Mato Blaževic, bosanskošamacki književnik
POVODOM 115. GODIŠNJICE ROĐENJA I 55. GODIŠNJICE SMRTI BOSANSKOŠAMAČKOG PISCA MATE BLAŽEVIĆA (1893. - 1953.).
Piše: Dr. Ružica Šušnjara Sarić
mojoj dragoj pokojnoj baki Ruži Sarić-Barukčić, rodjenoj Pruđanki
Predratnih godina započelo se, istina skromno, pripremati za ove obljetnice u rodnoj piščevoj općini Bosanski Šamac. Kroz lokalne novine i neka istraživanja šamačkih srednjoškolaca trudilo se oživjeti ovog, i u samom zavičaju, zaboravljenog pisca. Osjećali smo se vrlo nelagodno zbog činjenice da su o njemu pisali Talijani, a mi ni retka. Zato ovih par skromnih redaka neka bude samo mali poticaj onima koji više znaju i više mogu reći o Mati Blaževiću.
Njegova tri romana, “Zaboravljeni grobovi”, “Izgubljene bitke” i “Oganj” (nedovršen) te mnoge objavljene i neobjavljene novele imaju i nama danas što reći.
Mato Blažević, rodjen u siromašnoj obitelji u Bosanskom Šamcu, gdje završava pučku školu i postaje zanatlija, brijač, unosi u svoja djela tjeskobu siromaštva i svakojakih nedaća. Nikad dovoljno sit, baš kao i njegova posavska sirotinja, uči tražeći kruh po bijelom svijetu... Sarajevo, München, Trst, Venecija....
Okusio je i godine I. svjetskog rata. Preživljava ih na talijanskom frontu iz kojih će sjećanja satkati roman “Zaboravljeni grobovi”. Pisac sam tvrdi da je volio i pisao manje stvari i ranije, a odluku da piše u većem opsegu donio je 1930. godine. Roman “Zaboravljeni grobovi” kritika je ocijenila vrlo povoljno, a 1938. godine je nagradjen.
Na 284 stranici pisac se ispovijeda iznoseći nam svoja gorka razočaranja u ljude i svijet oko sebe, proizašla iz I. svjetskog rata. U dva dijela romana pisac piše u “ich formi” o ratu kao aveti, koja tako često trese našim prostorima. Prokletstvo rata i razapetost čovjeka, koji gubi i posljednju kap krvi u neprohodnim i nezajažljivim gudurama Slovenije i Italije pisac opisuje tako vjerno da čitatelju zastaje dah. Poput zadnjeg Kranjčevićevog Adama sićušni ali umni Božji stvor, čovjek, želio bi u taj krš i golet, u suri užareni kamen (umjesto u led!) upisati upitnik svojega postojanja.
Ali, nažalost, ni tog surog kamena nije dosta da samrtnik na nj položi glavu, jer izmedju Kostajnice i Sela na krasu ne postoji kamen “iza kojeg nije ugasnuo jedan vojnički život”.
Zašto, za koga, za čiji račun, u ime kojih i kakvih ideala krvari Blaževićev junak po talijanskim planinama?
Odgovorio je na ovo pitanje davno veliki mučenik, prosvjetitelj franjevac fra Filip Grabovac (1697. Podosoj kraj Vrlike – 1779. Santo Spirito kraj Venecije)
Kad kralj hoće da kog srve
tad Rvate meće prve,
a dobitak kad se dili
tad pitaju: “Gdi ste bili?”
(Josip Vončina, Jezična baština – Filip Grabovac, Od narav i ćudi rvacke / Književni krug, Split, 1988, str. 157.-158.)
Znao je to dobro i Krsto Frankopan i otac mu Bernardin Frankopan u 16. stoljeću. Zato su i bili nepovjerljivi prema tudjinu, znali su da ih neprijatelji mrze, ali da ih trebaju na granicama svojih zemalja. Neka ginu Hrvati, a oni će im dijeliti savjete i eventualno davati milodare.
