Citaona
Piše: Ištvan Ivanović
Za dvadesetak godina svoga postojanja Čitaona je „stekla ime“ najvažnije seoske Institucje i bila glavno okupljalište većine Grebnicana. Na njenoj „bini“ su se sudarale, prepletale i smjenjivale, mnoge grebničke generacije i pojedinci, ispoljavajući svoja mišljenja, navike i karaktere. Služila je svemu, a ponajmanje onome po čemu je nosila ime. Nema događaja ili ličnosti koji nije tu „pretresen“. Bila je ogledalo grebničke, muške duše i ispostavit će se, tek mnogo godina poslije, simbol jednog vremena i življenja u njemu.
U nju, kao i u druge prostorije Doma, ulazilo se iz zajedničkog, povećeg, hodnika, koji je, većinom, služio za skladištenje prazne ambalaže. Bio je to nevelik prostor s najosnovnijim inventarom, duvanske boje i čudnog sklada. Centralno mjesto, na sredini pročelja, nasuprot ulaznih vrata, na specijalnoj stalazi, zauzimo je televizor u boji. On se mogao posmatrati sa svakog mjesta i iz svakog ugla. Ispod TV-a je bila termoakumulacina peć, a na lijevoj strani pročelja, gledano od ulaza, bile su poredane gajbe pića i fržzider. Bez obzira na česta krečenja i intezitet moleraja, zidovi i tišleraj su uvijek bili “prevučeni” tankim naslagama duvanskog dima. Dva poveća prozora davala su prostoriji dovoljno svjetlosti i sa njih se pružao pogled na cijele Snoge. Zid, nasuprot prozora, krasile su slike najuspješnijih generacija NK Korpar. Cjenovnik, kalendar, poneki poster i viseće stalažice “načičkane”: cigaretama, slanim štapićima, kikirikijem, čokoladicama… upotpunjavali su kako ponudu, tako i pozadinu pulta - povećeg stola, sa ladicama sa lijeve i desne strane.
Inače, čitaona je otvarana radnim danima poslije podne, prilagođeno godišnjim dobima, a zatvarana “kako-kada”, uz česta, dodatna objašnjavanja i ubjeđivanja. Subotom i nedjeljom se otvaralo već prije podne, dok je ponedjeljak bio slobodan dan.
Svaki je dan u nedjelji bio poseban i imao je svoju klijentelu, svoje rituale i svoju nafaku.
Ponedjeljkom, Čitaona nije radila i bila je otvarana, samo nakratko, da se očisti i provjetri ili dopuni asortiman. Ah, ti ponedjeljci! Rijetko gdje i malo ko uživa u ponedjeljcima, a naročito u kasnu jesen ili rano proljeće, kada kiši doboga i dosadno je i nema se kud i ima se vrelu krv i “more energije” i puste želje i sve bi se i svuda bi se. Najveće želje imaju oni čije su mogućnosti najmanje, a mladi ljudi prednjače u tome. Eh, koliko li se ponedjeljaka provelo tu ispred Čitaone, ispod kanadskih topola, zalivalo ih “pivokraćom”, gledalo u zvijezde, osluškivao promrzli šum jecajućeg lišća i snivao daleki svijet i bolji život. Mladost je jedna i samo je ona pokretač i motor svih promjena.
Posebna atmosfera vladala je u Čitaoni srijedom. Neuobičajena žurba, metež, galama, dječja vriska, dovikivanja, graja, neartikulisani glasovi, te stalni ulasci, izlasci, sudaranja na vratima, gužva oko plaćanja... nagovještavali su samo jedno; Večeras stiže pokretno kino. Tog dana je “muški bastion” otvarao svoja vrata i ženskome svijetu svih uzrasta, a posebno mlađim djevojkama. One su prije kino-predstava u velikoj sali Doma, ulazile u Čitaonu, kupovale ponešto, zastajale, razgovarale ili kroz smijeh dobacivale ponešto onima koji su čvrsto držali “busije” u očekivanju nogometnih utakmica. Jer srijeda je dan evropskih nogometnih kupova. Tu kombinaciju, istovremene ponude i filma i važne nogometne, evropske utakmice, rijetko kada je čovjek mogao da podnese mirne duše i kada je bio sam, a kamoli u društvu ili porodici. Sve velike bračne svađe su vođene srijedom. U tim prilikama se cripila sva argumentacija dva suprotna i nepomirljiva tabora oko vječnog primata; šta je kome preče, šta je kome važnije i ko ima kakve strasti, nagone, vaspitanje, obrazovanje i rječnik. Tih srijeda, u manjim grupicama, u pauzama, između traka skakalo se u Čitaonu, pogledala pokoja akcija, ili se u poluvremenu išlo u obrnutom smijeru, pogledao poneki kadar filma, pa se opet vraćalo, te tamo - te ovamo... i tako se bilo svuda, a da se ništa nije vidjelo kako treba.
Nedjelja je bila dan utakmica i igranki.
Tada je Čitaona bila najposjećenija. Od prije podnevnih sati, pa do završetka igranke, smijenjivale su se šarolike grupe posjetilaca; djeca, mladići, djevojke, stariji, gosti iz susjednih mjesta... Nedjelja je svečani dan i za ljepšeg vremena, kada se rado bude na otvorenom, svi “proturaju nos” vani, u želji da “vide” i budu “viđeni”, a posebno mladi. Toga je dana miris parfema i kolonjskih voda potirao kiselkasti zrak Čitaone.
