Kako biti (veliki) Hrvat?
E kada takvi i njima slični „veliki Hrvati“, sutra, čitajući ove priloge, daju primjedbu, napišu u forumu, anonimno, kako je u tekstu promakla pokoja riječ ili izraz koji nisu čisti (novogovorni) hrvatski, šta im reći? Odgovoriti ili ne? Onima koji Hrvati jesu (po rođenju) ali su promijenili religiju, nisu više katolici, postali su mnogobošci, vjeruju samo u: dinar, kunu. marku, dolar, euro...
Možda je najbolje, zapitati se, svako od nas za sebe, iskreno, iz dubine duše – a šta je to u stvari Hrvat? Stati pred zrcalo. I odgovoriti. Ja, tako vam je to dragi moji Posavci - ili mi, Hrvati, Posavci nismo ono što smo nekada bili, ili ratni zločinci nisu više ono što u stvari, i svuda u svijetu, jesu? Šta treba da radim? Kako da mislim da bih i ja bio "veliki Hrvat"? Osim da volim Domaljevac, Posavinu, svoj narod. Možda, oprostite, tako što ću da podržavam i glasam za one "razborite ljude" koji će "u krajnjem možda shvatiti da, ma koliko god nam ta Bosanska Posavina političko-ekonomski značila, ali radi rješenja, ako mi dobijemo granice Novi Travnik, Busovača, Bihać, ovo, i ako dobijemo za to očišćenu Baranju itd., da mi možemo odustati od većeg dijela Posavine“?
Po meni, pravi borci za hrvatstvo, za hrvatski jezik su bili oni i onda kada to nije smio niti htio svako. Zasto vlasti danas ne angažiraju takve zagovornike hrvatstva da provode svoje zamisli i ideje, vaspitavaju djecu? Baš takvi "prvoborci" hrvatskog proljeca su međutim manje ili više danas u zapećku, a na sceni su oni koji plodove tog proljeća obilno beru. Vrlo malo participiraju u sadašnjoj vlasti oni koji su najzaslužniji, Oni koji su tada, kada je trebalo stisnuti petlju i kada smo svi mi drugi zavlačili glave u pijesak, kao nojevi, pravili se „ludi“, pozivali narod da govori kruh, a ne hljeb, tisuća, a ne hiljada… Svi smo bili i ostali Hrvati. Genetski. Nacija i vjera nisu prljave košulje koje se mogu mijenjati svaki dan! To se dobija trajno, kao neizbrisivi štembilj, po rođenju? Neki od nas su to međutim smjeli reći kada ostali nisu niti na ispovijedi o tome prozboravali. Njima hvala. Posavina ih neće nikada zaboraviti. Niti one koji su dali svoje živote.
Danas se, hvala Bogu, slobodno pjeva ono zašta se nekada ležalo u Zenici, Lepoglavi, Golom Otoku, a oni koji su u ta teška vremena propagirali da se medju Hrvatima treba govoriti kruh a ne hljeb, tisuća a ne hiljada, da naše škole trebaju imati hrvatska imena... sada se vrlo malo ili nikako i ni za šta ne pitaju. I ne spominju. Sada sebi daje za pravo svako, i oni koji nikada nisu mazali kruh, nego hljeb, da tvrde da se kod nas nikada nije nazivalo (do)ručak, nego domjenak?
Sjetih se ovdje jednog od najpoznatijeg "pjevača" u Posavini, koji je prije Domovinskog rata puno puta zaglavljivao u zatvoru (kada on iz gostione žurno krene kući po deku, dok milicija čeka, svi su znali - ode pet u zatvor!), zato što je u seoskim gostionama i na drugim prigodama (pripit, ali i trijezan!), javno pjevao pjesme kao "Savo vodo ti nisi za pića, ti si groblje hrvatskih mladića", Ustaj bane" i druge iz tada strogo zabranjenog repertoara. Kada su ga pred ovaj rat, nakon promjene vlasti u selu pitali zašto danas ćuti, zašto danas ne pjeva, odgovorio je (slobodna interpretacija): "Neću! Za zapjevati tada kada sam ja pjevao trebalo je imati m..a, a danas to pjeva svaka šuša. Ako ja ikada opet zapjevam, onda ću ono "Druže Tito, mi ti se kunemo". Sada se to ne smije". Ima u tome puno istine, životne filozofije, našeg dišpeta. Tako se volilo svoje selo, Posavina. I narod. Hrvati. Učimo se.
Svi mi koji smo bosim nogama gazili tepihe prekrasne, kao svila i puder meke, tople prašinu sa domlječanskih, posavskih sokaka, moramo jednom i zauvjek postati na ti, na veliko Ti! Svi Domlječani, Posavci, ma gdje bili!