Stari novi dimovi iz Sikstinske kapele?
Kršcanstvo
Kratki komentar u „Dnevnom listu“ iz pera Peje Gašparevića budi na razmišljanje, onih koji misliti hoće. Pogledajte i sami www.domaljevac.net, u momentu objavljivanja ovog priloga bilo je samo 27 posjeta tom članku (polovinu od toga sam sam napravio u pripremama ovog teksta!), naspram 124 koliko zavređuje Niko Kovač koji pod potporom svoje političke stranke vidi najbolju mogućnost da dalje razvija osobnu karijeru (čitaj: zarađuje pare), pa je (stranku) i sam time podržava. Ništa novo, oprobana receptura kada u politici nedostaju pravi sadržaji, pridobiti prominente, popularne osobe u uvjerenju da će svi njihovi poklonici glasati za stranku koju im on preporuči. U zapadnim demokratijama toga je sve manje, ne zato što to neće političari, nego zato što neće javne osobe koje su na drugi način stekle popularnost. Da se ne bi kasnije opravdale i stidile što su se jednoj stranci priklonile. Kod nas je demokracija još mlada, pa se takvi "izleti" još uvijektoleriraju. I donose pare. Ali ima i drugačijih glasova. Pročitajte OVO
Nas, izgleda, planovi o ujedinjenju svih kršćana na svijetu ne zanimaju puno? Ili ne razumijemo o čemu se u stvari radi? Kovač, svaka mu čast kao nogometašu, bit će ipak kada tad zaboravljen, znamo za njega mi Hrvati i još poneko okolo, dok se ne pojavi neki novi sportski idol, a za poteze koje Vatikan čini, znao je i znat će cijeli svijet. I mi. Morat ćemo! Htjeli ili ne.
Kršćanstvo je danas sa 2,1 milijarde pripadnika (33%) najrasprostranjenija religija na svijetu, ispred islama sa 1,3 milijarde (21%), ateista 1,0 milijarda (16%), hinduista 0,9 milijarde (14%), budista 0,7 milijarde (6%), kineske filozofije 0,4 milijarde (5%), urođeničkih vjera 0,3 milijarde (4%), sikhizma 23 milijuna, judaizma 15 milijuna i ostalih 15 milijuna.
Kršćanstvo najmanji udio u rasprostranjenosti ima u Aziji (sa 8,5%) i Africi sa 48,3%. Posvuda u ostalim dijelovima svijeta kršćanska religija je dominantna, a udio se kreće od 73,3% na Pacifiku do 91,6% u Latinskoj Americi. Gledano prema udjelu u ukupnom broju svjetskog stanovništva, taj postotak je ca. 33%, dakle jedna trećina.
Krščanstvo tako gledano nije homogeno, sastoji se neformalno iz više crkava koje u osnovi imaju vjeru u Isusa Krista. Rimokatolička crkva je dominantna. Pravoslavna crkva (priznaje prvih sedam ekumenskih sabora) i istočne pravoslavne crkve (priznaju samo Prvi nicejski, Prvi carigradski i Efeški sabor) imaju značajnu ulogu u ukupnom kršćanstvu. Raskol u tadašnjoj velikoj Crkvi je bio uzročen nepomirljivim stajalištima sukobljenih strana koja su bila više uvjetovana jezičnim razlozima i nerazumijevanjem, kulturnim osobenostima i razlikama u mentalitetu, nego stvarnim razlikama. Problem je bio praktično u simbolima vjere, a manje stvarnim razlikama u teološkim i kristološkim postavkama. Raskol je dakle uvjetovan više time kako predstaviti, objasniti jednu te istu stvar.
Gdje ima dima, tu ima i vatre!