Baš tako je i s Blaževićevim junacima. Oni su uvijek u prvim borbenim redovima. Austrougarski oficiri dobro znaju da su Posavci kremenita karaktera, da su poslušni, i zato, makar ih mrze iz dna duše, žele upravo s njima u presudne bitke. Soča, Santo, Sobatine, Tagliamento, Piava, Monte Grapi, Col del Orzo samo su neki od lokaliteta, koji su minuciozno opisani u romanu i bili bi vrijedni studioznije obrade.
Drugi piščev roman „Izgubljene bitke“ (Matica hrvatska, Zagreb 1944.) napisan je na 126 stranica u dva dijela, „Zemlja koja bježi“ i „Potop“. Mjesto zbivanja je selo Prud i varoš Bosanski Šamac. Vrijeme zbivanja je drugo i treće desetljeće 20. stoljeća, velika poplava 1932. godine.
„Ogromno, beskrajo more žute uzburkane vode preplavilo je i pritislo bosansku nizinu u zimu 1932. godine. Dolina rieke Bosne, čak tamo od ruševina sredovječnog Dobora, u kojemu prije pet stoljeća izginu cviet hrvatskih rodova u obrani slobode svojih zavičajnih planina, pa sve do njezina ušća u Savu, dobila je žalosno lice krajine, koju je neprijateljska sila opustošila. Gusto zasadjeni voćnjaci, u kojima se kroz zelenilo svake godine probija plavičasta magla zrele šljive, bili su pretvoreni u groblje palih hranitelja, kojima je život pokošen usahnuo.“
Glavni „lik“ u romanu je rijeka Bosna i to ne kao hraniteljica, već kao rušiteljica i ubojica plodne posavske zemlje i njenih ljudi, jer – „tko bi mogao i pomisliti da će taj naoko bezazleni potok nakon spajanja sa Sprečom izbiti sa svim strahotama velike i neobuzdane rijeke, koja u časovima svoje ćudljivosti pred sobom sve lomi i krši.“ Zemlja i voda, dva od osnovna četiri elementa za život, ovdje se oni bore jedan protiv drugoga. Izmedju vode i zemlje lome se ljudi, krve se za zemlju s kojom se rijeka Bosna poigrava, premještajući njive siromašnih seljaka, kao igračke s jedne na drugu stranu. Stara je izreka, koja je potekla iz naroda ovog kraja da su „vatra i voda dobre sluge, a zli gospodari“, a obistinila se u punom smilsu riječi u ovom romanu.
Strah od katastrofe i propasti uvukao se u kosti naroda ovog kraja jer „voda je nečuvenom snagom rasla, virovi su ključali oko seoskih kuća... U velikim skokovima nasrtali su valovi, rušili i nosili sve što se na putu našlo“.
Nitko nije ostao poštedjen od borbe, niti je tko očekivao da će provesti noć u toploj sobi i suhoj postelji.
Tragediju beskućnika danas nije teško dočarati. Nisu za to potrebne velike riječi, nego veliko srce. Pisac kaže: „Nešto se muklo stropoštalo. Kroz gustu pomrčinu nije se moglo vidjeti čiji je to krov nestao u virovima...“ Sve sudbine ljudi u romanu vezane su uz rijeku Bosnu.
Bude li ona te godine mirna bit će svadbi i rodjenja, pjesme i kola, sijela i šale, kruha i ruha.
