Lijepo je imati s kim šutjeti
Foto: M. Bicvic
Svak čast za odgovor na emisiju o marihuani u školama (OVDJE).
Bilo bi bez veze da je ostala njihova posljednja. Ta emisija je odraz stanja u zemlji u kojoj se čvrsto vjerujem neće promijeniti ništa ni u narednih 20 godina. Demokracija je na ovim prostorima pogrešno shvaćena i u startu krenula ka pogrešnom pravcu. Od tog starta je prošolo deset godina a za deset godina je otišla tako daleko da će joj biti potrebno bar dvadeset ako ne i više da se vrati natrag na nulti polžaj. Ti koji je vode su nacionalno opredjeljeni i sa motom sve za naciju visoko na barjaku, ispunjavaju svoje vlastite zahtjeve uz neki minimum nacinalnih. I ove godine se mimo očekivanja pokazalo da ma koliko HDZ, SDA ili SDS stranka bile loŠe zaslijepljenost naroda je sve veća tako da će uvijek dati glas tim nacinalnim stranama. Oni mogu biti mirni i nikad neće pasti sa vlasti dok se pita naroda ili dok između sebe ne zakuvaju. Komad torte koji uzimaju od torte ove države je obilan a za gladni narod imaju izgovor, pa uvijek je bilio gladnih, i prije i sada. Tko si nije znao osigurati bit će gladan, tako je bilo i bit će.
Emisija je tipičan primjer. Sva su ministarstva potkupljiva baš kao sve drugo u ovoj drzavi. Profesori, doktori, policajci, portiri, ministri i gotovo sve što u ime naroda i za narod radi u ovoj državi (neka mi oproste časni pojedinci ali i njihova dobra djela se u moru ovg kaosa izgube pa se na kraju sve svede u isti koš). Za vlastitu dobit se čini demokratskim putem (našim načinom demokracije), sve. U ovoj mojoj zemlji ti je jedna stvar bitna. Nije bitno dali si školovan (jer školu ćes završiti u rekordnom roku kao izvanredni student na jednom od brojnih sveučilista kao što je ovo naše u Orašju), da li si sposoban i umiješli obavljati zadaću koja ti je povjerena nije bitno (jer oni koji su je naučili prije tebe će je prenijeti na te i radićeš kako se očekuje a ne kako se radi). Bitno je da si podoban. Zato danas imamo profesore, učitelje, ministre koji su u kasnim ako ne i prekasnim godinama završili srednje škole a potom i fakultete i to sve u rekordnom roku te time opravdali povjerena im radna mjesta. Tako im većinom i supruge od domaćica preko noći postadoše tajnice sa fakultetima, sinovi i kćeri prepametni a ne umiju sastaviti jedano izviješće i sl.
Ali kome je to danas i bitno u ovoj zemlji. Dok je uzornim nam demokracijama bitno što znaš i možeš ovdje imamo nekakva svoja pravila igre koja dopuštaju niske udarce laži i svega drugog samo da se ostvari cilj, kao u sinoćnoj emisiji. Ima dosta onih koji nam kroje jedan novi vid demoracije po kome smo jedinstveniji od drugih ili pak ima i onih sličnih nama pa stvaramo jedan New Wave Democration. Ponekad imam osjećaj da i ovaj novi val proističe čak i iz samog naroda jer sve su nas rodile majke u istom krilu ove zemlje. Dovoljno je samo da nešto ima predznak sa poveznicom iz prošlosti i već smo za, u ime bućnosti.
Ima i onih koji to živeći ovdje vide.Smo ćute i trpe taj kaos. Kao nijemi putnici na proputovanju kroz ovaj čudni svijet. Smatraju ih izgubljenim onima koji neznaju gdje su i što žele. A oni su ovdje i dalje i to samo zbog ovog komada zemlje kojeg nazivamo našim, ovog pšeničnog polja koje vjetar miluje svako ljeto. Ovih voda koje teku i svojim žuborom nam pričaju tužne priče svih onih koji su patili i ispovijedali jo se, priču onih koji su ne tako davno se svojm smrću utkali u zubore i virove ove rijeke. Tisuće je razloga da jednom dignem sidro i niz tu rijeku krenem ka novim tokovima a samo je jedan koji me veže ovdje. To su ova ljeta,jeseni zime i proljeća koja mi nigdje nisu kao ovdje. Ova pšenična polja, ove rijeke ovom moje, očevo, djedovo i sva ova djetinstva koja su kroz ovaj život utkana ovdje. Kad odem u polje sa kamerom, kroz objektiv tražim komadić vremena koji ću da zaustavim za vječnost, često spustim kameru ne okinuvši jer mi se na trenutak učini da kroz vjetar čujem glasove koji negdje sa vrhova klasja, sa travnatih polja iz krošnji dopire na sve strane. Kao da je polje puno tih ljudi koji su ovim stazama hodali prije mene. Tako tiho i tako lijepo kad mogu da se dijelim sa svima onima koji su se utkali u diio moje duše, a možda nikad ih vidio. Volim ovu zemlju jer ja ovdje imam skim da šutim. Zar postoji ista ljepše nego kad imaš skim da šutiš.
To je ona mrvica, to je onaj jedan tračak koji je veći, jači negoli onih tisuću razloga koji me tjeraju odavde. Oni koji su mi nametnuli svojim karakterom tih tisuću razloga će valjda jednom i negdje odgovarati za svoju egoističnu pohlepu a ako i ne, svejedno! ja sam tu jer ja ovdje ima sa kim da sutim a oni? Dali ih je strah biti sami?
Mato Bičvić
mato@bicvic.com
