Otvoreno pismo
PUČKA DRAMEDIJA U TRI ČINA
(Dramedija = nova književna vrsta: kombinacija drame i komedije, za izvođače drama, za publiku komedija.)
Posvećeno sadašnjoj vlasti koja ničim nije zaslužila da se pamti, osim inspiracijom za ovu dramediju, koja će vlast, i takvu kakva jeste, spasiti od zaborava.
OVO JE DJELO PLOD MAŠTE. SVAKA SLIČNOST S POVIJESNIM DOGAĐAJIMA, STVARNIM OSOBAMA ILI MJESTIMA JE SLUČAJNA. SVA IMENA, LIKOVI, MJESTA l DOGAĐAJI PLOD SU AUTOROVE MAŠTE I BILO KAKVA SLIČNOST SA STVARNIM DOGAĐAJIMA, MJESTIMA, OSOBAMA I IMENIMA, ŽIVUĆIM ILI MRTVIM, SASVIM JE SLUČAJNA.
Lica
- PREDSJEDNIK MIJO
- MINISTAR MARIJAN
- MINISTAR ĆUNA
- MINISTAR KUSUR
- TAJNICA MICA
- PORTIR SRETKO
CIN PRVI
Ured predsjednika. Veliki ovalni stol i dvanaest stolica okolo. Predsjednik sjedi na čelu stola i čačka zube ogledajući se u ogledalu koje je postavio ispred sebe. Utrčava usplahireno portir:
PORTIR: Pismo!
PREDSJEDNIK MIJO: Prepade me, evo slomih čačkalicu između zubi! Jesam li rekao da se obavezno kuca prije ulaska? Hajde, kakvo pismo?
PORTIR SRETKO: Otvoreno!
PREDSJEDNIK MIJO: Kako, otvoreno? Za koga je?
PORTIR SRETKO: Za Vas!
PREDSJEDNIK MIJO: Za mene, a otvoreno? Tko smije otvarati moja pisma? Zar to nisam već nekoliko puta zabranio?
PORTIR SRETKO: Ama nije takvo otvoreno pismo!
PREDSJEDNIK MIJO: Nego kakvo? Je li pismo otvoreno ili je zatvoreno, znaš li ti što pričaš?
PORTIR SRETKO: Ma nije baš otvoreno, ono je u stvari zatvoreno...
PREDSJEDNIK MIJO: Što sad lupetaš? Je li otvoreno ili zatvoreno, ne može biti oboje istovremeno?!
PORTIR SRETKO: Pa dobro, otvoreno je!
PREDSJEDNIK MIJO: Eto ti ga sad! Otvoreno?
PORTIR SRETKO: Otvoreno.
PREDSJEDNIK MIJO: Zovi mi onda odmah sve ministre da stavimo pitanje otvaranja tuđih pisama na dnevni red! Svakako već mjesec dana smišljam neki razlog da ih pozovem, a ne mogu ništa smisliti. A i jedinstvena mi je prilika da ih nađem na radnom mjestu, jer se danas dijele dnevnice i putni troškovi unaprijed, za sljedeći mjesec, pa su svi tu.
PORTIR SRETKO: Gospodine predsjedniče, nije to za sjednicu, to je ipak...
PREDSJEDNIK MIJO: Vidi ti njega, sad će me još i portir učiti kad ću sazvati sjednicu!? Srećko, brže mi zovi ministre!
PORTIR SRETKO: Jesam li Vas molio da me ne zovete Srećko! Znate da ste me natjerali da tu srpsku varijantu imena Srećko promijenim u našu hrvatsku Sretko i to još na početku rata.
PREDSJEDNIK MIJO: Dobro, de, oprosti! Omakne mi se ponekad, puna mi je glava briga pa ne mogu i o tvom imenu misliti! Hajde nesretni Sretko, zovi ministre!
PORTIR SRETKO: Dobro, evo letim!
Portir odlazi, zavjesa se spušta.
CIN DRUGI
U ured predsjednika Vlade ulaze ministri i tajnica, a posljednji ulazi i portir Sretko i sjedaju na svoja mjesta. Kada su svi sjeli, predsjednik počinje:
PREDSJEDNIK MIJO: Pozvao sam vas hitno na ovu sjednicu, što znači da se radi o nečemu vrlo, vrrrlo važnom.