Ali rijetko je tako. Bosna ne miruje. Cijeli posavski kraj strahuje od Bosne, iako duž njihovih domova teče Sava... „Velika i tiha Sava muku muči s prkošljivom Bosnom, koja se žučljivo bori i žilavo odupire svojoj velikoj i dubokoj posestrimi. Sava modro-zelena, Bosna sivo-žuta...“ Kraj koji Blažević opisuje nije prije njega poznat u našoj književnosti. Blizu mu je Josip Eugen Tomić sa svojim romanom „Zmaj od Bosne“, te svojom prozaistikom Hasan Kikić. „Taj kraj je meta Bosninog prkosa. Poprište njezina bezdušnog haranja je kut južne Posavine podno planine Vučjaka i to baš onaj dio što se kao klin zavukao izmedju rijeka Save i Bosne te se oko njegova vrha neprestano sukobljavaju i motaju njihovi virovi...“ Narodna psihologija iskazana je kroz reagiranja nadničara Goluba. „Mi smo zabačeni, kažu da smo zaostali iza drugog svijeta... možda i jesmo, pa i ja mislim da smo zaostali... ali to se dogodilo, jer nas nesreće taru jedna za drugom i ne daju nam otvoriti očiju ni vedroga dana dočekati...“ „Prokopat ćemo nasip na drugoj strani Save. Voda će provaliti u slavonsku nizinu i nama će olakšati... Hoću da izjednačim sreću jednih i nevolju drugih...“
Želja za izjednačavanjem u nevolji da bi se preživjelo, elementarni je nagon čovjeka za opstankom.
To što bi Bosna prešla u Slavoniju potopila bi njena polja, ali bi ljudi, ipak, i u hrvatskoj i u bosanskoj Posavini preživjeli. Da njima nije bilo lako ni onima koji su živjeli u Bosni ni onima koji su živjeli u Slavoniji svjedoči pisac: „Jedan je kmetovao begu, a drugi grofu – ni jedni ni drugi niste bili slobodni ljudi...“ Siromaštvo i glad dovodi ljude do zavisti i ubojstava.
Taj svijet u sebi je pošten i miroljubiv, gostoljubiv, ali u romanu često „nužda zakon mijenja“. Vlasti, komisije, knezovi prolaze. Mijenjaju se, možda nešto i pokušaju pomoći ali: „Tudja ruka ne liječi ovih rana..., a svoja je sapeta.“ Gledajući sve strahote, koje poplava sobom nosi, starac Blažina rezignirano zaključuje:
„I ovo su izgubljene bitke. Voda nas hara dušmanski, domovi se ruše, djeca nam umiru od bolještina, muka i znoj seljakov uzalud se troše“.
I, iako je voda porušila sela i izrovala polja, ipak povorke iznemoglih fizički, ali s neizmjernom ljubavlju prema, makar, i porušenom ognjištu, učinilo je svoje. „Narod se lagano vraćao na porušena ognjišta“.
Daj Bože, da se obistine piščeve riječi i da se u njegovu i našu ratom poharanu Posavinu što prije vrate njeni progranici.
Dr. Ružica Šušnjara - Sarić
Donji Hasić/Zagreb/Brasilia
Svi citati iz: Mato Blažević, Izgubljene bitke, MH, Zagreb, 1944., str. kako slijedi: 81., 8., 81., 82., 82., 9., 85., 86., 85., 95., 108., 115.
Objavljeno u :
-Usponi, br. 9, Senjsko književno ognjište, Senj,1993.
-Posavski narodni kalendar 2000., br. 6, 1999. g.
Dr. Ružica Šušnjara - Sarić
Donji Hasić/Zagreb/Rio de Janeiro
| MEĐU ORLOVIMA (uvod u roman "Zaboravljeni Grobovi") |
Ne bih mogao reći kako sam došao na pomisao da ovo pišem, no čini mi se da je ona sazrijevala u meni već više od deset godina. Prolazio sam kroz život u stalnoj borbi s okolnostima koje su me maćuhinski gnječile i ostavljale mi na duši tragove pobune na sve ono što mi je nanosilo nepravde, a toga je uistinu od dana kad sam pošao u školu, bilo mnogo.
