Ošini po prašini Sava Povijest Tradicija Politika Sport Kultura TOP 10 Grebnice Bazik Gospodarstvo Školstvo Zdravstvo Religija Preporuke Vaše poruke Zelena škrinja
Naslovnica Grebnice Grebnicani Slavko

Grebnice


Stanovništvo Grebnicani Nadimci Korparstvo Život Poplave Vodeni rat Rat Crtice Spomenar Nogomet Prvaci Pcele Odbojkaški turnir Uspješan memorijal Naše žene VIS ŽIR Kocka Staro kucište Rujanski pozdrav Pripovjetka jednog ploda Citaona Becki barjaktari

Fakulteti Razredi Vera Anto Pero Grga Slavko Mladen Joso Pjesnik Fotograf In memoriam Stoletov osmijeh

.:d.NET:. Vecernji list Newsletter Index A-Z Sadržaj Impressum Synopse Kontakt

SLAVKO MICIC – PJESNIK, MUZICAR, LIKOVNI UMJETNIK

Slavko Micic

Slavku Mićića jedva sam poznavao do njegovog polaska u srednju školu. Sestre su mu bile starije i malo živahnije od njega pa time i uočljivije, ali on je bio tako tih i nenametljiv da ga je teško bilo zapaziti.

Prvi put kad sam bio prisiljen obratiti pažnju na njega, bilo je to na Snogama, u centru Grebnica, gdje su se mladići, onako spontano, upravo nadmetali u skoku u dalj iz mjesta. Naravno, neki su bili bolji od ostalih pa su bili sretni zbog toga. I kad se sve već privodilo kraju, neko od pobjednika je rekao Slavki da i on pokuša, čini mi se više zbog toga da svoj uspjeh učini još većim. Slavko je kao usputno, čini mi se bez velikog motiva i želje da pobijedi, samo stao na crtu i bez uobičajenog uvoda, odrazio se. Skočio je za pedalj više od najboljeg. Svi su se začuđeno zgledali, ali i s respektom počeli gledati na ovog dječaka, jer sada je upravo napravio nešto što ga izdvaja od drugih i po čemu se izborio da bude zapažen.

Hoce li iz nekog novog žira izrasti veliki hrast?

Kasnije smo se bolje upoznali kroz rad omladinske organizacije. Pošto je on bio dobar, marljiv i pošten dječak, izabran je čak i u predsjedništvo te organizacije. Ono u čemu me je tamo iznenadio bilo je sljedeće: Trebali smo oformiti vokalno-instrumentalni sastav, a nismo imali ni svirača, ni pjevača, a ni instrumenata. Slavko je rekao da će on naučiti svirati solo gitaru i naći ostale koji će svirati bas gitaru i bubnjeve, kao i pjevača, i da ćemo imati sastav. Mislili smo da se šali ili da nije svjestan u što se upušta. Ali za nekoliko mjeseci taj sastav je već nastupao ne samo u Grebnicama, nego i po okolnim mjestima. Naravno, solo gitaristi je kao muzičaru sve više rasla popularnost. Mislim da je i to bila jedna od niti pomoću koje je za sebe vezao i osvojio srce Dragice Mijić, također Grebničanke, koja mu je kasnije postala i životna suputnica s kojom i danas živi u ugodnom braku u kom imaju dvoje djece.

Ponovo me Slavko iznenadio jednom kad sam bio u Beču kod našeg zajedničkog prijatelja Ištvana. Bila je nedjelja, a vodena pumpa na autu mi je iznenada počela puštati vodu. Nije bilo šanse da tako vozim, a preko vikenda to ne mogu popraviti, osim da nekoj od hitnih službi to debelo platim, i opet je pitanje kad će završiti i hoću li stići na vrijeme. Ali Ištvan je imao rješenje, kaže: ''Nema problema, tu je Slavko!'' Ja sam razmišljao: ''Kakav Slavko, kakve on veze ima s popravkom auta?! Pogotovu što se pumpa mora zamijeniti, ne može se to variti.'' Ali nisam imao druge mogućnosti nego se uhvatiti za ''slamku spasa'', kao i svaki davljenik. Iskren da budem, nisam vjerovao ni jedan posto da će on taj problem riješiti. Više sam pristao da ga pozovem da ne bih povrijedio Ištvana zbog ne poštovanja njegovog mišljenja.

