Nadimci
Ištvan sa suprugom Sofijom i sinom Stefanom
Kad čovjek radi proste poslove, rutinski, godinama i kad nema stalni kontakt sa drugim ljudima za vrijeme savlađivanja tih zadataka, naprosto u funkciji prostog zarađivanja para i opstanka i kad ne mora da se duhovno napreže, obično razmišlja o nečem sasvim drugom, nevezanom za taj posao. Sličano stanje i „roj misli“ obuzima čovjeka i kada ga “mori nesanica”. Misli “odlete” iz jednog vremena u drugo, smjenjuju se ljudi i događaji, premošćuje prostor kao na filmskoj traci. Za vrijeme takvog stanja, čovjek, ponekad u mislima, obiđe sva njemu poznata mjesta, sjeti se svih ljudi i događaja iz svog života. Malo je onih koje ne “obuzima” takvo stanje, a povoda i uzroka je mnogo, koliko i nas samih.
Veceras je nešto slično zadesilo i mene. Razmišljam o ljudima iz mog kraja i njihovim nadimcima- preimenkama. Svi ti nadimci, govore više o tom kraju, tim ljudima i jednom vremenu nego mnoge studije napisane o našem, ali i širem kraju na razne teme. Svaki nadimak je sebi svojstven i različit od drugih, da bi svaki lik koji nosi taj nadimak zasluživao bar jedan roman.
Nadimci- preimenke su stalan proces, pa nije nikakvo čudo da je jedan čovjek u raznim fazama života imao sasvim različite nadimke, reklo bi se da “evoluiraju- mijenjaju se zajedno”.
Nema sumnje da su “nosioci tog procesa” vrlo aktuelni (a djeca su najbolje “kume”, iako ni stariji ništa ne zaostaju i malo je onih koji ne učestvuju), uzimajući, neprestano, nove detalje u obzir i prilagodjavaju je novim uslovima.
Nikad se neće otkriti zašto je to tako i zašto je baš to svojstveno našem kraju. Ali, da je interesantno, to niko ne može poreći. Po svemu sudeći “kolo vode” fudbaleri, životinje, zanimanja i poneki filmski junaci”. Drugu, posebnu, vrstu preimenki čine, takozvani “jedinstveni, karakteristični, narodni i neponovljivi, naši lokalni izumi” - nadimci. Poneko je i sam tražio da se baš tako zove, kako ga sada zovemo, jer mu se činilo da je samo on zaslužio da nosi to ime. No, velika većina nas je dobila te nadimke, a da nas niko nije ni pitao za to. Bivalo je velikih otpora na početku “krštenja”, ali je sve to, uglavnom, bivalo bezuspješno. Svako “davanje” tog “novog imena”, odnosno nadimka uvijek je znacčlo “društveno, oficijelno krštenje - zasluženi znak raspoznavanja” , ili je imalo za cilj izazivanje smijeha, vođenja đege, ili poneku ličnu osvetu, vlastitu frustraciju ili ...
Ko nije imao nadimka, bio je ne samo izuzetak, nego ga se zvalo i dodatnim očevim imenom, a ako je i to bilo malo, djedovim, pa i pradjedovim imenom, išlo se do četvrtog koljena. A zašto? Pa, da se naglasi da je “baš on”, jer niko nije imao “sam, svoje ime i prezime”. U jednoj familiji ima i po pet-šest istih imena i prezimena. Da li smo samo zato, “prilazili” tim “jednostavnijim riješenjima raspoznavanja”, ili smo na drugoj strani bili “očarani i preplavljeni” TV- om i radijem, kao novim mas-medijima s kraja čezdesetih i početka sedamdaseti i počeli sebi davati neka druga, strana i za naš kraj netipična imena, ili je i jedno i drugo, pa i nešto treće, ili četvrto… vrag bi ga sada znao.
Neka od tih stranih i čuvenih imena su poslije “dotjerivana, skraćivana, prilagođavana” domaćoj, lokalnoj upotrebi, a neka opet ostajala kao original u “daljnjoj upotrebi”. Možda su žene bile i više pogođene, jer su “ni krive ni dužne”, morale nositi muževljeva imena, ali prilagođena ženskim imenima, pa je sve to zvučalo još “ubitačnije”. No, niko se nije “tužio na to”, sve je uzimano tako kako je i život je nastavljan nekim svojim tokom, jer smo imali mnogo “preča posla” od “zamaranja” tako “sporednim stvarima” kao što su naši nadimci.
Sve je to u svakodnevnom govoru, posebno kada su nas posjećivali ljudi iz drugih mjesta, nenaviklih na “našu stvar” izazivalo podozrenje, nevjericu, širenje usana i očiju. No, mi se nismo nikada dali “smesti” u našim stavovima.
Kada bi nabrajali sve naše preimenke spomenuli bi “gotovo cijelo selo”, no ionako se svi znamo između sebe “već sto godina”, pa nema potrebe. Nego, pokušajte se sjetiti ponekog iz našeg kraja i svih “krštenja” u kojima ste učestvovali, nako, kad vas “uhvati nesanica” ili da “pobjegnete s posla”.
Pomaže?!
mr. Ištvan Ivanovic
Vösendorf, Mai 2005