Roditelji moji bijahu puka sirotinja, teški radnici s brojnom djecom. Otac je radio na ciglani, a majka je usporedo s njim kopala zemlju i tiskala kolica, a po noći spravljala hranu za drugi dan, prala i krpila rublje, pri čemu je često dočekivala zoru. Odgajani smo u poštenju s čestim savjetima da moramo biti skromni i strpljivi, starije poštivati i tuđe ne dirati. Otac bi ponekad, u dobrom raspoloženju, kako smo mi pripadnici "velike nacije", ali nikad nije spomenuo ime te nacije, i tek kad sam pošao u školu, saznao sam od učitelja da smo Bosanci. Što je otac mislio pod "velikom nacijom" nisam mogao odgonetnuti. Možda je, kao Dalmatinac, ciljao na Slavenski rod, ili kao vječiti trudbenik, na radni narod, jer o nečem trećem nije nikada govorio.
Sa navršenom šestom godinom pođem u školu, da, kako mi reče, ne ostanem ćorav kraj zdravih očiju, kao on. Kućica, slična koljebi, sa jednom prostorijom, gdje smo stanovali i koja nam je služila za sve prilike i potrebe, nalazila se usamljena, daleko izvan naselja u blizini šumarka, odakle se već u prvi sumrak čuo urlik vukova, a po danu su nam više glave kružile ogromne orlušine, vrebajući plijen. Ah, te orlušine, koliko smo samo straha pretrpjeli od njih. Čim bi opazili kako se iz visine približavaju, bježali smo kao pilići među naslage drva ili pod natkrivene prostorije, odakle bi virili promatrajući njihovo kruženje i odlazak. Jednoga dana stvoriše se iznenada dvije ptičurine iznad ledine po kojoj smo trčali. Opasnost je bila veća nego ikada prije, jedva nam je uspjelo razbjeći se upravo u času kada se ogroman orao strijelovitom brzinom spuštao na ledinu. Iz prikrajka, zaštićen od otvorene opasnosti, dohvatim komad pečene cigle i bacim je prema ptičurini kada je bila nekoliko metara iznad zemlje. Orao se zanjiše i padne na ledinu. Bio je pogođen u glavu. Istom kad su dotrčali neki ljudi s mojim ocem, usudim se izaći da vidim kako mu vežu krila konopcem i odnose ga u obližnju varošicu. Kasnije sam doznao da su ga prodali nekom putujućem cirkusu za deset forinti.
Mato Blažević
| KOJE SI VJERE? |
Neki novi poznanik me nagovori da odem k Vasi Petroviću u blizini Baščaršije, gdje bih mogao dobiti bolje zaposlenje. Odem. Našao sam se s prijaznim čovjekom lijepa stasa i opuštenih crnih brkova preko gornje usnice. Radnja se nalazila na uglu Čemaluše i Predimaret ulice, skromno namještena, svijetla i prostrana. Postavi mi neka površna pitanja, među kojima i ono obligatno: koje sam vjere, ali kako je u ono doba bio običaj da se to pita, nisam se osvrtao na to.
Već idućeg dana nastupim na posao, a od majstora Vase doznam da ću imati potpunu opskrbu, stan, i osam kruna mjesečno. Već drugoga dana dao mi je do znanja da mi plaću povisuje na deset kruna, a na kraju mjeseca mi je isplatio dvanaest kruna. Osjećao sam zahvalnost, a bio sam sit i zadovoljan. Tada me majstor počeo upućivati u pravila ponašanja u njegovoj radnji. Kad dođu neki ljudi, reče, pa sjednu na kožno kanape, neka pazim na njegove znakove koje će mi dati. Pokaže li mi očima da se udaljim izvan radnje, tada imam čitav sat slobodnoga kretanja izvan radnje, a inače što vidim neka ne vidim, a što čujem kao da nisam čuo.
