BOLJE RAT NEGO DAT!
DOLJE DONJA MALA! - nastavak
Moj prošli tekst o ovoj temi je pokrenuo pravu lavinu novih pozitivnih stremljenja i razmišljanja. Nisam ni slutio koliko naši ljudi imaju osjećaja za lijepe, napredne stvari. Samo da vas podsjetim o čemu se radi: U Donjoj Mahali kod Orašja pojavila se inicijativa za promjenu imena sela, koje je još iz turskog vakta, pa samim time prevaziđeno i ponižavajuće. Naravno, ja sam to zdušno, svim svojim bićem podržao i tako pobrao mnoge pohvale.
Taj tekst možete pročitati OVDJE.
Ali priča se ovdje ne završava! Nije važno to što mene na sva usta hvale, spominju mi čak i rodbinu blagosiljajući je do petog koljena, sve najbiranijim riječima. Ne ide da ih ovdje navodim. Mislim, zbog toga da se previše ne hvalim. Ali kažem, to nije ni bitno, nego je bitno što je ova plemenita ideja prosto buknula i iz iskrice napravila požar koji se širi na cijelu Posavinu, a već sutra možda i šire.
Ali, što da prepričavam?! Evo vam nekoliko tipičnih pisama čitalaca, koje ću otvarati ovako nasumce, metodom slučajnog izbora:
Poštovani gospodine Šerete!
Drago mi je što je neko napokon osvijetlio pitanje našeg hrvatskog jezika i sa ove strane. Potpuno podržavam da se promijeni ime sela Donja Mahala, jer mislim da je istina ono što je Povjerenstvo navelo: da se u našim selima teško prihvaća glas h i sve riječi koje imaju taj glas se nakaradno izgovaraju, i narod se s njima nikada ne saživi i ne prihvati ih kao svoje. Tako se umjesto hrabar kod nas govori rabar, vr umjesto vrh, a Mala umjesto Mahala. Sve to treba mijenjati. A posebno ono što nam je najvažnije, samim time i sramnije da bismo ga izgovarali nakaradno, a to je ime hrvatsko. Naši ljudi izgovaraju Hrvat kao Rvat, Hrvatska kao Rvatska, pa što ne bismo promijenili to ime koje nas sramoti i sa kojim se narod nikada nije saživio niti ga prihvatio kao svoje i pravilno izgovorio? Nadam se da će ova moja ideja naići na razumijevanje u svekolikom pučanstvu, a posebice u Povjerenstvu za promjenu naziva, koje je pokazalo da stvari sagledava vrlo temeljito, argumentirano i mudro, i koje je već predložilo da riječ Mahala, bude izbačena upravo iz pomenutog razloga.
Vaš Hrvoje.
Eto, tako nam piše naš Hrvoje. O temi jezika ima mnogo pisama, vjerujte. Čini se da to ljude mnogo zanima. Mi ćemo objaviti što više pisama,vrlo različitih mišljenja, jer kod nas nema cenzure (ako je mišljenje potpisano!). Svako može reći šta god želi, makar bilo i protiv našeg mišljenja, pa čak i protiv nas osobno. Čak volimo da nas što više kitizirate, i samo izvolite, čekamo!
Da pogledamo sljedeće pismo. Piše ga... Mato iz Kladara.
Gospodine Šerete,
Pročitao sam Vaš tekst i želim samo pojasniti neke njegove dijelove koji su ostali nedovoljno obrađeni, urađeni samo površno. Pa, moglo bi se reći da su neke rečenice u njemu i zlonamjerne.
Aha, vidite, ovaj se ne slaže sa nama! Da vidimo o čemu se radi:
Sve Vaše insinuacije kako mi, posavski Hrvati ne mislimo svojom glavom su neumjesne i neargumentirane. Inače, Hrvati i u Posavini i bilo gdje su poznati po tome što misle samo svojom glavom, kad vam kažem! E, nakon što sam Vas uvjerio da griješite, još da tome u prilog dodam nekoliko novih argumenata: Neki zlonamjernici podmeću Hrvatima u Zagrebu da su preuzeli šumadijski naglasak, što je notorna laž. Poznato je svima da su nekada ljudi iz Šumadije dolazili na zagrabačke pijace kako bi prodavali paprike. Tu su čuli naglasak koji ih je počeo toliko privlačiti da su ga odmah prihvatili kao svoj. Po povratku u Šumadiju taj naglasak je bio pravi hit i uskoro su ga svi prihvatili. To je jasno kao bijeli dan. Zna li neko nekoga Zagrapčanina koji je prodavao paprike u Šumadiji? Ne zna, naravno!