MINISTAR MARIJAN: Gdje baš sada, a obećao sam ženu odvesti frizeru?! A njoj ne doći na vrijeme...
MINISTAR ĆUNA: A ja još prije mjesec dana obećao sa prijateljem u ribolov.
TAJNICA MICA: Otkud utorkom sjednica, kad znate da je na TV serija koju ni jedna normalna žena ne propušta?
PREDSJEDNIK MIJO: Stanite, smirite se! Rekao sam da je važno, i dosta priče! Psssst! (Kad se svi utišaju, nastavlja) Za današnju izvanrednu i hitnu sjednicu predlažem tri točke dnevnog reda:
1. Upoznavanje sa otvaranjem pisma
2. Utvrđivanje tko je učinitelj tog gnusnog djela i
3. Krivične sankcije
Usvaja li se ovakav dnevni red?
(Svi dižu ruke u znak prihvaćanja dnevnog reda. Svi su ZA)
PREDSJEDNIK MIJO: Usvojili smo dnevni red. Po našem dobrom običaju, prije početka svake točke dnevnog reda, ustanimo da saslušamo našu državnu himnu.
MINISTAR KUSUR: Pardon, a koju ćemo himnu slušati?
PREDSJEDNIK MIJO: Pa zna se, Lijepu našu, to je naša himna.
MINISTAR KUSUR: Koliko ja znam, naša je himna Intermeco?
MINISTAR MARIJAN: Hi, hi! Ona što nema teksta?
MINISTAR KUSUR: Još nema, ali samo što nije dobila.
PREDSJEDNIK MIJO: Evo, da napravimo kompromis: Neka svira Lijepa naša i tko hoće neka je pjeva, a ti, Kusure, pjevaj bosansku himnu.
MINISTAR KUSUR: Kako kad nema teksta?
PREDSJEDNIK MIJO: Onda pjevaj našu.
MINISTAR KUSUR: Dobro, ali ovo je zadnji put. I hoću da se unese u zapisnik da sam stavio primjedbu, da se mogu pravdati kod svojih.
PREDSJEDNIK MIJO: Ih, i prošli put si rekao da je zadnji put i da se unese u zapisnik. Nego, puštaj himnu!
Počinje himna, svi ustaju i pjevaju, Ćuna zaustavlja:
MINISTAR ĆUNA: (Ministru Kusuru): Stani, ti pjevaš: lijepa naša, a ona je lijepa naša, a ne vaša. Ti trebaš pjevati: lijepa Vaša, razumiješ?
MINISTAR KUSUR: Ama svejedno je, naše, vaše, šta to ima veze?
MINISTAR ĆUNA: Oho, ho, svejedno?! Zato i jesmo tu gdje smo, jer stalno svojatate naše.
MINISTAR KUSUR: Šta svojatamo? Vi kažete da smo mi vaše cvijeće, a ne mi da ste vi naše cvijeće!
PREDSJEDNIK MIJO: Dosta! Dosta! Prekidamo sa himnom i nastavljamo sa radom. Ovdje se ni oko himne ne može dogovoriti, a kamoli oko ozbiljnijih stvari. Dakle, da čujemo Sretka, u svezi sa prvom točkom dnevnog reda. Ko je otvorio pismo?
PORTIR SRETKO: Pa u stvari, to pismo i nije otvoreno...
PREDSJEDNIK MIJO: Stani malo, koga ti ovdje praviš majmunom? Jesi li maloprije bio ovdje i rekao da mi je neko otvorio pismo?
PORTIR SRETKO: Nisam rekao da je neko otvorio, nego da ste dobili otvoreno pismo.
PREDSJEDNIK MIJO: Pa to ti i pričam! Znači, ako je došlo otvoreno, netko ga je otvorio, mućni malo tom svojom praznom glavom!
PORTIR SRETKO: Ama, nije tako! Pismo je i bilo otvoreno!