Često sam primao ugovorene znakove, ljudi su dolazili i sjedali na kožno kanape, a ja izlazio u šetnju. Kad bih se vratio nisam ih više nalazio. Dugo vremena nisam znao tko su ti tajanstveni posjetioci, a dvojicu sam ipak dobro upamtio, jer su dolazili gotovo svaki dan. Jedan je bio star, nizak, obučen u salonski kaput i s crvenim fesom na glavi, prijazan i vazda natovaren čitavim snopom knjiga i listova u rukama, drugi je bio visok, krupan, crnih, gustih, podrezanih brkova, koji su radi duljine stršali naprijed i prekrivali mu skoro potpuno usta. Skromno obučen, često s knjigom u ruci, davao je utisak oporog čovjeka, a iz tamnih očiju sijevalo bi mu kao munja. Glasa mekog, ali je govorio malo. U početku me plašilo njegovo prisustvo, dok sam kasnije upoznao njegovu široku dušu i postali smo dobri prijatelji. Donosio mi je knjižice za čitanje, i toliko puta sam mu vidio smiješak na usnama što je inače kod njega bila rijetkost. Ubrzo sam doznao tko su ta dva čovjeka iako njihove važnosti u društvu nisam znao. Prvi je bio Nikola Kašiković, vlasnih i urednik "Bosanske vile", a drugi Petar Kočić, književnik. Sastanci njih dvojice sa Gligorijem Jeftanovićem, S. Damjanovićem, Trnčićem, starim, Dr. Vladom Andrićem, Srškićem i mnogim drugima, koje nisam još poznavao ili ih rijetko viđao, bili su svakodnevni, ali nikada više od trojice zajedno u istom vremenu. Nije ostao ni jedan viđeniji Srbin Sarajeva, koji nije prošao kroz vrata ove radnje, pa čak i viši policijski činovnik Ilija Mandić, koji je držao mnoge konce u svojim rukama, nije izostao. Taj cijeli splet sastanaka ne bi bio potpun da nije bio povezan s političkim ljudima sa strane. Dolazio je tu Spalajković i drugi, a prišaptavalo se i princ Đorđe Karađorđević.
Nakon protekle prve godine nisam više bio podozriv, prenašao sam poruke i po koje pisamce od jednih drugima, često puta ostajao preko noći na spavanju na kožnom kanapetu. U takvim prilikama roleta na ulaznim vratima ostala bi upola spuštena, u neko doba noći netko bi oprezno otvorio krilo vrata, a onda bi velikom brzinom kroz otvor uslijedilo veliko ubacivanje snopova nekih novina i štampanih stvari, koje sam, onako u mraku, opet u brzini, prenosio i slagao u određeno skrovište u dnu radnje.
Iza takvih noći dolazilo bi vrlo mnogo ljudi, i svaki bi dobio pune džepove toga materijala.
Jednoga dana, nekako odmah iza veleizdajničkoga procesa u Zagrebu, lokal neobično oživi. Kočić i Kašiković su dolazili i odlazili, s Vasom Petrovićem izmjenjivali riječi, o nečem šaputali. Kada su prostorije ostale prazne uniđe neki strani gospodin, ako bi ga čovjek sudeći po njegovoj skromnoj odjeći mogao tako nazvati. Na glavi mu crni, prilično pohabani šešir sa širokim obodom, lice mu prekrivala kratka bradica, a preko gornje odjeće vidljivo iznošeni proljetni kaput tamne boje. Primjetim da mu vezica na jednoj cipeli nije povezana. Pozdravim ga kao i svakog drugog gosta, a on bez oklijevanja zauze jedno prazno mjesto i zaželi da mu se bradica uredi. Njegov strani prizvuk nije mi bio neobičan u ono doba kad je po Sarajevu vrvilo na hiljade stranaca. Majstor Vaso pretvorio se u oko pa samo prati kako radim, a noge nemirno poigravaju pod njim. Kad sam završio, stari gospodin mi zahvali, pogleda oko sebe i sjedne na kožno kanape. Tada primjetim znak da se udaljim. Ovaj put ostanem dva sata, a kad sam se vratio majstor Vaso se nalazio u naročitom raspoloženju, desni brk mu neprestano poigravao pod osmijehom koji se jedva zamjećivao.
- Znaš li tko je bio onaj stari gospodin ? – upita me.