Kome nije dovoljno ovo što sam rekao, evo još jednog neoborivog argumenta: Poznato je da su Šumadinci govorili ijekavicom, ali su od Zagrepčana naučili ekavicu. Kasnije je i onaj njihov reformator Radovan Karadžić... Ili ne, Radovan Drašković... Ne! Kako se ono zvaše?! A, da Vuk Drašković! Dakle, taj Vuk je u pravopisu srpskog jezika utvrdio isključivo ijekavicu. To je bilo uneseno čak u tadašnji srpski Ustav, pa i u sljedeći Ustav, a onda je, pošto su u dinastiji Karađordjević govorili ekavski, jednostavno preovladao ekavski. No, poznato je da Šumadinci i danas žale za ijekavicom i ne mogu preboljeti zagrabačku, tj. hrvatsku pobjedu. E, neka smo im uvalili ekavicu! A mi se onda latimo našeg ijekavskog govora. Ama, gdje mogu oni sa tim srpskećim jezikom s nama!?
Mato iz Kladara
Hm, ovo zaista nisam znao. Načitan neki čovjek ovaj Mato! I skroman, blag, kao naša Posavina, vidi se odmah. Da vidimo dalje, evo novog pisma. U potpisu: Ministar. Ali ne piše koji. U principu, ne objelodanjujemo nepotpisana pisama, ali... Ministar je ministar. Ipak, da pogledamo:
Štovani!
Cijenim Vašu hrabrost da se oglasite onim tekstom o Donjoj Maloj. Pošto ste tako hrabri, smijete li objaviti i ovo što tvrdim da je istinito, i ako hoćete mogu Vam pokazati i dokaze. Riječ je o jednom našem ministru. Pošto po zakonu u Vladi moramo imati nekoga od Srba ministara, u prošloj Vladi je to bio gospodin Jovo Dujković. Mi smo ispoštovali zakon i sada je taj ministar gospodin... Naime, on se izjasnio kao Srbin, kako bi mogao biti ministar...
Stani, pa ovaj nije Srbin! Šta je ovo? Ne, ovo nije moguće! Taman posla! Ko bi se odrekao svoga imena, svoga identiteta samo zbog funkcije za jedan mandat?! Pogotovu Hrvat?! Pa nismo valjda tako nisko pali!? Ne, ne, ovo neću čitati, i neću Vam pročitati ime tog ministra "Srbina", dok se navodni gospodin iz Vlade koji ovo piše, ne potpiše punim imenom i ne provjerimo je li zaista on napisao ovaj tekst. Taman posla da povjerujemo da je neki Hrvat pristao da bude Srbin samo zbog... Ne, ne, to je nemoguće! Idemo mi dalje.
Aha, evo jedno kratko pisamce:
Gospodine Šerete, džaba nam opisujete gdje je Donja Mala. Pa to svi znamo!
Ginekolog.
Ah, baš je pametan! Nemam komentara. Idemo dalje:
Samozvani Šerete, ne za Marijanovo niti za labudovo, nego ćemo te objesiti za tvoja...
Šta je ovo? Ih, da vidite kako me dalje hvali! Samo neću da vam čitam, da ne bude da sam probrao baš ono pismo u kom me hvale. Evo, uzet ćemo ovo. Da vidimo ko nam to piše? Profesor Pera iz Tolise, i opet je u pitanju jezik:
Štovani Gospodine Šerete,
Pažljivo sam pročitao Vaš tekst i želim ga dopuniti novim primjerima koji potvrđuju koliko ste na pravom putu kojim idete.
