Može li se u Odžaku postaviti izložba fotografije, a da na eksponatima nisu, recimo, hibridni klipovi kukuruza, ili rumeni dostojanstvenici, ili pak sretna, nasmijana obitelj iz dijaspore, na pozadini od pečenog vola, kojemu više «nije do smijeha»?
Koliko je nama zanimljiva fotografija starog, ogromnog drveta, a da ne mislimo o tome, bi li mu kubikaža bila dostatna za mjesečni ogrjev? Ili fotografija udara munje u Donju Mahalu, a da na umu nemamo silu crknutih televizora? Ili mačke koja škilji na jedno oko, dok «miševi kolo vode»?
Šta mi uopće znamo o fotografiji, o fokusu, blendi i ekspoziciji, o kontinuiranoj dubinskoj oštrini, o širokom rasponu kadra? Gotovo ništa! Niti će to većini od nas ikada biti potrebno znati.
Ali, i te kako nam je potrebna ova izložba! Ne radi toga da bismo, ne daj bože, «redikulistički» držali korak s fotografskim trendovima u svijetu ili, jednostavno, da bismo ispunili kvotu kulturnih događanja.
Potrebna je radi nas samih, zbog estetike koju nudi, bitno drukčije od svakodnevne, vladajuće, nerijetko rušilačke.
Matina klonula vrba, na rubu umirene starače, mogla bi biti zgodan kontrapunkt našem zdravom, a duhom «heravom» sugrađaninu, koji bi u žabokrečinu da pretvori ono kuda bi trebala teći bujica.
Ivičina odvažnost da u olujnoj noći sa svoga balkona «hvata» munju, trebala bi nam biti dovoljan poticaj da prestanemo potajice govoriti o onome što nije dobro.
Najmlađa, Helena, svojim fotografijama šalje nam jasnu poruku, kako u ovome gradu postoje mladi ljudi drukčijeg senzibiliteta, daleko iznad onog narodnjačkog, koji 15-godišnje maturantice osnovne škole «odijeva» kao jeftine drolje, a njihovim vršnjacima «daje izgled» ufitiljenih funkcionera, netom pristiglih na neku od stranačkih konvencija, te ih onda «vodi» na «matursko» u hotel na «cajku».
Naravno, ne može biti cilj ove izložbe da išta temeljito mijenja. Na kraju krajeva, izvrsnost pojedinih fotografija neće nam dozvoliti ništa više od začuđenosti i užitka.
A onima, kojima se uspije prenuti iz začuđenosti i oduprijeti bezgraničnom užitku, poklanjam ovu «definiciju svoje zemlje», prepisanu iz biografije jednog od autora:
«Sretan sam čovjek, jer živim u zemlji koju doista volim. Lijepa je to zemlja, s mnogo ružnih i loših stvari u njoj. Žao mi je ove moje zemlje, jer je u većini i oni, koji žive u njoj, ne vide kao lijepu, a nije im lijepa, jer upravo, sve to što nije lijepo u njoj, proizvod je njihova jezika, djela njihovih ruku, kao i njihovih moralnih vrijednosti. Ove moje fotografije mi pomažu da gledam kroz svoje zatvorene oči i ovu svoju zemlju vidim u svoj njenoj svjetlosti.

Žmirim i kažem: - sretan sam čovjek i, majko zemljo, hvala ti!
Tvoj Mata

Zijad Terzić