- Ne sjećam se da sam ga ikada ranije vidio – odgovorim mu.
- Znam to, ali šta misliš tko je on ? Možda si mu vidio sliku ?
- Ne znam.
- To ti je, vidiš, profesor Tomo Masarik. Onaj isti Masarik što je branio Srbe u Zagrebu.
Očevidno da je to bio veliki dan za majstora Vasu, a i meni se usjekao u pamćenje kroz cijeli život.
ri godine sam tako živio kod majstora Vase u društvu najviđenijih ljudi Bosne i Hercegovine, kažem i Hercegovine, jer je i Aleksa Šantić bio česti gost kožnoga kanapeta male zanatske radnje. Tri godine sam slušao o patnjama našega naroda, živio s nosiocima protesta i revolucije, i polagano upijao u sebe njihov revolt protiv sile i silnika u našoj Bosni, a onda sam ga napustio, osjećajući potrebu stručnog usavršavanja na drugim mjestima.
Usporedo s opisanim, a moguće i podstrekom toga, moj život izvan dnevnoga reda krenuo je lagano jednim drugim pravcem.
Mato Blažević
| MUHA |
Poganijeg i dosadnijeg insekta Bog sigurno nije stvorio. Gdje se ona nađa i na što sve ona padne, pa onda, onako brljava i musava, ćop ! na nos, usta i kuda sve ne dospije, čovjeku prosto da pamet stane. Doduše, kulturno čovječanstvo objavilo je tome gadu rat. Borba se vodi do istrebljenja na svima stranama i sa svima sredstvima, izuzev valjda samo varoši, u čijoj se gornjoj mahali nalazi kuća Hase Najkića, najsigurnije stjecište i azil ovog čuda. A kasaba puna, nisi u stanju živjeti od rojeva tog insekta.
Našao se odvažan čovjek u općini pa poveo jedne godine riječ o prljavštini, a sve onako sa strane spominje muhe, dok nije na kraju naišao sa pravom bojom i otvoreno tražio da se protiv njih poduzmu radikalne mjere, u obranu zdravlja i života građana.
Općinska se vjećnica zagrcnula od smijeha. Tko je to vidio, i gdje je to još bilo, da se časni općinski oci, kod tolikih narodnih briga, bave još i muhama. Jedni su prilazili predlagaču, pa onako ozbiljno, prijateljski ga savjetovali da se dalje ne navrgava podsmijehu, jer mu čaršija može još i kakvo nezgodno ime pripeti, a drugi su predlagali da se preko toga neozbiljnoga prijedloga jednostavno pređe na pametniji rad. I prijedlog je svečano propao.
Muhe su u kasabi likovale i množile se, kao za inat više nego ikada. Ali predlagač je bio uporan. Iduće godine on ponovi prijedlog. Nije se imalo kuda, da otresu sa vrata dosadnog muhogonju, donese se zaključak, da policija izda dobošaru naređenje, da sve radnje i lokali u kojima se prodaje ili proizvodi ono čime se ljudi hrane, moraju imati prema veličini prostorije i određen broj muholovki. Tako je to pitanje, iz dimljive vijećnice izašlo na ulicu.
Policija i zdravstveni odbor općine pristupili su, nekako stidljivo, izvršenju ovako nezgodnog posla. Pošlo se od mesara do pekara, od pekara do aščinice i sve tako redom iz lokala u lokal. Jedni su primili naredbu šutke, stisnutih obrva i bez daljega zavlačili ruke u masne džepove, vadili pare i slali mlađe da kupe i donesu tu mrsku novotariju, a drugi su bogami na sav glas galamili i protestirali, što ih njihova općina uvaljuje u neke besposličarske troškove.
Članovi zdravstvenog odbora izvlačili se opet iz nezgodnog položaja šapnuvši nezadovoljnicima, onako krišom, u četiri oka, da je to sve maslo onoga predlagača. Protivnici općinske uprave iskoristili su sa svoje strane ovo nezadovoljstvo malog građanina u svoje svrhe i tako je došlo do spontanog uvjerenja, da ovu i ovakvu upravu treba u općem interesu što prije smijeniti sa vlasti.