Aha, vidi se da je pametan, obrazovan čovjek taj profesor! Da vidimo dalje:
I u našem selu ima dosta pritiska od strane Turaka da koristimo njihove riječi, čemu se narod beskompromisno opire već stoljećima. Uzalud su nam Turci nametali svoju riječ zdenac. Nikada je nismo prihvatili i kroz sve vrijeme smo zadržali svoju prastaru riječ bunar. Ta riječ nam je posebno važna zbog toga što je bunar nas simbol. Jedan od najstarijih smo posebno uredili i na njemu postavili spomen-ploču. Oni to dobro znaju i zato, nimalo slučajno, vrše tako silovit atak baš na tu riječ. Zamislite neku baku u Tolisi da kaže: Idem na zdenac!? To bi bilo isto kao da je vidite u dimijama umjesto u našoj trdicionalnoj suknji.
Ovo je samo jedan primjer, a ima ih bezbroj. Svim pritiscima su se othrvale i sačuvale i riječi: bostan, budala, sat, i da ne nabrajam dalje, ima ih za cijelu knjigu.
Također nismo prihvatili ni riječi koje su oni unakazili, obogaljili izbacivanjem glasa h, kao što su: uvo, gluv, gra, duvan i tako dalje. Nema toga ko kod nas ne kaže: uho, gluh, grah, duhan i tako dalje. Od davnina se zna da se nadničare trebalo hraniti i duhaniti, a ne ranit i duvanit. Koji bi Tolišanin dopustio sebi da izgovori: ranit i duvanit? Niti jedan!
Eto, vidjeli ste kako profesori pišu! Idemo dalje:
Gospodine Šerete,
Od kako pročitah Vaš tekst, ne mogu se osloboditi noćnih mora. Svake noći nešto sanjam u vezi s onime što si pisao. Evo, preksinoć sam sanjao svadbu u Donjoj Mahali, ali u svadbi se ne pjevaju uobičajene pjesme, nego sve neke, sačuvaj me Bože! Jedna grupa onih koji se protive izmjeni imena sela, onako svatovački, pjeva:
Ja se ne bi’ Doljankušom zvala
Kad bi’ svoju Donju Malu dala.
Druga grupa, koja je za promjenu im odgovara također pjesmom:
Dosta sam se Doljankušom zvala,
Donju Malu ja bi’ rado dala.
Njima se pridružuje i grupa muških iz Povjerenstva za promjenu imena i složno, uglas, pjevaju:
Dajte nam je, pa šta će vam biti...
A žene ne daju, pa ne daju! I šta će muški? Bez njihovog pristanka, mogu se... Ama ne mogu bez njih ni to! Ne mogu se ni slikati bez njih, eto! Uh, strašan san!
A prosle noći sam sanjao demonstracije. I opet žene, sad sa parolama: Bolje rat nego dat! Život damo, nju ne damo! I sve je bilo kao da je rat oko imena sela na pragu. A u stvarnosti nije tako. U stvarnosti su svi jedinstveni oko toga da treba promijeniti ime. Cijelo povjerenstvo!
Eh, šta odgovoriti ovom čovjeku? Ništa. Nisam toliko pametan da znam i kako se riješiti noćne more. Nego, da pogledamo sljedeće pismo:
Gospodine Šerete,
Pozdravljam Vašu brigu za hrvatski jezik. Nitkome i nitkada ne smijemo netkome dozvoliti da nam uzme naš jezik!
Tvrtko Nitkov
Tvrd neki ovaj Tvrtko! Kratko, jasno, na besprijekornom hrvatskom jeziku napisano. Svaka čast, Tvrtko!
Evo i jednog pisma iz susjedne nam Republike Srpske:
Bok Šerete,
Što tebe briga Donja Mala? Mala je njihova i mogu s njom raditi što hoće. Ako im se ne sviđa neka je demokratski mijenjaju. Nisu oni jedini što trebaju mijenjati ime. To je samo Novo Selo već davno uradilo jer se zvalo Šupljenovci. Jeste da i dan danas neki Novoselce zovu Šupljenčani, ali nema više tog imena na tabli. Primjerom Donje Male bi morali poći i Tursinovljani, pa Balegovac. Ja se javljam jer i mi iz Hasića moramo hitno nešto poduzeti. I mi smo imali Gornji i Donji Hasić, ali smo se nakon domovinskog rata ujedinili i sada se zovemo samo Hasić. Ali, to ime je po turskom agi. Ja sam za to da odmah mijenjamo u nešto modernije. Po nekom Nijemcu ili Austrijancu. Imamo mi takvog! Herr Pipika Rittermann je je podrijetlom Austrijanac. Rittermann-ovi su došli u naše krajeve nakon aneksije Bosne i Hercegovine od strane K&K monarhije. Svi su bili fakultetski obrazovani i napredni. I svi su imali lijepa, moderna imena: Jedan se zvao Puba i bio je apotekar u Šamcu, a drugi se zvao Ðiđika i bio je liječnik i vlasnik sadašnjih dvora načelnika Mirka Lukića. E, taj Pipika je u Donjem Hasiću sagradio poznati "Pipikin mlin" kojeg su komunjare nakon II svjetskog rata pretvorile u školu. Zato mislim da se Hasić treba zvati Pipikovac i tako se osloboditi stoljetnog turskog ugnjetavanja.