Nakon raskola bilo je u povijesti više pokušaja ponovnog zbližavanja (u 15. stoljeću Firenza npr.), što je naročito bilo aktualno za vrijeme pape Ivana Pavla II koji se često susretao sa patrijarsima. Ovo što se sada "između redova" čitati može, nije ništa drugo nego nastavak te i takve vatikanske politike koju nakon „komunjare“ poljaka Woytile, provodi sada njemački „fašista“ Ratzinger. Da baš tako, tako su oni kojima Vatikan nije mirisao prema njihovim očekivanjima, „krstili“ dva zadnja Sveta oca. (Svaka sličnost sa ovovremenim i ovoprostornim "krštenjima" je naravno apsolutno slučajna.) Za Ratzingera je engleski „žuti tisak“ odmah sutradan pošto se zadimilo bijelim dimom iz Sikstinske kapele donio ogromne naslovnice i doslovno ga nacistom nazvao. Sramota, u oba slučaja, jednog poglavara svjetske religije tako okarakterizirati. Pogledajte OVO
Ovoga puta ne "dimi" se iz Vatikana zbog izbora pape, ne potpaljuju se glasački listići suvom slamom, ne otvaraju se vrata Siksitnske kapele, ne zvone zvona sa Petrove crkve i ne objavljuju se rezultati izbora: „Annuntio vobis gaudium magnum, habemus Papam!“. Ovoga puta je riječ o "bijelim dimovima" nove vrste, glasnicima nade da će Katolička crkva istrajati u započetom putu moderniziranja i otvaranja, putu dubokih povijesnih promjena.
Ono što smo sigurni, najnovije vijesti iz Vatikana su već u mislima najviših crkvenih dostojanstvenika i poglavara: Benedikta XVI, Bartolomeja I (Ortodoksna crkva), Rowan Douglas Williamsa (Anglikanska crkva), Shenouda III kao predstavnik Kopta, Ignatius Zakka I Iwas-a (Sirijske ortodoksne crkve), Karkeina II ( Armenijske apostolske crkve), Dinkha IV Khanania (Asirska crkva), Wilhelm Lebera (Nova apsotolska crkva) itd., a trebale bi biti i u glavama nas Posavaca, jer i o nama se radi.
Izazovi vremena
Nakon Drugog svjetskog rata, čovječanstvo koje je preživjelo, osvještavalo se od te katastrofe. Crkva je morala takođe odrediti drugačiju ulogu u razvoju sveukupne civilizacije. Formiran je 1948. godine Svjetski ekumenski savjet od predstavnika crkava iz 44 zemlje. Katolička crkva je je izbjegavala izvući zajednički bilans iz sjena depresija i civilizacijske kataklizme svjetskog rata. Tek 1960. godine stvari se mijenjaju i Vatikan traži razgovore sa svjetskim crkvama, čime se otvaraju vrata za Ekumenu, zajednicu svih kršćanskih crkava.
Sa prvom atomskom bombom započela je nova era u povijesti civilizacije, jer je čovjek dobio sredstvo da svijet u potpunosti uništi. Industrijska revolucija, konzum, potrošački mentalitet, postali su protivnici religijskih tradicija, ali i novi izazov za Crkvu, koji se posebno uoštrio nakon pada Berlinskog zida. Jedna nova ideologija, nakon komunizma koji je smatran najvećim protivnikom Crkve, a koji je sa nekoliko izuzetaka u svijetu demontiran i spada u prošlost, Crkvi prijeti jedna nova, još veća opasnost. Pojavila se praktično posvuda u svijetu jedna “nova religija“ – VJERA U NOVAC! (Poznato nam to i za naše uvjete zvuči?!). Snažni gospodarstveni, znanstveni i tehnološki razvoj na jednoj, glad i siromaštvo na drugoj strani značajke su današnjeg vremena. U posljednji 30 godina broj ekstremno siromašnih zemalja se uduplao. Svijet je opterećen etničkim konfliktima, građanskim ratovima (i to nam je odnekud poznato?), čemu smo i mi dobrano pridonijeli.
