The Rolling Stones
Čitam danas u „BILD-Zeitung", istu vijest nađoh i na PosavinaX, da je u eksploziji na skladištu petardi u Kini poginulo 22 ljudi. Razumijem Kineze, tamo je koncentriran veliki dio svjetske proizvodnje „zabavnog eksploziva“, žive od toga, puno ih ima, moraju nešto raditi, nužda ih natjerala, a i tradiciju u tome imaju, povijesno su se prvi time počeli baviti još jako, jako davno.
A onda kliknem na domaljevac.net i tamo vidim da je Općinsko vijeće općine Domaljevac – Šamac, na prijedlog općinskog načelnika, donijelo Odluku o građenju skladišta pirotehničkih sredstava za zabavu, raspisalo natječaj, ali se, kako se u Odluci kaže, unaprijed smatraju neobveznim objasniti razlog (još nedonešene) odluke o natječaju, prema sudionicima koji izgube. Bilo bi mi osobno drago kada bi se Vijeće osjetilo obveznim odluku o gradnji takvog objekta uopće, narodu obrazložiti, informirati o sigurnosnim aspektima, poduzetim mjerama… Neko (Kinezi) skladišta grade iz nužde i prijeke potrebe, a mi radi zabave. Kao da nam pucanja i eksplozija nije dovoljno bilo? Bilo bi mi draže da je Općinsko vijeće donijelo odluku da se konačno otklone već postojeća - "skladišta" mina zaostalih iz rata. Pa onda opet (benavim, svašta mi pada na pamet!) - eksploziv je eksploziv, gdje je sigurno smjestiti novogodišnje petarde, tu se može smjestiti ...
Vrlo lijepe vijesti nam javlja PosavinaX, 13. godišnji učenik Avdo iz Orašja dobio na dar invalidska kolica od Domaljevčanina Ivana Lucića. Gesta svake hvale vrijedna, tim više što gospodin Lucić planira uskoro organizirati o svom trošku odlazak učenika iz Odjeljenja s posebnim potrebama OŠ Orašje na ekskurziju u Osijek. Kamo sreće da nam je takvih dobročinitelja malo više. Gospodine Luciću, svaka Vam čast!
Druga lijepa vijest sa iste webstranice je da je knjiga bogoslova Markice Lovrića "ZAPIS O HEROJIMA" (monografije o poginulim braniteljima župe Oštra Luka-Bok ) ugledala svjetlo dana i da ju je autor sinoć predstavio u Osnovnoj školi „Stjepan Radić“ u Oštroj Luci. Tako je pedeset i devet mladića koji su dali svoje živote otrgnuto od zaborava i time je učinjeno najmanje što se prema njima učiniti može.
Taj pažnje vrijedan izdavački, i ne samo izdavački, poduhvat, gospodina Lovrića, naveo me da se o njemu malo više informiram i da se vrlo brzo uvjerim da taj mladi, pametni i energični čovjek i domoljub, paralelno vodi više projekata na dobrobit svog Posavskog naroda. Ali, kao i mnogi drugi, često nailazi i na nerazumijevanje upravo tamo gdje bi pomoć bila prva za očekivati. Tako pronađoh OVDJE, njegovo pismo iz kojeg se vidi trnovit put kojeg je u tom poslu morao preći, na mnoga vrata kucati. Kako sam reče: „No, sve je stalo zbog nemogućnosti financiranja tiskanja jednog takvog djela, koje bi iznosilo 35 000 Kn. Župa nije u mogućnosti da pomogne kako bi istina o njima ugledala što prije svjetlo dana. Po preporuci župnika kucao sam na više vrata još ljetos. Na vrata općine, vlade, mjesnih zajednica. I stekao sam osjećaj kao da pojedinci ne žele saznati istinu o onome što se dogodilo.“
Domaljevac.net izvještava podrobno o javnoj raspravi na temu izgradnje Doma hrvatskih branitelja 104. HVO brigade u organizaciji Koordinacije udruga iz domovinskog rata općine Domaljevac – Šamac. Idejni projekt je gotov. Treba još iznaći novac. A trebalo bi ga za to biti. Domaljevac je od rata izrastao u moderan grad koji se više prepoznati ne može. Mnogi koji su ga tada branili, kada bi danas došli, ne bi se mogli snaći. Nema šta nema, reklo bi se, od prelijepe općinske zgrade, preko Veterinarske stanice za sitne životinje do velikih prodajnih prostora, gospodarstvenih objekata, uskoro će i kondome proizvoditi…
16 godina od početka velikosrpske agresije trebalo bi već i ovako nešto doći na red? Unatoč onima (citiramo domaljevac.net) koji su smatrali kako "možda nije najbolji trenutak za ovako nešto", kako "nisu ispoštovane procedure jer načelnik sa svojim suradnicima nije dobio idejni projekt na uvid prije javnog predstavljanja i prije javne rasprave" i kako je "možda šteta iskoristiti previše atraktivnog zemljišta u strogom centru Domaljevca".
Pripadnici 104. brigade HVO nisu prije 16 godina smatrali da „nije trenutak“ da se Domaljevac i Posavina brane, da ne može to bez birokratske procedure, a „atraktivnim“ i vlastitih života vrijednim smatrali su SVAKI PEDALJ svete Posavske zemlje. Točka!