PREDSJEDNIK MIJO: Svašta! Tko još šalje otvorena pisma!? Je li i bez kuverte?
PORTIR SRETKO: Pa... jeste. Nema ni papira na kom je napisano.
PREDSJEDNIK: Slušaj, tkoga ti ovdje praviš budalom?!
PORTIR SRETKO: Ama ne pravim Vas...
PREDSJEDNIK MIJO: Što, hoćeš reći da već jesam?
PORTIR SRETKO: Ne, ne, samo ne razumijete...
PREDSJEDNIK MIJO: Marš! Marš van, primitivac jedan! Marš, da te više ne vidim!
(Portir Sretko, nesretan, pokunjeno izlazi, a predsjednik nastavlja):
PREDSJEDNIK MIJO: Zna li netko o kakvom se pismu radi?
SVI: (u glas!): Znamo to svi!
PREDSJEDNIK MIJO: Kako svi? Zar ja zadnji saznam da se moja pisma otvaraju?
MINISTAR MARIJAN: To pismo se samo zove otvoreno, zbog toga što se objavljuje u medijima, da ga svi mogu pročitati, a upućeno je prije svega Vama.
PREDSJEDNIK MIJO: Vidi, vidi! Otkad se to tako dopisuje?I tko mi to piše, što mi ne dođe u oči kazati što ima. Što mi u brk ne kaže ako je muško!
TAJNICA MICA: Kako to mislite da Vam kaže u brk? Pa vi nemate brkove?!
PREDSJEDNIK MIJO: Uh! Uuuuuuuh, s kim ja moram vrijeme provoditi! Pravim se da nisam ovo čuo. Dakle, zna li netko zašto mi to u brk ne kaže?
MINISTAR MARIJAN: Zato što on hoće da i drugi čuju što piše.
PREDSJEDNIK MIJO: Tako? A tko mi to piše? Sigurno ti, Marijane, pokvarenjaku jedan!? Ko bi drugi?!
MINISTAR MARIJAN: Nisam ja, života mi!
PREDSJEDNIK MIJO: Što nisi, znam te ko staru paru! Znam što misliš! Vidi ga kako se samo zacrvenio!
MINISTAR MARIJAN: Nisam ja, Donje mi Male moje!
PREDSJEDNIK MIJO: Valjda se kaže: donjeg mi malog moga, ili si ti možda žensko?
MINISTAR MARIJAN: Ma mislio sam na moje selo Donju Malu...
PREDSJEDNIK MIJO: A, to! Što ne mijenjate već jednom to primitivno ime selu da ne bude ovakvih nesporazuma? Vidiš kako to glupo zvuči?!
MINISTAR MARIJAN: A što Tolišani ne mijenjaju ime svoga sela? Njima se svi rugaju i govore: U Tolisi govno visi! Pa ništa, njih nitko i ne pita što ne mijenjaju ime selu. Što naša tajnica Mica ne mijenja ime kad je svi zovu Mica-..., da vam ne ponavljam tu nepristojnu riječ? Dobro, portir Sretko je srpsku varijantu imena Srećko već promijenio, ali...
PREDSJEDNIK MIJO: Prekini! Nemoj ti sad razvodnjavati. Ti se moraš boriti za promjenu tog prevaziđenog imena sela. Jasno?!
MINISTAR MARIJAN: Borim se, gospodine predsjedniče, al džaba! Narod je naš primitivan, znate već, sto puta ste to i sami rekli.
PREDSJEDNIK MIJO: Jesu! Al ti si najprimitivniji ako mi ovo ti pišeš.
MINISTAR MARIJAN: Ma nisam ja! To je onaj Đuro.
PREDSJEDNIK MIJO: Sad me i ti praviš ludim? Hoćeš da ja pitam: Tkoji Đuro, pa da ti kažeš: Onaj, što ti je… Je li?
MINISTAR MARIJAN: Nije, nije, pa nije! To je napisao Pole, Đuro Kesić, zvani Pole.
PREDSJEDNIK MIJO: A, on! Taj komunjara! Taj neprijatelj! Taj nitkakav Hrvat i izdajnik, on piše? Nisam vidio pismo, al mi već nešto smrdi, nešto puno smrdi... O čemu se radi?