Glas Koncila prije 50-tak godina
Crkva, konzervativna i tradicionalna, katolička prije svih, se vrlo lagano prilagođavala novonastalim promjenama. Sve češće se međutim u novije vrijeme osjeća i izjašnjava (su)odgovornom za svjetske katastrofe. Odugovlači(la) da se odvoji od velikih svjetskih sila sa kojima sve više dolazi u kontradikciju (novi ratovi po svijetu npr.), što je usporavalo proces koji kad tada neumitno mora doći: ujedinjenje svih kršćana svijeta. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog uspostavljanja ravnoteže u moći religija, suprostavljanju nadolazećem islamu i drugim svjetskim religijama. Jer, eksplozija stanovništva u zemljama Trećeg svijeta gdje su te religije dominantne, ugrožava svjetsku ravnotežu utjecaja religija, ugrožava primat kršćanstva.
Drugi Vatikanski koncil u listopadu 1962. otvara vrata katoličke crkve, katolička crkva se u stvari otvara iz svojih dogmi i predrasuda, želi i nada se novoj važnoj ulozi u modernom svijetu, ali istovremeno da se ne potčini ovovremenim porocima i trenutnom stanju ljudskog duha. Papa Woytila koristi praktično Vatikan samo kao bazu, polazište za svoja svjetska putovanja. Misionarstvo na novi način i novim sredstvima. Na 2. Vatikanskom koncilu Crkva demonstrira jednu religiju koja želi preći sve nacionalne i etničke granice. Do tada nezamislivo za mjesto koje je stoljećima bilo bastion potvrđivanja tradicije. Obnavlja se katoličko učenje i crkveni život, reformira se liturgija, otvara se prema drugim crkvama, Papa Pavao VI unosi promjene koje duboko mijenjaju konzervatitvnu katoličku crkvu.
Svijet stoji danas pred novim izazovima, a sa njime neodvojivo i katolička crkva, ukupno kršćanstvo. Katolička crkva odustala je od svog tradicionalnog odnosa prema vani, prema drugima, drugim crkvama, predstavljajući se kao jedina prava crkva (a koja crkva i religija za sebe tvrdi da nije baš ona prava?), nego ide putem da dokaže svoju otvorenost prema svima drugima, pruža ruku suradnje. Globaliziranje svjetske privrede donosi sa sobom i globalne probleme morala, izrabljivanja, zaštite okoliša, trajne neuposlenosti, konzumiranja i trgovine drogama, kriminala, slijepog potrošačkog mentaliteta, ali i siromaštva. Čovjek, znanost, preuzima postupno upravljanje evolucijom, sa još uvijek nejasnim ciljevima i namjerama. Ljudi sve više misle, razmišljaju, pitaju… crkva zato sve više izlazi iz kurija, iz kućara i predikaonica, otvara se, ide među ljude, a ne čeka samo da oni dođu njoj. Modernizira se, rekli bi. Propovijeda na novi moderni način.
A izazova, šansi i opasnosti je previše. Javljaju se ideje npr. da svjetski poznate osobe, pop-zvijezde, glumce, prominente, budu proglašeni za svece, Madonna, Elvis Presley… Traži se ukidanje celibata, pravo na prekid trudnoće... Znanost je priomijenila našu sliku o Bogu. Sa Jurijom Gagarinom započeto osvajanje svemira, udarilo je temelj znantsvenih dostignuća. Ide se nazdržavo dalje. Dokle? Šta je na kraju? Ugledni Prof. Stephen Weinberg kaže: „Znanost ne može dokazati postojanje Boga, ali može obrnuto, koristeći prapovijesni mit tvrditi da smo mi, ljudi, samo s Bogom, sposobni razumijevati svijet oko sebe… Ne vrijede više postavke da mi kroz izučavanje prirode uvijek iznova nalazimo dokaze za postojanje Boga“.
