Rujanski pozdrav
Foto: J. Špionjak
Kolovoz će, eto, ostati zapamćen po olimpijskim igrama u Kini. Napravili ljudi ogromno gnijezdo. Ptičje gnijezdo ga nazvali. To svijet još nije vidio. Kad sve sabereš i oduzmeš što se nije smjelo čuti i vidjeti ispadne da su se domaćini (Kinezi) ukakili u to svoje gnijezdo.
I još nešto iz tog perioda. Desila se i ona američka „obrana“ Gruzije od Velikog brata… Mislim ti se nešto - Koliko vrijedi onaj “nebeski štit“ što ga Poljaci dobiše?!
Što će donijeti rujan? Ne znam. Jeste li se ikada upitali otkuda takav naziv?
Sjećate li se dreke mačaka u februaru? Naš narod je to zvao mačja veljača. Tako i nastade naziv veljača za februar.
Međutim, postoji još jedna vrsta životinjske dreke koja se ne odvija baš na kućnom pragu kao već spomenuta dreka. Radi se o jelenima. Septembar je njihov mjesec parenja. Mužjaci ispuštaju čudne zvuke koje su ljudi nazvali rujanje te je otuda i potekao naziv rujan.
Zamislite jadne jelene koji se krvavo bore sa suparnicima za ženku. Pri tom uopće ne misle na hranu. Mnogi zbog toga poslije uginu. Zanimljivo je da se ustalio izraz “vuk samotnjak”, a u stvari je jelen taj koji se u starosti odvaja od krda, živi i umire sam.
Ima i drugih slavenskih naroda koji upotrebljavaju ovakve nazive za mjesece (npr. Poljaci, Česi) ali se redoslijed ne podudara sasvim kao u hrvatskom jeziku.
Sad da ne bude da se zbog ljubavi među životinjama rodiše takvi nazivi, ima i drugo objašnjenje koje je opet pažljivo posmatranje života u prirodi. Rujan se može izvesti upravo od pridjeva rujan, rujno. Sjetimo se samo izraza rujno (crveno) vino, rujna zora i sl. Po toj logici i listopad (Oktobar) ima perfektno ime...
Lijepi nazivi nema se što prigovoriti. I pašu nekako.
Po starom rimskom kalendaru (koji je reformiran) Septembar je bio sedmi mjesec. Dobio je svoj naziv po broju sedam. Latinski „septem“ za „sedam“.
Za ovaj lijepi mjesec je vezan i jedan strašni događaj. U njemu je počeo drugi svjetski rat.
Pitala me tako djeca jednom prilikom: „Tata, tko je bio Tito?“
Razumijem njihovu radoznalost. U tim godinama počinju mladi ljudi malo intenzivnije da se interesiraju za svoju zemlju. Učili su oni ponešto i u njemačkoj gimnaziji o bivšoj Jugoslaviji. Očigledno im to nije pružilo odgovore na sva pitanja.
„Pa, eto, Tito je razbio nos ustašama i četnicima“... - rekao sam između ostaloga.
„Jesu li i njegovi partizani ubijali?“ - pitali su dalje.
„U školi su nam pričali jedno, a kod kuće drugo“... - pokušao sam da objasnim.
Kuže djeca brzo pa konstatiraju: „Dobro. Tko je onda u pravu?“.
„Djeco moja, kod nas ti je teško biti u pravu!“ - odgovorio sam na to teško pitanje.
Joso Špionjak
joso.spionjak@domaljevac.com