No, tim danima je, navečer, išla i neka od onih maratonskih serija, koje se nisu mogle propustiti. Mir bi vladao sve do prve pauze na igranci, kada su ulazile kolone zatalasane mase, sa zvukom i pištanjem u ušima, od preglasne muzike, oznojeni i žedni i nimalo osjetljivi na one koji su do tada pomno pratili svaku izgovorenu riječ junaka domaće serije. A onda su slijedili komentari, upadice, prepiranja: “Imaš li ti vrata na kući?! E.., ako imaš, šta ne zatvaraš.... Aaa, ljudi moji!.... Nije ni čudo što su krave počela šizit…Sva mi se utroba trese... Ljudi, ima li ko kamenja u žuči ili bubrezima? Ova buka je dušu dala da se čojek toga riješi. Ma, kažem ti, samo pola sata, tamo ispred onih zvučnika i gotova stvar…E, svašta ljudi moji”. Onda bi nastao smijeh, opšta graja i poneke važne scene u seriji već bi bile propuštene.
I drugim danima je u Čitaoni bilo živo i veselo. Vječno puna, Čitaona je jednima bila pozornica, drugima kockarnica, trećima poprište i rudnik, četvrtima tiha luka i utočiste, služeci kao zaklon i odstupnica, za pete “sušara” i “mala lokomotiva” u kojoj se samo pije i budalesa, šestima....
U njoj su se “kovale” mnoge strategije i smišljali razni scenariji, tu se tražila podrška i pomoć, sklapali savezi i prijateljstva, tu se pomagalo i odmagalo, otkrivalo i obznavljivalo, tješilo i bodrilo, klicalo i tugovalo, zamjeralo i raskidalo, rugalo i smijalo, padalo i uzdizalo, vodile žustre polemike i “krvave” svađe.
Tu su smiješni događaji dobijali status legendi, a likovi postajali mitske figure. Većina seoskih uzrečica nastala je u njoj, ili su se tu “dogonile” u razgovoru. Davan im je smisao kojim se željelo biti šaljivo ili podrugljivo, kako na svoj tako i na tuđi račun. Te su uzrečice dalje prenošene i širene, kao zaraza, po svadbama, vojničkim ispraćajima, sijelima i koje-kakvim sjedeljkama, ili običnom govoru. Ko bi se mogao sjetiti svih; Nema zavide, U Beočinu, Apsalutno, Ne daj na se, Deri Džona, Draj mal rade, De, šta će ti biti, Izvini, al domaći je teren, Na guzove, Jako mudo, Jot.. jot... Dotaaa, Reži Baja do kraja, Sjetila se Mara, Mornari putuju, Narode sišao sam u tebe .... Svaka od tih uzrečica, trajala bi par nedjelja ili mjeseci, a onda su dolazile nove. Uptrebljavane su svuda i od svih i kad “pristaju” i kad “ne pristaju”.
U Čitaoni su odgledane sve najvažnije i odlučujuće utakmice, u svim sportovima. Ništa nije propuštano.Tu se ulazilo u svijet odraslih i gradilo ime, ili kroz priču, ili kocku, pjesmu ili prosto prisustvo i šutnju. Iz nje se hvatao zalet za svaki dalji put, tu se pristizalo i otpočinjalo i samo se tu bilo na „izvoru". Tu su “padala“ prva, javna pijanstva i paljene prve cigarete.U njoj i pred njom pokazivala se sva raskoš sela, njene dobre i njene loše strane.
U njoj nije tražena ni udobnost, ni komfor, ni ljubaznost.
Usluga je imala, više, karakter samousluge, jer tu se nije pitalo šta će se, nego samo koliko. Bila je to čudna i neobična konverzacija, nastala što željom učesnika, što silom prilika i izvođena mimikom, grimasama, pozama i pokretima svih dijelova tijela. Jedinstven ritual koji je odstupao od ustaljenih normi ponašanja i svega vidjenog i poznatog, a upražnjavan i kada je posjeta nametala takve rituale, ali i kada za to nije bilo naročite potrebe. Uvijek iznova, na zadovoljstvo svih, sa uvijek novim do tada neviđenim detaljima, sa samo jednim ciljem: da se izazove smijeh.
Slično se događalo i prilikom plaćanja. Ako je ko i zaboravio, na brzinu otišao i nije stigao da plati ili prosto nije imao, bio je bilježen, reckan, u crnu knjigu, koja je stajala u jednoj od ladica onoga velikog stola, nalik pultu. Dešavalo se da neko danima i nedjeljama i pije i časti, a da nema prbijene pare u džepu. Ali, dužan niko nije ostajao. Sve je dolazilo na red, pa i plaćanje. Ako se i moglo posumnjati u “zareckane sume”, sve bi padalo u vodu i svaki daljni argument bio izlišan, sa pomenom najveće grebničke svetinje. Korpar se moglo samo manje ili vise voljeti i to u zavisnosti u kakvim se “međuljudskim odnosima” bilo sa onima koji su ga trenutno vodili. A onda se davalo i više nego što se dužno, ili iz inata, ili da se pokaže, ili da se posreći i uhvati kakav birićet.
Izgradnjom telefonske mreže i “ustupanjem mjesta” pošti, okončala se i jedna era, u kojoj je Čitaona zauzimala centralno mjesto. Nastupilo je novo doba i novi način komunikacije, po mjeri novih naraštaja. Čitaona i jedno vrijeme sa njom otišli su u prošlost, u “muzej seoskih starina” pored: drevenog pluga, lemeša, razboja, pracipa, praćaka, šaraga, reklje, kaljača, gusala, mljekare, Kupa Zadrugara, Zelenog plana ... i živjet će, samo u sjećanjima sve rjeđih, bivših posjetilaca, onako i onoliko, koliko je prošlost ono čega se ljudi sjećaju.
Ištvan Ivanović
Vösendorf, oktobar 2006