Za mnoge znanstvenike svijeta Bog i znanstveni izumi nisu više u suprotnosti. Oni ne žele preuzeti ulogu Boga kao Stvoritelja, ali vjeruju sve više u vlastite formule i puteve prema Bogu, ne više samo kroz religiju. Oni žele da jednog dana dokažu postajanje nepostojećeg (znantsveno nedokazanog) Boga. Demistificiranje prirode se već zbiva po znanstveno-istraživačkim laboratorijama. Vještačka oplodnja nije nikakva vijest više. Prozvodnja života u epruvetama pretvara život sam u industrijsku sirovinu. Čovjek preuzima Stvaranje u svoje ruke. Je li to dobro? Čemu vodi? Šta će biti ako čovjek počne sam okretati točkove vlastite evolucije?
Dva razvojna dostignuća prijete svijetu – dešifriranje ljudskih gena i vještačka oplodnja. Govori se danas o putu proizvodnje ljudi dizajniranih kao konfekcijska odjeća, kao svi drugi svakodnevni proizvodi i robe. Čovjek po mjeri i želji. Čovjek kao konfekcijska roba. Jer, u epruveti se mogu vršiti genetske korekture, koje se kasnije prenose, nastavljaju kroz generacije nasljednika. Upravu ste, slučajne ili namjerne "greške" su moguće, sa nesagledivim posljedicama. Takve stvari su još uvijek pod državnom kontrolom, ma kaže se tako, sprečavaju ih tzv. „etničke komisije“ u visokorazvijenim zemljama, ali, gdje ima dima ima i vatre, ako se o tome govori, ko može ustvrditi da se takve stvari već ne rade, da među nama već ne žive takvi, vještački oplođeni i genetski promijenjeni ljudi? Ili, ko je taj ko će osigurati da se u budućnosti takvi projekti zabrane? Oni koji imaju cilj da tako nešto naprave? Posebno jer se svi kriju iza istraživanja u službi iznalažanje konačnog lijeka za rak i druge bolesti, ali i iza teorije da je kršćanski pomoći ljudima da ozdrave.
Jedno je jasno, to nam povijest najbolje govori, sve ono što je u razvoju civilizacije bilo moguće napraviti, napravljeno je! Ne postoji niti jedan jedini primjer koji bi to opovrgao. Nešto što je bilo moguće, ali zabranjeno, pa neučinjeno, zaboravljeno. Takvog primjera nema. Barem ja ne znam. Dakle, kada čovjek već želi da preuzme ulogu Stvoritelja, onda će sigurno napraviti i zadnji korak – klonirati, stvoriti identičnu kopiju čovjeka! Hoće li to biti ispunjenje biblijskog proročanstva o smaku svijeta? Početak kraja? Apocalypse New?
Šanse i opasnosti
Katolička crkva se dakle otvara modernim kretanjima u svijetu. Kršćanska religija sa Katoličkom crkvom prevazilazi nacionalne i etničke granice. Papa Ivan Pavao II kojeg zovu „svjetskim putnikom“, više je obišao do sada "zabovljeni kontinent", Afriku, nego bilo koji državnik svijeta. Konzervativan, marksisitički revolucionar, posjetio je i Kubu, Fidela Castra i premostio političke zapreke koje su izgledale nesavladive. Za vrijeme susreta katoličke mladeži u Kölnu u kolovozu 2005. godine, bio sam i sam očevidac masovnih posjeta mladih ljudi iz cijelog svijeta koji su, uz transparente i slike novog pape Ratzingera, nosili i slike i transparente pape Woytile - „Ratzingera poštujemo, ali Woytilu volimo, niko nama mladima nije bio bliskiji od njega…“ izjavljivala je mladež svijeta pred mikrofonima i kamerama novinara. I sam Ratzinger i dan danas odaje dužno štovanje svom prethodniku Poljaku. Poljak i Nijemac unose nove vjetrove u katoličanstvo svijeta, i ne samo katoličanstvo, nego u vjeru, religiju, svijet kao takav. A papa Ivan Pavao II ostat će upamćen i kao "Papa Ekumene".