MINISTAR MARIJAN: Nemojte šefe tako, komunjara! Mi u Vladi imamo više partijskog staža od njega. A bogme HDZ ima i posljednjeg domaljevačkog partijskog sekretara u svojim redovima.
PREDSJEDNIK MIJO: Koga to?
MINISTAR MARIJAN: Onog profesora marksizma, Pericu, što se lažno potpisuje kao sveučilišni profesor, sa titulom ispred imena. To je isto kao da se vozač kola hitne pomoći potpisuje kao doktor, jer, zaboga, svašta je vidio i čuo o medicini!
PREDSJEDNIK MIJO: Čekaj, on je naš, ne može on biti komunjara! Nama je oprošteno. Komunjare su oni tkoji nisu s nama, kapiraš?
MINISTAR MARIJAN: Kako, tko nam je oprostio?
PREDSJEDNIK MIJO: Pa mi, tko će drugi? Nego, da mi vidimo što to piše u otvorenom pismu?
MINISTAR MARIJAN: Kaže, zašto sad uvodiš nova ministarstva, zašto nove ministre, troše se pare nepotrebno, zašto među ministrima nema nikoga iz domaljevačke općine, i na kraju se još sprda s imenima naših novih ministara Kusura i Ćune.
PREDSJEDNIK MIJO: Vidi, vidi gada!
MINISTAR MARIJAN: Gospodine predsjedniče, pismo je tu, i nama je sad džaba ljutiti se i u prazno pričati. O pismu se priča okolo i mi se trebamo izjasniti o njemu. Ili trebamo demantirati ono što piše, ili priznati.
PREDSJEDNIK MIJO: Baš se ti našao da to kažeš? Jesi li to i ti na njegovoj strani?
MINISTAR MARIJAN: Nije istina, ja sam njegov, ja sam njegov najveći neprijetelj! Vidim ja da vi mene držite za budalu.
PREDSJEDNIK MIJO: Marijane, nesrećo, sad me pokušavaš… A? Za budalu? A pod budalom podrazumijevaš ćunu?
MINISTAR ĆUNA: Otkud mene, zašto bi se podrazumijevalo da sam ja budala, gospodine predsjedniče? Vi mene vrijeđate…
PREDSJEDNIK MIJO: Čekaj malo, ova ćuna je bila sa malim prvim slovom, razumiješ? Eto, vidiš da trebaš mijenjati ime, stalno neki nesporazumi. Ali dosta o tome! Hajde sad, ozbiljno, Marijane, reci što si to mislio.
MINISTAR MARIJAN: Evo što! Trebamo biti mudri, trebamo pokazati, kao bajagi, da imamo razumijevanja i za opoziciju. Hajdemo im nešto bez veze udovoljiti, postupiti po njihovom, da im začepimo usta, i mirna Bosna.
PREDSJEDNIK MIJO: (poslije kraćeg razmišljanja): Hm, možda to i nije tako glupo. Što predlažeš?
MINISTAR MARIJAN: Pa evo, najjednostavnije bi bilo ovo sa imenima kojima se rugaju. Da tu nešto promijenimo. A vidite da je i nepraktično, eto sad ste imali nesporazum...
PREDSJEDNIK MIJO: To, to, to! To bi se dalo. Hajde predloži...
MINISTAR MARIJAN: Pa, naprimjer imena Kusur i Ćuna da promijenimo...
MINISTAR KUSUR: (Upada u riječ): A što baš moje ime da mijenjate? Zato što je bošnjačko, bezbeli? To tebi smeta? Turcizam, a? Molim da se i ovo unese u zapisnik, da sam branio Bošnjačke interese, i da mi na kraju date te izvode iz zapisnika. Znate, trebaju mi…
MINISTAR MARIJAN: Pusti sad zapisnik! Ali ne predlažem promjenu tvog imena zbog toga što kažeš. Ne, nipošto! Znaš ti mene. Ja bih ti dao opet bošnjačko ime. Evo, recimo, Enis?