Komisija je i dalje obilazila lokale. Čaršinlije zasjele u hladu pred kafanama i seire "šta se radi za živa hadžije", komentirajući na svoj način ovu novost, žaleći za starim vaktom, kada je sve bilo bolje i kada je svaki Božji stvor, pa i muha, mogao da živi i leti na zemlji kako hoće.
- Valahi, taj švapski marifetluk neće u moju kuću dok sam ja živ! – kaže stari Haso Najkić društvu pred kafanom. – I muha je korisna i u njoj ima berićeta.
- Ma ono, grehota je ubijati što je Bog stvorio, - odgovara mu jedan – ali baš ne bih rekao da je ona toliko berićetli.
- Jes', ima u njoj berićeta – odgovara resko Haso, a vidi mu se po oštrom pogledu da ima razloga za ovu tvrdnju.
- Pa po čemu ti to tako ? – pita ga opet onaj.
- Po čemu ? Eto po tome, meni je muha valjala i još koliko valjala.
Ljudi se zgledaše, viknuše mu kavu i ponudiše ga cigarom ne spominjući više ništa o muhi. Kada je poslužen kavom, on malo otkašlje, počeše se po kratkoj bradi, pa razveže svoju pripovijest:
- Kada smo mi kao muhadžiri došli, evo ovamo, i naselili ovaj kraj, malo nas je bilo s dukatima u ćemeru, sve gola sirotinja. Dobili smo od turske vlade u Stambulu miljać za kuću, nešto ziratne zemlje da je obrađujemo i to je sve. Tko je ujagmio da tamo prijeko Drine proda svoje, bilo mu je lahko, imao je čim da podiže i kuću i čardak. Mi ostali, koji smo svu svoju sermiju o klin objesili i otišli u surgun s nekoliko groša u kesi, muku smo mučili, živeći u ovoj močvari. Dočujem ja u neki vakat da se preko kajmakama može moliti pomoć od Porte za pretrpljenu štetu i meni ne osta drugo, već da potegnem tim putem. Povedem još dva naša muhadžira, da posvjedoče tko sam i kolika mi je šteta, pa ravno pred kajmakama. Kažem ja njemu na tenane sve kako je bilo, a on, Bog mu dao, sluša, nešto preupita i sve kanti na papir. Vidi se - kalemli čovjek. Dugo je još pisao, a onda se okrene meni:
- Dobro – veli on – a koliko tražiš ?
- Osam stotina groša, efendija, - kažem ja njemu.
Napisa on i to, pa kada je bio gotov, pritisnem prst na kraju pisma i svako na svoju stranu.
Prošla je godina, prošla i druga, ja već halalio, vidim nema tu ništa. Kakav Stambul, kakva pomoć. Započeo ja gore u mahali praviti onu svoju kućicu od dasaka i šepera, samo da se može glava skloniti pod svojim krovom. Belajišem ja tako i natežem, k'o Mađar gaćama, kad evo ti treće godine dođe meni čovjek:
"Hajde", veli "zove te kajmakam, došlo nešto za te iz Stambula".
Dođem ti u konak, uvedu me pred onog istog kajmakama, a on gladi bradu i smije se.
- Evo me, efendija.
- Muštuluk, došle ti pare iz Stambula ! – kaže on.
Milo meni, ali me zaokupila i neka zla sumnja. Zašto li se to on tako šeretski smije na me ?
- A koliko si ti ono tražio od Porte ? – pita on.
- Osam stotina groša.
- Dobro razaberi – opominje on, kao da nešto nije u redu između mene i Porte.
- Toliko je bilo, efendija.
- A ono, evo došlo osam hiljada groša ! – a gleda čas meni u oči, čas u ćage pred sobom.