Danas se katolička crkva i kršćanstvo u cjelini suočavaju i sa unutarnjim problemima. Sveto pismo se štuje i uči na vrlo različite načine. Jasno će biti šta time želim reći ako samo jednom pogledamo kako se upražnjavaju vjerski obredi kod kršćana u Indiji, Latinskoj Americi, ili da pogledamo jednu Gospel "svetu misu" u Americi. U Rusiji kao ateističkoj državi se nakon perestrojske, samo 10 godina po padu komunizma, svaki četvrti mladi izjašnjavao kao kršćanin (pravoslavac).
Esoterika je još jedna opasnost koja sve više uzima maha. Sekte, biznis sa religioznim osjećajima na cijelom svijetu. Nevjerovatna je širina spektra te nove „religiozne ponude“ koja svakim danom postaje sve veća i sve raznovrsnija. Gospodarstvenici u cijelom svijetu vide u tome jedno tržište koje poslovnu budućnost obećava. Često je to odgovor na krizu u kršćanskom svijetu koji pogodno tlo ponajprije nalazi u zapadnim zemljama gdje je sve veća potreba ljudi za spiritualnim. Novija poslijeratna zbivanja kod nas nisu daleko od tog svjetskog trenda.
Može li Sveti otac pogriješiti?
Sjećam se da sam kao dijete poslije prvih sati vjeronauka pitao oca da mi pojasni kakva je razlika između CRKVE i VJERE. Odgovorio mi, onako kako je najbolje znao i umio: pa crkva, to ti je i toranj i zvonik i meraja i parok i časne sestre i trećorednice i kućar i kapele i prakaturi i nobet i lemojzina i vodičari..., a vjera, to ti je kada se moliš Bogu i slušaš svoje roditelje. Nije mi tada sve bilo baš najjasnije. Danas te razlike osjećam i uočavam puno bolje, iako je sve to teško definirati i pojmiti. Barem nama koji teologiju nismo izučavali. Baš onako kao odrediti jasnu razliku izmedju izraza NAROD i NACIJA. Opet se na kraju svede na jedno te isto, a opet nije baš isto, a trebalo bi biti, ili možda ipak ne. Znanstveno, od grčkog kyriaké, crkva je organizacija, kršćanska religiozna zajednica, teološki pak crkva je zajednica onih koje povezuje vjera u Isusa Krista. Općenito, crkva kao organizaciona forma onih pojedinaca koji su jednaki po vjeri. A svaka organizaciona forma ima svoju politiku? A opet politika i vjera? Na ja, „Bildungslücke“, rekli bi Nijemci – rupe u obrazovanju.
E baš zato, vidim razliku izmedju pape kao šefa Vatikanske države i pape kao božjeg namjesnika na zemlji. Papa nije političar nego božji namjesnik na zemlji. Kao šef (vatikanske) države, nalazi se u opasnosti da bude isto onako cijenjen i poštivan kao Stipe Mesić, Angela Merkel i George Bush, jer u toj funkciji gubi kompentencije božjeg namjesnika. Zna se da je uvijek Vatikan imao politički utjecaj, ali u zaleđu. "Paparazzi" kako su prekrtsili novoizabranog papu Ratzingera. odmah nakon izbora, u prvoj oficijelnoj posjeti Njemačkoj, gurnuo je politiku malo naprijed, nastupio pred studentima kao teolog, a ne kao papa, zaboravio se da se više njegove riječi ne vrednuju samo teološki, znanstveno, nego prije svega kao poglavara jedne velike, svjetski najutjecajnije crkve. Na njegove nesmotrene izjave o islamu mislim. To nije bio njegov posao. Čak je i ugledni "Süddeutschezeitung" pisao: "ako papa nije imao ništa drugo pametnije da kaže, bolje je bilo da je ćutao!".
Bilo kako bilo, papin nastup je izazvao polemike i oštra reagiranja, svi su se slagali u jednom, da to nije put dijaloga nego put konfrontacije. Proglasiti čitavu jednu veliku religiju i njihovog "boga" za nasilnike u najmanju ruku nije uputno. Uostalom, pročitajmo bibliju, pa ćemo se uvjeriti koliko se puta i u njoj govori o maču i nasilju. Niko nije nevin.
