TAKAV JE NAŠ ANTO
Dr. sc. Anto Mijic
Ako u Grebnicama pitate za Antu Mijića, niko vam neće iz prve odgovoriti, nego će uzvratiti kontra-pitanjem: "A koji Anto Mijić, ima ih preko deset!?" Nije sigurno da bi pomoglo ni da kažete da je to onaj doktor znanosti, jer kod nas neki ljudi ne cijene to da je neko doktorirao, pa i kada čuju tako nesto, brzo zaborave taj podatak kao nebitnu činjenicu. Ali ako kažete da trazite Antu, ili jos bolje Antića, Blaževa, onda će vas svi uputiti na pravu adresu, jer Antu svi Grebničani znaju. I to po dobru.
Ko je, ustvari, Anto Mijić? Najkraće rečeno, čudo od čovjeka! A zašto? Pa, evo samo jednog razloga: Zamislite čitavu rijeku djece koja pođe u osnovnu školu. I većina je završi, mada već i tu neki otpadnu, i krene u srednju školu. U srednjoj školi, posebno u prvom razredu, dobar dio učenika posustane, a većina od onih koji prođu dalje, završe i ovu školu. Na fakultet se upiše manji dio svršenih srednjoškolaca, ali ih još manje završi ovaj visoki stupanj obrazovanja, uglavnom najbolji i najuporniji. A tek vrlo, vrlo mali dio onih koji završe fakultet se upisuje na postdiplomski studij, i oni koji ga uspjesno završe postaju magistri. E, nakon toga, neki produžavaju usavršavanje pa postaju doktori. Broj onih koji stignu do tog cilja se izražava u promilima. U srednjoj školi u kojoj sam radio bilo je na hiljade učenika, ali oni koji su postali doktori znanosti, mogu se na prste jedne ruke izbrojati. No, ima doktora znanosti, i mnoga sela imaju svoje doktore, neka čak i više njih. Ali da neko sve ispite na postdiplomskom studiju položi sa ocjenom pet, (dakle prosjek ocjena ima 5,0), e, to je već čudo! A Anto je baš to postigao. I nije neobično da još i sada ponegdje neki ljudi kada vide Antu, došaptavaju jedan drugom: "To je onaj što je donio sve petice sa postdiplomskog!" Zato mislim da stoji ona rečenica da je Anto čudo od čovjeka.
A kako ja znam Antu? Ustvari, pošto smo iz istog sela, znam mu i pretke. Babu Mandicu pamtim po tome što je spominjana kao umna žena. Njene su se mudre izreke prepričavale. Recimo zimi, ako bi neko usao u kuću, a da ne zatvori dobro vrata, govorili bi mu: "Zatvaraj vrata za sobom! Znaš kako kaže baba Mandica: Gdje prođe konac svile, uniđu kola zime!" A ako je baba Mandica nešto rekla, to je aksiom, o tome nije bilo diskusije.
Oca Blaža i majku Kaju (Klaru) znam mnogo bolje, obzirom da su mi generacijski bliži. Blaž je poznat kao radin, pametan i pošten čovjek. Nimalo osvetoljubiv. Kada je jednom jedna učenica iz našeg sela, koja je išla u školu sa Blaževom pokojnom kćerkom Marijom, bila u velikoj opasnosti da je isključe iz škole, Blaž je došao kod mene da mi ukaže na to kako bi je trebalo spasiti. Mislim da je znao da otac te učenice nikada ne bi to isto učinio za njegovo dijete, ali se nije osvrtao na to. Činio je onako kako je mislio da treba.
Antin stric Ðuro nema djece, pa Blaževu djecu doživljava kao svoju. A, čini se, i oni njega. Ne jednom, od Ante sam čuo kako ima "najboljeg čiču", samo se razlikovala veličina teritorija na kom je bio najbolji. Nekada je bio najbolji u Posavini, a nekada, bogme, i na svijetu!
Anto je odrastao u, rekao bih, zdravom okruženju, okružen sa puno ljubavi i poštovanja, ali i rada. Od malena je radio sve poslove koji su se radili na selu, i to sa velikim elanom, bez gunđanja i ljutnje što radi više nego većina njegovih vršnjaka. Uz sve to je bio i odličan učenik.
Naši češći kontakti su počeli kada je on bio pri kraju osnovne škole kada se počeo uključivati u Odbojkaški klub "Korpar" iz Grebnica. Još slabašan, izrastao pubertetlija, ali vrijedan i pošten. Meni, treneru, to je bilo dovoljno. Sjećam se da su ga neki tada omalovažavali zbog toga što nije imao dovoljno snage, kao da nisu bili svjesni da će se on neminovno još razviti, ojačati, izrasti... Jednom, dok smo bili na nekoj vrsti treninga na igralištu Snoge u centru sela, okolo su se iskupili mještani i komentirali. Nekima se nije dopadalo to što sam uzeo ove poletarce, a ne jače momke. Jedan mještanin koga smo zvali Šuva je doslovno rekao: "Šta ovaj Fica (tako mene zovu u Grebnicama) mudruje! Zar misli od ovog Blaževog napravit' igrača?! Džaba vrijeme gubi." Ali već nakon godinu-dvije i najvećim skepticima je bilo jasno da je Anto jedan od najboljih igrača. Kasnije je nastavio igrati u "Metalcu" iz Osijeka (članu prve hrvatske lige). Da je odlučio baviti se ozbiljnije sportom, ne sumnjam nimalo da bi bio i reprezentativac, jer on je takav: kad nešto radi - radi do kraja.