I.B. (ime poznato uredništvu)
Hm, ova pošast mijenjanja imena se nezadrživo širi dalje. Pametno i argumentirano piše. Ma Hasićani su oduvijek bili na glasu kao pametni ljudi, vidi se, nema šta. Prijedlogu se pera ne može odbiti. Razmišljam samo da bi se to moglo iskomplicirati. Gore od donje male. Zato, gospodine I.B., razmislite prije kako će stvari dalje teći. Ako Hasić postane Pipikovac, kako će se onda kazati Hasićani? Pipičani! A pošto vi Hasićani volite skraćivati imena, pa kažete Asić umjesto Hasić, onda bi sigurno i Pipičani bili malo potkraćeni (sprijeda, samo se tu može kratiti), i vidi vraga, dok trepneš okom Hasićani postadoše Pičani! A to brate ne ide. Juj, ni pomisliti ne smijem kako bi se zvale Hasićanke?
Šta li piše u ovom pismu? Da vidimo:
Gospodine, serete!
Gle, to je sve!? Šta je ovo?! Samo naslov?! Ostalo zaboravio? Ili je nešto kompjutor zakazao? Neki je nespretnjaković, čini se, pisao, i ne baš veliki poznavalac pravopisa, dok je napisao ime Šerete malim slovom. A između riječi gospodine i šerete stavio zarez, mada su obje riječi u petom padežu. Dobro, kvačicu na slovu „s" vjerujem da nije imao u računaru... Ili... Ili je on baš htio reći to što je napisao?! Vidi gada! A, pokvarenjaka! I primitivca! A i ja sam izabrao ime k’o... Uh, ponovo ću ga promijeniti, i to tako da se ne rimuje ni s jednom riječju!
Ali, ostavimo njega! Da pogledamo ovo pismo. Oho, ima i pjesma u njemu:
Uvaženi gospodine Šerete!
Vaš rad je takvog nivoa, takve vrijednosti da zaslužuje biti i u pjesmi opjevan. Zato sam i napisao ovu pjesmu, samo Vama i Vašoj mudrosti posvećenu:
Aha! Čujete li ovo?! Čim pogledate početak, vidite da se radi o nekom pametnom, poštenom intelektualcu. I već osjećam da će pjesma biti vrhunska!
Već sam vam na početku rekao da me sigurno ne bi pogodilo ni da je nešto suprotno, jer pravim ljudima kritika ne samo da nije nepoželjna, nego im ona otvara nove vidike, ona im je najbolji korektor, a oni koji ih kritiziraju su im istinski prijatelji. I još jednom, pozivam vas da nas ne štedite! A sad idemo čuti tu pjesmu:
Gospodine Šerete,
Vi baš mnogo ser...
Šta je sad ovo?!
Ljudi će Vas do kraja\
Objesiti za...
Kakva ovo budala piše?! A, hajvana! Ne, nećemo hajvana spominjati, to je turska riječ! A, budale... Ne, ne, i to je turska... Idiota! Uh, čija li ovo bješe riječ, ali nije naša... Debila, da debila... Ne, ni to nije naša.. Kretena... Ne, nije ni ova... Ama, ljudi, kako na našem jeziku da kažem čovjeku da je... To... Peder! Ma, nije to ono što sam mislio reći, ali baš me briga! A, pedera!
I ti pusti stoci da piše šta hoće! Ama kakva demokracija, kakva sloboda izražavanja za ovakve?!
Sve to treba u zatvor!
Eto, nemam više volje ni za dalje čitanje! Nastavit ćemo nekom drugom prilikom, ali tada ću prvo izabrati pisma.
Vaš Šeret Zajebanović