Slavko sa sestrama

I došao je Slavko, podigao haubu i gledao kako tanki mlaz vode šiklja iz pumpe. Onda, bez velikih gestikulacija i važnosti u glasu, što je karakteristično za njega reče: ''Da bi se trajno popravilo treba zamijeniti pumpu. Ali ako hoćeš, mogu ti osposobiti auto da dođeš do kuće, a tamo se onda snalazi dalje.'' Ja ga gledam s nevjericom: ''Ama to bi bilo idealno rješenjne, samo ne vidim kako ćeš to riješiti? I kada, meni se žuri?!'' ''Evo odmah, za pet minuta. Sofija, imaš li malo kave?'', obrati se on sad Ištvanovoj ženi. ''Hoćeš li onu ''tvoju''?'', krećući u kuću je pitala Sofija. ''Ama ne za piće, nego kašiku-dvije mljevene kave'', reče Slavko. I dok je Sofija odlazila on je objašnjavao: ''Ubacit ćemo malo kave u hladnjak. Pošto je rupica na koju izlazi voda veoma mala, kava će nabubriti i začepiti rupicu, tako da ćeš moći stići do Grebnica, a možda i do Sarajeva.'' Tek sad sam bio ubijeđen da od mog putovanja nema nišata i kajao sam se što sam, evo, izgubio već pola sata dok je on došao. Ali hajde, neka uradi sad i to što je naumio, pa da se dalje snalazim.

Stigla je Sofija, Slavko je ubacio kavu, i čekali smo rezultat. Voda je i dalje curila, ja sam već bio na ivici da se narugam i njemu i sebi, ali mlaz postade slabiji, i napokn, curenje presta. Zinuo sam od čuda! I doputovao bez problema i do Sarajeva, i još nekoliko dana vozio dok nisam došao na red kod mehaničara.

Poslije ovog sam čuo da Slavko crta. Već sam pošao da se začudim: ''Šta, otkud...'', ali sam se brzo sjetio da se od njega može svašta očekivati. A kad sam saznao da Slavko piše pjesme, nisam više dozvolio sebi da se iznenađujem. To sam prihvatio kao normalno i odavno očekujuće, za razliku od onih koji manje poznaju Slavku od mene. I pojavljivanje na svijet njegove prve knjige je došlo kao nešto sasvim očekivano, a drugu očekujem već kao rutinski potez.

A sutra, ako mi se dogodi da čujem da je Slavko otkrio lijek protiv raka, samo ću reći: ''Znao sam! Baš od njega sam to očekivao!''.
Dakle, kakve to pjesme Slavko piše? Da ne prepričavam, najbolje je da sami pročitate neke od njih:

POKRETAC

Ponekad je lijepo,
a ponekad nije.
Onda opet sunce
posl'je kiše grije.
Ponekad zanosno,
a ponekad hladno.
Nekad zanimljivo,
a nekad dosadno.
Čitav život tako
smjenjuju se stanja,
ne zato što hoćeš,
nego iz moranja.

VJERA

Vidio sam juče jadnika sa svijećom.
Dugim koracima suhom zemljom hodi.
Zorno prati nekog zamišljenog traga.
Od Boga probrano da ga svijeća vodi.
Taj plamičak slabi gdje pokaže puta,
kroz šiprag i vodu, pustinjom i ledom,
uporno, bez straha, međ' zvijerinje kroči,
da prepozna ljude međ' ovim neredom.
Uglađena neka skupina je prva.
Mirišu na sapun, zlatom okovani,
igraju se sudbom mnoštva šarolika,
al' ni jedan nije međ' njima ''probrani''.
Nedaleko od njih Šapke i Znamenja.
Činovi se sjaju, vrh bojeve glave.
Mnoštvo podčinjeno, da svijeću gasi.
Dušom ne mirišu ti što silu slave.
I baš kada priđe mnoštvo šaroliko
do onog što svojim znojem zemlju kvasi,
prolomi se oblak, otvori se nebo,
oluja se stušti – svijeća se ugasi!

DALEKO

Ne vidjeh nebo iznad glave
ni sunce u svom gorućem sjaju.
Ne vidjeh jata divljih pataka
ni brljaka nad Barom u rodnom kraju.
Ne vidjeh magle savske s jeseni
od Tuka kad se k'o tepih pruže,
dok laste s nemirom juga se sjete,
a potom dugo nad gnijezdom kruže.
Izvori su, kažu, presušili.
Ni vir duboki vode ne daje.
Sjećanje u mrežu paukovu zape,
a sjeta k'o riječ u grlu staje.
Da li na naspi ''bijele janje''
i sad s proljeća taj bedem krase?
Neka se laste ponovo vrate,
spomen na ljubav da mi spase!


Naravno, neću vam sada navoditi sve što je Slavko napisao. Dovoljne su i ove tri pjesme da vidite njegov stil, način pisanja. Da vidite neke od tema o kojima piše. A za ostalo – potrudite se sami!

A Slavku poželimo još puno novih pjesama.

Ivo Kobaš
kobas@domaljevac.com