Papina riječ je uvijek bila i trebala bi biti - papina riječ. Oko papine riječi nema šta da se diskutira. To je zadnja, moćna riječ i zakon. Bez diskusije. Tog puta je papina riječ izazvala diskusije čak i unutar kšćana, katolika, pa i među najužim suradnicima u Vatikanu. A čija riječ, svako slovo, se više analizira, procjenjuje, važe, nego papina? On sebi nije smio dozvoliti da ga jedna Angela Merkel (bez obzira na funkciju), Edmund Stoiber i drugi sitni, ovozemaljski političari, moraju uzimati u zaštitu i objašnjavati "šta je pisac - papa - htio da kaže"? Jedan od vodećih poltičkih komentatora u Njemačkoj pisao je tada: papa je tako mogao govoriti kao filozof i profesor, ali nije smio tako govoriti kao papa. Imamo mi danas na svijetu i previše političara koji se trude da budu pape, ali papa je samo jedan, i zašto onda njemu treba da bude političar?
Uostalom, budimo realni, nije ni kršćanstvo kroz povijest ostalo čistih ruku - od paljenja vještica, križarskih ratova, hitlerove ideologije... Sjetimo se kako je kršćanstvo ognjem i mačen misionareno po (Latinskoj) Americi. Sve je to bilo pod podrškom (prećutnom) Vatikana. Svako je do sada, stavljajući mač "u službu božju" manje ili više potezao za biblijskim citatima i opravdavao što je radio time da je to božja volja. Sve nacije, kulture i religije treba pustiti da žive svoj život i to onako kako oni žele. S njima se može imati posla ili ne, ali ih pustiti. ne može se ući u Irak ili Iran i zahtjevati da pređu na hamburger i kolu!
Niti jedan papa prije njega u povijesti svojim (nesmotrenim) izjavama nije izazvao takve polemike. Prvo ono oko koncentracionog logora Auschwitz, a onda o islamu. Stahovalo se od toga, kojim to kursom novi papa ide? Po prvi puta u povijesti, ne direktno, svojim riječima, iz svojih usta, nego kroz oficijelnu izjavu Vatikana, jedan papa (dobro, recimo u papino ime) bio je primoran da se za rečeno izviniti. Da, ta riječ u izjavi ne postoji, ali je jasno o čemu se radi. Ali, sve nakon toga, samo je potvrđivalo da se radilo o nesmotrenostima. Papa Bendikt XVI, Joseph Alois Ratzinger, ima nepodjeljene simpatije i štovanje od svih katolika, kršćana, i ne samo njih. Vijesti koje se sada šire iz Vatikana, planovi o ujedinjenje kršćana, mislim da pripadaju u one prave vrijednosti koje su u potpunosti sukladne i crkvi i religiji. Katolička crkva dakle i sa Ratzingerom na čelu, ostaje na svom novom kursu.
Ujedinjenje katolicanstva i pravoslavlja?
Glas koncila prije pola stoljeca
Katolička crkva je na pravom puta da ponovo napravi jednu od najvećih promjena u povijesti čovječanstva. Ujedinjenjem svih kršćana mnogo će se šta promijeniti. Šta će to sve sa sobom, mislim prije svega dobra, donijeti, teško je prognozirati. Ali donijet će i neke praktične probleme koje treba razrješiti. Navešću samo jedan - kako pod istu kapu" staviti pravoslavne popove sa pravom da imaju svoje familije, da se žene, i svećenike katoličke crkve sa strogim celibatom? To će pitanje morati odgovoriti crkva(e) sama(e). Iz Vatikana se dakle opet dime novi, svijetli dimovi, a gdje dima ima biće i vatre. Tim potezom Vatikan bi opet dokazao i pokazao ko u stvarnosti vlada Svijetom (ne Amerika, ne svjetske sile) i ko je taj koji uistinu može iz korijena da mijenja Svijet i odnose u njemu. Da otvara ljudima nove perspektive. Mirnim putem. Bez rata. Snagom duha. Onako kako katoličkoj crkvi i dolikuje.
