgleda, jezika...Izlišno je i pominjati, znamo svi ko je i kakav je Arkeša, ali za svaki slučaj: udarna stvar u oglasu je bilo da budući mladoženja prima švapsku mirovinu!
Tako vam je to, oni mlađi, dobrog izgleda i pri "snazi", oglašavaju u novinama, sa slikom, da se vide, a oni „malo manje mlađi“ i „malo manje dobro izgledajući“ oglašavaju preko radija, tu se samo čuje, a ništa ne vidi! Ali magične riječi za silne stare cure, udovice, ali i one udate, bile su naravno „mirovina“, „penzija“, i to ona prava, švapska! Ma zna Arkeša, stari lisac, kako se to radi. Treba znati robu prodati. A svaka roba nađe na kraju svog kupca. A, u njegovim godinama, nije bitno moći dobro (one stvari) raditi, nego to voljeti. A malo ih je koji od njega (i Cige) to više vole!
Osim što je svojim gošćama, kandidatkinjama demonstrirao svoje kuvarsko umijeće, još uvijek nije poznat rezultat tako iscrpljujuće obrade svih podataka.Teško ga je uvatiti. Jedne srijede na uobičajenom tulumu u školi, uz Makarića šargiju, pristigla je i njegova kćerka.Tražila je oca jer nema gdje prenoćiti a skoro će ponoć. Prava potjera je uslijedila za njim, bezuspješna. Saznalo se tek sutradan da je te noći "gostovao" u Ledenicama. Promijenio taktiku. Ne zove više u kuću, nego ide po kućama kandidatkinja. Praktičnije je, jeftinije je, a ne mora se truditi niti kuhati.
Ivo Coso
Legenda do legende! Svako u svoje vrijeme.
Foto: hasic.dk - Mija Brandic, fra Joso Oršolic i Ivo Brandic Pipa
A baš taj, naš južnoafrikanac Pipa, sjedi u društvu sa Hosom, drugi puta ove godine među nama i priča. Uželio se našeg jezika, naših ljudi. Sjeća se, evocira uspomene, otvara svoju „tajnu škrinjicu“. Pa ispriča:
„Odrastao je u siromaštvu. Kao i većina Hasićana. Ono što se parama svakako nije moglo kupiti, podarila mu je majka priroda, „zemljom“, našom, hasićkom, plodnom - izrastao je u jednog lijepog, visokog i kršnog mladića. Što bi neki zlurado rekli, ko od brda odvaljen. Ma kakvog brda. Mi Hasićani nemamo brda. Najviše brdo je bundeva ili morkinja na njivi. Za planinariti moralo se cak do Orasja putovati :-). Još ako je pored Braletove trapa za ledene sante! Ali, kaže se tako. I bio je stvarno takav.
Onako stasit otišao je na služenje vojnog roka i gle čuda, bez ikakvog iskustva, napravi podvig. Na vojničkom maratonu u svearmijskom prvenstvu bivše JNA čovjek osvoji prvo mjesto u maratonu! Onom pravom, na 40 km. Ma bio bi on prvi i na 40 km četvornih! Pobijedi ispred svih drugih poznatih aktivnih sportaša koji su se nalazili na odsluženju vojnog roka. Nema ga na listama naših sportaša, a kamoli na listi najboljih svih vremena. Podvig je to bio nad podvizima? Ma, kako se uzme. Nije ni to bilo baš sasvim slučajno. Čovjek je imao pripreme po hasićkim lugovima, po smrznutoj Čandrićki, Žendragu. Bio je prvi hasićki džoger. Bez walkmana, MP3-playera, bez tenisica, znojnica, sportske odjeće. Neki su počeli i sumnjati da nije bio dopingiran. Pominjali su i nešto u svezi konoplje koja se upravo u to vrijeme u Hasiću počela uzgajati.
Kažu da je na armijskom prvenstvu još neutvrđen broj gajbi piva „rogonje“ (apatinsko „Jelen“ pivo) čekalo spremno na samome cilju. Da ga je to motiviralo. Ma lažu, izmišljaju, otkud pivo u JNA? To je bilo samo za oficire. Oni su bili poznati kao pijandure. Vjerojatnije je da mu je na startu neko slagao, rekao da ga na cilju čekaju gajbe „rogonje“, ili ih je jednostavno sam nanjušio, vodila ga intuicija kako se to pametno kaže. Bilo kako bilo, ostade upisan u anale bivše državne armade kao najbolji maratonac!
Po povratku iz vojske zaposlio se u „Metalcu“ („Mebošu“) tamo gdje su i drugi Hasićani nalazili radna mjesta, tamo gdje je najteže i za zdravlje najopasnije, u lakirnici hidrofora i bojlera. Znao je on i strane jezike. Njemački „zum Beispiel“. Učio je od naših gastarbajtrera koji su i sami bili tako stručni da su tamo u prodavnicama kupovali mačje i pseće konzerve, nisu znali pročitati šta na njima piše, a bile su najjeftinije. Brzo je napredovao i naučio brojati: majn, svajn, drajn... kurko!“.
Ivo Ćoso, hasićka legenda, poznat po svojoj čuvenoj izreci „Op, ko je tam*!“ i kao veliki ljubitelj „Rogonje“, Jelen piva kako se to tada zvalo. Jednom prigodom navrati i u seosku čitaonu i na iznenađenje svih, popi samo tri piva. Pozva domara Funjaru da naplati tri piva. - Odma, samo da sračunam, odvrati Funjara!- Šta se tu ima računati - nervozno će Čoso:
Pivo je sedam stoja! Tri puta sedam je dvadesetiosam, jebeš dvi stoje naplati četir `iljade!
Tako mu je loše išla matematika, a znao je vaditi kubične korijene iz „rogonje“ – napamet! Osta tako upamćen po tome, a samo rijetki pamte ogromni podvig tog visokog i stasitog čovjeka, koji je u vrijeme kada se tako nešto smatralo poslom kojeg radi samo oni „koji nemaju sve daske na broju" džogirao pokraj Žendraga i Čandrićke i u Lugovima i sa takvim pripremama, u konkurenciji vrhunskih atletičara i sportaša bivše Jugoslavije, na svearmijskom vojničkom maratonu bivše JNA osvojio prvo mjesto!
Kažu da nije volio ženski rod. Niko ga nikada s curom nije vidio. Nemalo se iznenadih kada ga ratne 1994. godine sretoh u Đakovu u društvu jedne dame. Čuči, a kako drugačije, jednom rukom zagrlio damu, u drugoj ruci, zna se, pivo. Onako čučeći, već mokar, nazdravljao je svojoj družici. Nisam mu htio kvariti idilu. Niti pristajati na muku. Pio je "ožujsko". Ne znam kako je prebolio „rogonju“... Bio je to, nažalost, moj zadnji susret sa Ivom Ćosom!“
Završi Pipa tako svoju priču i potegnu - gutljaj "Knjaz Miloša". Da „pročepi“ ono nešto što mu za tren u grlu stade, u duši (Z)agreba, jabučicu zatitra…
Zajedničkim snagama i ono pameti što im je nakon stradanja Hasića preostalo, prilog napisali: Vladimir Brandić – Josip Vučković – Perica Mišić
Žendrag
Foto: Marko Mešcic Cane
Legendarna Blažnovica cuprica
Foto: Cane