MINISTAR KUSUR: Enis? Hm, pa i nije loše. Podsjeća me na tenis, a lud sam za tom igrom. Uostalom, već ću dobiti izvod iz zapisnika da sam se bunio i branio bošnjačke interese, a sad mijenjajte šta hoćete!
MINISTAR ĆUNA: Nemojte ljudi, to se rimuje i sa penis, pa ko zna što bi nam tek onda govorili. Rekli bi: Uz Ćunu dobili i penis! Pa ne ide, ljudi!
PREDSJEDNIK MIJO: Dodro, dobro, dajte da malo vidimo kako bi to bilo u praksi. Hajde, neka neko nešto pita Kusu... pardon, Enisa, neka ga zove imenom. Hajde ti, Ćuna.
MINISTAR ĆUNA: Kako mi je prijatelj Enis, igra li rado tenis?
PREDSJEDNIK MIJO: Bravo! Ovo odlično zvuči! Hajde, ti Marijane, koliko vidim počeo si opet spavati?
MINISTAR MARIJAN: (Trgne se iz drijemeža): Ha? Ja? Što to?
PREDSJEDNIK MIJO: (Energično): Pozovi našeg novog kolegu novim imenom!
MINISTAR MARIJAN: A, to!? Gospodine Urac, kako si?
PREDSJEDNIK MIJO: Kakav sad Urac?! Enis, kretenu! Samo spavaš!
MINISTAR MARIJAN: Pa zar to nije isti enis, ili isti urac?
PREDSJEDNIK MIJO: Šuti! Dosta!
MINISTAR KUSUR: Vala, ja sad neću to ime! Taman posla, pa da me zovu Urac! Dajte to ime Ćuni, njemu to svakako ništa ne mijenja...
MINISTAR ĆUNA: Neću sad ni ja da mi se mijenja ime! Uvijek sam želio u životu biti neka ćuna, i svatko to želi, pa zašto bih sad odustao kad sam ministar? Ministar sam sada, a neka ćuna ću biti dok sam živ!
PREDSJEDNIK MIJO: Ali mi hoćemo da promijenimo ime, a ne da NE promijenimo, sunce ti kalajisano!
MINITAR MARIJAN (likujući): Kalajirano, gospodine predsjedniče, kalajirano! Trebate govoriti hrvatski!
PREDSJEDNIK MIJO: Dobro, sunce ti kalajirano!
MINISTAR ĆUNA: Eto, ne dam mijenjati svoje ime, Ćuna - ćuna, moja je! Mislim, moje je ime.
PREDSJEDNIK: Ali nije praktično! Evo, zamisli samo, danas sam zvao tajnicu da dođe kod mene, a ona kaže: Ne mogu, upravo mi ulazi Ćuna.
Sto kažeš?! A ona ponovo: Upravo mi, evo uđe Ćuna!
Onda se ja sjetih, pa upitah: Pa... Ovaj... Veliko ili malo ć?
A ona valjda ne ču dobro pa će: Nije moje da gledam kolika je, znate da sam ja pristojna! To što pričaju da je duplo veća od Vaše, mene ne zanima!
Ja onda oštrije podviknem: Prekini i dođi ovamo...
A ona će: Hoću li iz ovih stopa ili da sačekam da Ćuna svrši?
A kako Ćuna brzo radi taj posao?, priupitam, tek da se snađem.
A, šefe, vi ste za njega Brzi Gonzales! Vi samo što počnete, već gotovo, a ovaj... Nikad kraja!
Eto ti, moj Ćuna, pa sad kako da ti ne mijenjamo ime?
MINISTAR ĆUNA: Ne dam, i kvit!
MINISTAR KUSUR: Ni ja!
PREDSJEDNIK MIJO: Onda moramo mijenjati vas dvojicu!
MINISTAR KUSUR I MINISTAR ĆUNA: (u glas): Mijenjajte, ali imena ne damo!
PORTIR SRETKO (ne izdrža nego iz susjedne prostorije proviri i odvali): Napokon, da se i vaše dvije stranke slože oko nečega!
MINISTAR MARIJAN: Ljudi, ovo je teško pitanje, da mi malo progovorimo o sutrašnjoj utakmici?