Nas posebno zanima kako će to od vjernika, naroda, biti prihvaćeno. Osobno mislim da će "stado" sjedinjenje katoličanstva i pravoslavlja prije i lakše prihvatiti i razumjeti nego neki njegovi "pastiri". Ali i mnogi drugi. Otvara se tada na našim prostorima npr. pitanje održanja (religijskih produhovljenih) nacionalnih država, nacionalnih stranaka, nacionalne politike, nacionalnih religija i crkava... Bojim de, kavi smo mi, se da će nam umjesto sadašnjih "visokih predstavnika" UN, NATO, EU... trebati isti takvi predstavnici iz Vatikana. A i među sveštenstvom biće vjerovatno onih koji će svoje mantije trebati okačiti o klin. Mislim na one, prvenstveno pravoslavne sveštenike, koji su posvećivali i litanijama ispraćali one koji se za pravoslavlje bore. Zločine pokrivali božjim blagoslovom. Šta će oni raditi ako se Crkve ujedine i bude jedna? Nema više religijskih protivnika. Kako će objasniti narodu zašto se uopće vodio rat? Zašto i za koga se krv proljevala, groblja punila... Kako gospodin Gašparević lijepo reče: "bilo bi presmjelo očekivati da će tisućgodišnje sporenje između Katoličke i Pravoslavne crkve biti poništeno preko noći, ipak bi se za dokument o ujedinjenju dvaju kršćanskih crkvi moglo reći da bi mogao imati dalekosežnu, odnosno presudnu važnost za perspektive kršćanstva." Očito je da će se povijest, riečnici i slično, morati opet iznova pisati.
Otvaraju se još brojna pitanja time, kako će reagirati muslimani (islam) na takva prijelomna događanja, na neki novi "pakt" protiv njih, mislim na muslimane generalno kao drugu po veličini religiju svijeta, ali i konkretno na naše muslimane, Bošnjake? Morat će se, globalno gledano, istrajavati na traženju onoga što je među ljudima zajedničko, što ih spaja, a ne insistirati na razlikama i onome što ljude, vjere i nacije razdvaja. Takva politika razdvajanja inače u svijetu nema danas perspektivu niti međunardni rešpekt, a ujedinjenjem katoličanstva i pravoslavlja izgubit će svaki legitimitet.
Zato s pravom očekujem kao i, nadam se, većina ljudi, da se iz vatikanske Sikstinske kapele "opet zadimi", da bijeli dim dopre i do naše Bosne i Hercegovine, naše Posavine, u ime svih onih koji ne teatralno, nego istinski u dušama vjeruju u Isusa Krista. Možda ja i naše generacije to nećemo doživjeti, ali nam ostaje nada. Ona umire zadnja.
Na kraju još jednog priloga na DOM@ljevac "sa puno teksta", citirao bih još jednom štovano novinarsko pero iz Bosanske Posavine, domlječanina Peju Gašparevića: Nije pretenciozno zaključiti kako bi ujedinjenje katoličanstva i pravoslavlja značilo dovođenje Hrvata i Srba u trajniju pomirujuću situaciju nazvanu "Zbogom ratovi".
Zbogom ratovi, onako kako je gospodin Gašparević napisao, tumačim i kao pitanje, strahovanje, skepsu, da li ćemo ponovo biti tako glupi da vodimo ratove "križ protiv križa", "križ protiv krsta", "dva protiv tri prsta", "Isus protiv Isusa" i tako iznova dokažemo da ratovi te vrste u sveukupnoj povijesti ljudskog roda, nažalost, nisu bili iznimka? Može li ujedinjenje krščanstva to spriječiti?
Pomolimo se!
P. Mišić