I naravno, uvijek kada treba nešto studiozno, pribrano, pametno kazati, upozoriti, pažnju nam skrenuti, tu je naš Pejo Gašparević, koji i danas, po ko zna koji puta upozorava na štetnost razjedinjenosti Hrvata u BiH, na opasnost opstanka Posavine i Hrvatstva, promatra stvari šire, iskusnije i realnije od mnogih od nas. Izjave Jevgenija Primakova i Laurenca Iglbergera gleda malo drukčijim očima, čita između redova i upozorava. Takve ljude kao što je gospodin Gašparević i njihova mišljenja morali bi još više uvažavati i rešpektirati. Dragi Pejo, hvala Ti što uvijek od Tebe nešto novo naučim.
Umjesto toga, nažalost, češće se bavimo naših igrarija „žmurke“, "ganje" i "zapljuvača". Raslojavamo se ponovo, razvodnjavamo i ovo malo snage i utjecaja kojeg objektivno imamo. Dijelimo se opet na ove i one. Do juče, udbaši i komunjare lovili ustaše i „ustaše“, sad pak neki drugi love komunjare i „komunjare“. I lovci i progonjeni - Hrvati!
Lov se dakle nastavlja, lovačke udruge su sve više na cijeni, trofeji krase vitrine, vitrine ko vitrine, trebale bi u muzeje - prošlosti... Osobno, lov nikada nisam smatrao sportom i nečim plemenitim (znam da se mnogi neće složiti, neka mi oproste). Ubijati životinje iz potrebe, da bi se jelo i živjelo, valjda je Božje davanje, ali ubijati radi zadovoljstva i praiskonskog instikta ipak je, po meni, nešto drugo.
Da u tom pravcu i završim moj današnji „pregled pisanja javnih glasila“, naslovnicama novina iz Münchena sa velikim fotografijama medvjeda Brune koji je dospio ni više ni manje nego u MUZEJ! Jadni Bruno izložen je tako u cijenjenom muzeju „Čovjek i priroda“, a život mu je okončan voljom i smrtnom presudom izrečenom od bayernskog MINISTRA okoliša. Iz Italije u bajernske šume slučajno zalutali mrki medvjed pravio je prije godinu štetu seljacima, ubijao je ovce i kokoši. Ministar je i pored otpora društava za zaštitu životinja i javnog mnenja koje je Bruni bilo naklonjeno, naredio da se medo ubije. "Državni neprijatelj" broj JEDAN! USTAŠA, kazale bi "komunjare". KOMUNJARA, kazale bi "ustaše". Pa što drugo činiti, većina će kazati. Možda bih i ja tako kazao da mi nije poznato koliko se miliona Euro iz Njemačke utroši na zaštitu životinja u Africi npr.. Tamo odlaze sa helikopterima, najmodernijom opremom, uspavljaju slonove, krokodile, lavove, tigrove... i prevoze ih na područja stotinama kilometara udaljena na kojima mogu preživjeti. Filmove o tome snimaju. Lijepo, atraktivno, pohvalno, humano... A onda, u toj istoj Njemačkoj, u reviru lovca Stoiber-a, pojavi se samo jedan jedini medo (koji misli drukčije) i njega nisu mogli isto tako uspavati i prenijeti „kući“, tamo odakle je i došao? A kod kuće je već bio, "ustaša" ili "komunjara", ali kod kuće, svoje - medo...
Možda i iz te priče imamo kakve pouke izvući? Za neke naše posavske Brune?
Završavam ovaj kratki prilog, a do ušiju mi sa radija dopiru dobro poznati zvuci grupe „The Rolling Stones“. Nešto se kotrlja i kod nas u Posavini, pa makar i kamenje! Makar i uzbrdo...
A što rade drugi? Cijeli Svijet je danas zabrinula jedna drukčija vijest - debele naslage leda na južnom polu pucaju, 450 četvornih kilometara! Posljedica pregrijavanja naše planete. Zemlja se zove. Klima se globalno, radikalno i prijeteći mijenja. Gledam kroz prozor (Uskrs!), snijega više nego za Božić. Znanstvenici daju prognoze koje puno liče na one biblibjske, najcrnje - o smaku Svijeta! A što se to nas tiče? Što mi Posavci s tim imamo? Mi smo od Svijeta svakako daleko! Što nas briga - gurajmo svoje "kotrljajuće kamenje" i dalje - UZ BRDO! A o pingvinima - neka brine Amerika!
"Ma kako ću vidjeti", rekla je jedna mala djevojčica, danas višestruka baka, bez muža u ratu ostala, kada je onomad sa roditeljima u platonu prvi puta išla u grad, "ne vidi se Šamac od kuća!"
Perica Mišić
perica@misic.ch
27.03.2008
P.S.
Svima onima koji bi i mene, zbog ovakvog pisanja, htjeli vidjeti u muzeju, sa medom Brunom, obećavam da ćemo njihova pisma objaviti odmah, na naslovnici - ako se sukladno našim "pravilima igre"potpišu. ("Domaljevac.com je lijepa stranica, piše dobre stvari koje svi mi znamo" - hvala kritici autora. Veću pohvalu nismo imali. Raduje me unaprijed da napravi svoju, pa da mi ostali kritiziramo.). A svima njima preporučam - otiđite ponekad na buvlje pijace (Flohmarkt) i pogledajte kako se čitave ljudske priče, životi, drame, "pravda" i "nepravda", stradanja i nadanja, mržnja i ufanja, mogu kupiti za nekoliko, povijesno gledano, bezvrijednih novčića. Ono što ostaje - to su BOG i ČOVJEK!