PREDSJEDNIK MIJO: Kakva utakmica, šta lupetaš?! Držite se Ćune.
TAJNICA MICA: A ja, gospodine predsjedniče, za što da se ja držim, kad sam, da prostite, žensko?
MINISTAR ĆUNA: Ti se drži za Marijanovu, pri ruci ti je. A on svakako spava, pa da se malo razbudi…
MINISTAR MARIJAN: Što moju, ja ne bih… (Za sebe: Samo da mi je prilika da je se dočepam nasamo, ali od žene ne smijem mrdnuti…)
TAJNICA MICA: Da ste vi kakvi kavaljeri…
PREDSJEDNIK MIJO: Dosta, dosta, dosta! Nisam mislio bukvalno. Mislio sam da se držite dnevnog reda, a Ćuna je na dnevnom redu. Razumijete li?.
TAJNICA MICA (bojažljivo): Šefe, smijem li ja nešto kazati, ono što narod misli? Da predložite onda neke nove ministre, mlade, obrazovane, sposobne?
PREDSJEDNIK MIJO: Narod samo lupa. A što će nam takvi? Takvi ne slušaju ni svog ćaću, a kamoli mene! (Za sebe: Ova, traži sposobne! Ha!). Ljudi, nije ni malo lako naći prave ljude. Znate koju smo muku mučili dok ove nismo našli? Pa i nas su jedva našli. Jednostavno, ne ispunjavaju kandidati uvjete natječaja. Traži se sa završenim fakultetom, višom ili srednjom školskom spremom. Nama se javila dvojica sa po dva fakulteta, i ona doktorica znanosti. Dakle, ni jedno ne ispunjava uvjete. Na kraju se uglavnom svede da na takve natječaje primamo srednjoškolce, pa čak i one koji obećaju da će završiti srednju školu. Onda im dajemo stipendije, i znate već kako to ide.
TAJNICA MICA: Ali jednom moramo izabrati obrazovane, mlade, energične, sposobne, perspektivne, atraktivne....
PREDSJEDNIK MIJO: Dosta i tebe! Svi počinjete pričati gluposti! Vidim da nisam trebao ni sazivati ovu sjednicu.
(Ministru Marijanu zazvoni telefon. On ga uzima, gleda ko ga zove, a onda preplašeno):
MINISTAR MARIJAN: Tu sam, ljubavi… Reci, srećo… Evo, samo što nismo završili sjednicu i odmah krećem… Ali morao sam ostati… Da… Znaš kakav je predsjednik… Jeste, đubre…
PREDSJEDNIK MIJO: Marjane nesrećo, znao sam da tako misliš o meni! Uh, da nisi tako poslušan, davno bih te se riješio!
(Zbunjeno, na brzinu se Marijan pokušava snaći)
MINISTAR MARIJAN: Mislim, ono đubre… treba nabaviti… Kako koje? Umjetno… Ama kakav predsjednik?! Nije on đubre… Objasnit ću ti kasnije… Ne brini, ja ću dogovoriti sa frizerom… Ma sigurno, kad ti kažem!... Opraštaš mi?... Opraštaš!... Pa ti si najbolja žena na svijetu! Ljubim te!
(Oduševljeno, zbunjen ljubi predsjednika koji sjedi do njega)
PREDSJEDNIK MIJO: Što ti je, jesi li ti pri sebi?!
MINISTAR MARIJAN: Oh! Oprostite, predsjedniče, ona moja glupača… (Brže na telefon): Nisam mislio dušo na tebe… (Opet predsjedniku): Oprostite…
PREDSJEDNIK MIJO: Ama prekini već jednom s tim telefoniranjem i slušaj o čemu se govori kad već sam nisi u stanju uključiti se!
MINISTAR MARIJAN: Dobro, dobro! (Zbunjeno prekida vezu i stavlja telefon u dzep. Za sebe): Sad sam gotov! Kako ću samo kući doći?!