Kada je Anto bio u srednjoj školi i kada je krenuo na fakultet, družili smo se tako često da se slobodno može reći da je to druženje preraslo u prijateljstvo. Kako sam ja bio stariji, više je on slušao moje mišljenje nego ja njegovo. A sada, mada se ne viđamo tako često zbog udaljenosti, vidim da mogu od njega mnogo toga naučiti i žalim što nismo više vremena zajedno.
Uglavnom, u ono vrijeme znam da smo pred kraj srednje škole poveli razgovor o tome šta dalje? On i Ivo Marić Ribac, obojica odlikaši, izuzetni i učenici i ljudi, mislili su da ne trebaju ići dalje. Govorili su kako eto, i oni što završe fakultete, rade neke poslove koji nisu značajni, neki čak ne dobiju odmah posao. Zarade su slabe i bolje je kod kuće nešto konkretnije raditi, uštediti četiri godine muke na fakultetu, i više zaraditi, ili eventualno otići u Njemačku. Jasno, ja sam im rekao da ne mislim tako i objasnio zbog čega. Oni nisu odmah prihvatili moje mišljenje, ali mislim da su se još tada pokolebali. Već nakon nekoliko mjeseci su se predomislili.
Iz tog perioda našeg druženja, prisjetio bih se još samo jednog detalja. Bilo je to pred sam rat. Anto i Ivo su me pitali šta ja mislim o dolazežem ratu i šta njima savjetujem. Ukratko sam im rekao šta mislim i na kraju zaključio da ja neću sudjelovati u tom ratu i da njima preporučujem isto. Obojica su me pogledala malo zbunjeno, i rekli da sam ih sada pokolebao, a ja sam to razumio kao "razočarao". Oni su računali da nije pošteno nikoga napadati, ali isto tako da se treba i braniti ako si napadnut. U principu, i ja sam tako mislio, ali sam im ponovo pokušao objasniti zbog čega u ovom slučaju mislim tako kako sam im obrazložio. Nije to bilo nikakvo nametanje mišljenja ni sa moje ni njihove strane, nego samo razmjena mišljenja.
Sa dolaskom rata Anto je uz prekide priveo školovanje na fakultetu kraju. Bio je to težak, ali uspješan period u njegovom životu, u kom je potpuno odrastao i dozreo u svakom smislu. Naradio se raznih poslova da bi zaradio za školovanje, kako ne bi previse koristio čiču Ðuru i oca, koji je bio na ratištu. Radio je razne fizičke poslove, najviše utovari i istovari građevinskog materijala. Ali fakultet je završio kao odlikaš. Tamo je osvjetlao svoj obraz, ali i svoje škole iz koje je došao, iz Bosanskog Šamca. Kaže da su učenici iz Bosanskog Šamca bili među najboljima iz kemije i zahvaljuje za to profesoricama Ruži Pisarević i Ljiljani Drinić. A za profesoricu Zdenku Ivkić kaže da bi "trebala biti demonstrator kvalitetnog izvođenja nastave pri nekom Ministarstvu". Pun oduševljenja priča: "Sjećam se da je profesorica iz stehiometrije (kemija) ne jednom rekla: 'Ovo Bosanci sigurno znaju, ko će od vas na ploču?' Također mi je ostalo u sjećanju kada je profesor Vukadinović (fiziologija bilja, ishrana bilja) na drugoj godini postavio pitanje (nešto o procesima u tlu), a bilo nas je negdje oko 120 na predavanju. Dignemo ruke Stevo Tovirac iz Srpske Tišine na jednoj strani dvorane, i ja na drugoj strani. Pita Stevu jedno pitanje, on odgovori. Pita ga gdje je završio srednju školu, a on kaže da je završio u Bosanskom Šamcu. Pita mene drugo pitanje, i ja točno odgovorim. Pita i mene gdje sam završio, i ja kažem u Bosanskom Šamcu, išli smo u isti razred. Vidio sam da je profesor bio vrlo iznenađen, ali i oduševljen."
Ima Anto mnogo dobrih osobina. Znamo ga kao vrijednog, pametnog i poštenog čovjeka. Mislim da je jedna od njegovih osobina koju naši ljudi veoma cijene ta što se ponaša kao ravnopravan u bilo kojoj sredini u kojoj se nađe. Niti se uzdiže niti spušta više nego što treba, što znači da je čovjek s mjerom, a to mnogi ljudi nisu u stanju uravnotežiti. Anto stoji čvrsto objema nogama na tlu. Želim mu da takav ostane, i ne sumnjam da će mi se želja ispuniti.
Ali ima jedna osobina koju ljudi uglavnom smatraju sporednom, a koju Anto ima tako lijepo izraženu da je meni posebno draga i zbog toga je želim istaći: to je njegov smisao za vrlo ugodan humor. Oni koji su ga upoznali i u trenucima opuštenosti, a meni je drago što i ja spadam među te ljude, mogli su se uvjeriti u ovu njegovu osobinu. Zna se šaliti i na svoj račun, što ne mogu sujetni ljudi.
Ono što u biografiji koja slijedi ne piše, a što još znam o Anti je i to da je oženjen i otac dvoje djece. Supruga, također Bosanka iz Brčkog, Branka je diplomirani ekonomist i "stup kuće", kako Anto ističe. Veoma lijepo se slažu i uživaju u odgajanju djece Ðure od 8 i Marije od 5 godina. Ako je suditi po onoj narodnoj izreci po kojoj iver ne pada daleko od klade, i djeca bi morala biti čestita.
Ivo Kobaš
"Antic Blažev"
