Staro kucište
Vesela Posavka
Vrijeme ljetnih odmora. Visoke temperature. Pred nama dugo putovanje. Pravac - Domovina. I tako iz godine u godinu...
Da li će se naša djeca nekada upitati: Zašto su naši roditelji uporno održavali vezu sa tom nesretnom zemljom iz koje su morali otići? Iskreno se nadam da hoće!
Rado vozim noću jer na taj način izbjegavam gužvu koja prema Jugu u ovo doba godine stvara zastoje dugačke po nekoliko kilometara. I tako u vožnji dođe čovjeku tisuću misli u glavu. Poput neprekidnog filma, smjenjuju se lica i događaji iz bliže i daljne prošlosti.
Po dolasku iz vojske sam dobio novi auto. A prva veća relacija od nekih 100-njak kilometara je bila prema Špionici. Kao dijete sam slušao priču da su naši preci odatle stigli u Grebnice.
Pun želje za otkrićem „starih tragova“ posjetio sam taj prelijepi kraj.
Negdje tamo polovinom 19-og stoljeća, moj pradjed Ivo je morao uzeti oproštaj od planine Majevice. Ugasila su se nebrojena ognjišta za vrijeme turske vladavine...
Kažu da je bio pismen čovjek (za ono vrijeme velika stvar). Posjećivao je svoje rođake u rodnome kraju ali se više nije vratio da živi tamo.
Uzeo je Grebničanku, Katu Kobaš za ženu i nastanio se tu. Pričalo se da je prvi u selu pokrio kuću sa crijepom. Većina kuća se prvobitno nalazila dalje od dananšnjeg položaja.
Poslije su se ljudi preseljavali. Ali su ta mjesta i dalje brižno obrađivana. Tako su sve naše kuće imale i svoje tkzv. staro kućište. Najčešće su to bili voćnjaci.Ja sam volio to naše kućište.
Kao dijete kopao sam zemlju na mjestu gdje je bila kuća u nadi da ću pronaći barem mali komadić cigle.
Sjećam se i igre sa kuglicama od gline. Nabijali smo ih na tanke štapove i tako ciljali određene mete. Ne mogu se oteti dojmu kako je poigravanje sa ljudima u današnje vrijeme slično toj našoj nevinoj igri sa glinom. Izmijesiti, oblikovani i podobni da se njima cilja u određenom pravcu...
Misao da se i moje obiteljsko ognjište polako pretvara u „kućište“ nije mi dala mira.
I kao da se borim protiv nekoga, čvrsto sam stisnuo volan.
„Je l` ti se spava?“ - preznu me glas moje žene.
„Ne brini se. Ako zaspim, probudit ćemo se u raju.“ - odgovaram joj u šali.
„Čuj! Znaš li koju ću pjesmu zapjevati u svatovima?“ - pita me moj vjerni suvozač.
„Ne znam. Da čujem!“ - rekoh joj oduševljen tim pitanjem.
Upravo sam prelazio slovensku granicu slušajući lijepi glas moje žene:
Ne bi bilo sela ko Grebnica,
da nam nije ratnih posljedica.
Sretno smo proputovali. Žena je održala svoje obećanje i ispjevala u svatovima tu pjesmu.
Tako i treba! Pjesmom se domovina brani!
Joso Špionjak
joso.spionjak@domaljevac.com