PREDSJEDNIK MIJO: I zar se nismo dogovorili da nema privatnih razgovora na random mjestu? Samo još jednom da se to nekome dogodi…
(U tom trenutku predsjedniku zvoni telefon. On pažljivo gleda broj, oklijeva, ali se ipak javlja, očigledno nerado):
PREDSJEDNIK MIJO: Molim… Naravno da sam ja, tko bi drugi bio… Mislila si ti, znaš… Rekao sam da ću kupiti paprike, i kupit ću… Kako?... (Iznenađeno): Nemoj tako, draga!... Nemoj!... Nemoj, molim te… Pa ti znaš da te volim… (Zbunjeno pogleda prisutne, pa nehajno odmahne rukom): Pokušaj me razumjeti… (Prestrašen ustaje): Hoću, obećavam… Ama znaš kad ti nešto obećam, ljubavi, da nema toga što me može spriječiti… Vjeruj, ljubavi… Pa znaš koliko te volim, a… (Demonstrativno baca telefon na stol): Koza! Prekida mi vezu kao da sam… (Ljutito ostalima): Što ste blenuli? Gdje smo ono stali? Aha! Razlaz! Svakako ste kukali da trebate ići. Slobodni ste!
Svi radosno skaču na noge i izlaze.
PORTIR SRETKO (zatečen kako prisluškuje na vratima): Bravo, šefe! Nećemo te mijenjati nitkada!
Zavjesa
CIN TRECI
Predsjednik sam u uredu, hoda i priča sam sa sobom.
PREDSJEDNIK MIJO: Ih, da me netko vidi kako pričam sam sa sobom, al bi se pitao što imam pričati s budalom!? Ali mi ne izlazi iz glave taj Pole. Što mu to treba da piše, i to otvoreno? Hm? Pole! Kesić! Kesić? Vidi, vidi, Kesić?! Pa on se nama našao rugati zbog Ćune, a on Kesić! On nije ni ćuna! Ipak, ćuna je uvijek bila na cijeni, a kesa? Ih, kako se toga prije nisam sjetio! Sad ću i ja njemu otvoreno pismo! Gospodine Kesiću! Keeesiću! Ili... Ih, kako mi mozak odmah proradi, čim se riješim onih idiota ministara!
(Ulazi portir, usplahireno)
PORTIR SRETKO: Ponovo otvoreno pismo!
PREDSJEDNIK MIJO: Kakvo?!
PORTIR SRETKO: Otvoreno! Ono, otvoreno, a zatvoreno. Ili zatvoreno, a...
PREDSJEDNIK MIJO: Dobro, sad znam, a od tkoga je sad? Opet od Poleta?
PORTIR SRETKO: Nije.
PREDSJEDNIK MIJO: Je li sad od one gnjide, Marijana?
PORTIR SRETKO: Jok, nije ni od njega.
PREDSJEDNIK MIJO: Pa od tkog je onda?
PORTIR SRETKO: Od nekog puno opasnijeg od obojice ovih zajedno.
PREDSJEDNIK MIJO: Što? Opasnijeg? Ko može biti opasniji od njih?
PORTIR SRETKO: Vaša žena!
PREDSJEDNIK MIJO: Štoooo? Moja žena?! I otvoreno, veliš?
PORTIR SRETKO: Otvoreno, da otvorenije biti ne može! Kaže, čula je za otvoreno pismo, i sad ona piše sve otvoreno. Kaže, vidi da to pali.
PREDSJEDNIK MIJO: I što piše u pismu?
PORTIR SRETKO: Sve. Baš sve što ne treba! I da ste joj kupili kupili na pijaci natrule paprike, mada Vam je ona naglasila da pazite, i da ste njenoj mami, a Vašoj punici zaboravili čestitati rođendan, i da namjerno jedete bijeli luk kad primate stranke, samo da ih se što prije otarasite, i da…
PREDSJEDNIK MIJO: Dosta, prekini! Au, sad sam gotov. Sad sam ga popušio! Au, sad sam baš… Pole, sve ću ti po spisku… !
Shrvan, predsjednik spušta glavu na ruke na stolu.
Zavjesa i frenetičan aplauz!
| Verzija za tiskanje [206 KB] (Za Kulturno-umjetnička društva i kazališne i druge skupine koje žele ovaj igrokaz postaviti na scenu). |