Ja se umal ne baildisa:"Osam hiljada, osam hiljada", ponavljam sve u sebi a nikako da se priberem i povjerujem. Pogledam preko oka na papir pred njim, vidim dobro zamrljano mjesto od mog prsta što ga prije dvije godine pritisnuh. Jest, brate, papir je isti samo požutio, putovao je dvije godine. Umusan od mnogih prstiju, kroz koje je prošao i sav zagađen od muha. Kajmakam ga razastro pred sobom i još uvijek ga proučavao. Istom se čovjek udari dlanom po čelu.
- Hodi ovamo ! – zovne me.
- Znaš li čitati tursku jaziju ?
- Malo, jako malo, - odgovorim.
- A poznaješ li bar brojeve ?
- To znam.
- Pa koliko je ovo ? – i upire prstom u prvu brojku.
- Osam – pročitam na glas.
- A ove tri tačke, jedna do druge, koliko je to ?
- Osam hiljada.
- Pogledaj dobro ovu zadnju tačku.
Ja upiljim očima u nju i protrnem, a možda sam se i trznuo, jer me on upita:
- Šta ti je ?
- Ništa, efendija, učinilo mi se ...
- Jok, nije ti se učinilo – presječe me on i dograbi jedan nožić. Samo što je dva-triput prešao vrhom njegove oštrice preko one zadnje tačke, a nje nestade kao da nikad nije ni bila na tom mjestu. Ostade napisano svega osam stotina. Bio je to samo muhin znak, što ga je ostavila iza sebe, negdje na putu do Stambula, ali ravno u istom redu s one dvije druge napisane tačkice.
- Pa šta bi onda ? – graknuše svi oko stola radoznalo, gutajući očima Hasu.
- Ništa. Šta bi bilo ? Kajmakam mi isplatio svih osam hiljada groša. Tvoja nafaka ! – kaže on. - Reci muhi hvala.
Mato Blažević
|
Da nije nepoznatih i manje poznatih pisaca, mnoga manja mjesta i "obični" ljudi ne bi nigdje bili zabilježeni. Veliki pisci - velika mjesta. I obrnuto. Da bismo pročitali nešto o Modriči, Šamcu, Odžaku, Gradačcu i sličnim mjestima, trebamo pročitati što su pisali manje razvikani književnici. Ako izuzmemo Šamčane, malo je onih koji su čuli za Matu Blaževića. A on je ipak našao svoje mjesto i u "Enciklopediji pisaca Jugoslavije" i u "Hrvatskom biografskom leksikonu". Opširnije o njemu su pisali Ivo Balentović, književnik iz Županje u knjižici "U sjeni zaborava", i Ilija Stanić u knjizi "100 godina Osnovne škole u Basanskom Šamcu". Preko njih sam se i ja zainteresirao za Matu Blaćevića i, služeći se njegovom bibliografijom, puno toga pronašao i kopirao. Skoro sve sam pronašao u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Bila je to senzacija kada je 1937. godine Srpska kraljevska akademija nagradila nepoznatog književnika - brijača iz Bosanskog Šamca. Njegov roman "Zaboravljeni grobovi" proglašen je romanom godine. Ta mu je nagrada omogućila da mu kratke priče budu objavljene u mnogim časopisima. Objavio je dvadesetak kratkih priča, a drugi roman "Izgubljene bitke" objavila mu je "Matica hrvatska" 1944. godine. Vjerojatno zbog toga "grijeha" nije mogao poslije drugog svjetskog rata objaviti niti retka. U "Zaboravljenim grobovima", Mato piše o stradanjima Bosanaca u Italiji u prvom svjetskom ratu. Roman je zanimljiv, lijepo napisan, poučan i istinit. Za njegovo drugo izdanje 1994. godine pobrinuo se dr. Stjepan Blažanović. Nije mogao izabrati goru godinu da objavi roman koji hvali srpsku vojsku. Da je pričekao koju godinu, danas bi imao bogatu potporu tome poduhvatu. Franjo Šerić, prof www.garevac.com |
