Becki barjaktari
Pričao jednom zgodom pokojni stric od moje žene kako je bio pozvan u svatove:
„Idemo ti zajedno ja i moj brat Đuro. On stig`o iz Austrije, lipo se obuk`o, šlajbok mu pun para. Ista smo familija i valja isto prikazat` a ja jadan dvi noge u jednu cipelu turio…“
I ja se sjećam jednog događaja iz svatova, a zbio se tih godina:
Ženio naš susjed Stjepan svoga sina. Kada su svatovi krenuli, iznese on jugoslavensku zastavu sa petokrakom, okrene je naopako, sveže na jednu motku i dade jednome momku koji je sjedio u zaprežnim kolima koja su bila na čelu kolone. Tako se iz daleka moglo vidjeti da se umjesto plavo-bijelo-crvene zastave, vijori crveno-bijelo-plava. Po izlasku na glavnu cestu, zaustavi policija svatove i dođe do velike rasprave sa domaćinom zbog te strogo zabranjene radnje. Jedan policajac je vikao i prijetio a drugi je stajao po strani.
Naš susjed je bio miran i staložen čovjek koji nikoga u životu nije mrko pogledao. Na kraju su se usaglasili. Zastava je još jednom preokrenuta i svatovi su nastavili put.
Dok sam bio dijete, barjaktari su za mene bili neprikosnoveni junaci.
Mnogo toga nije više kao nekada.
Ovih dana su naši prijatelji Bazičani, Mirko i Kaja, udali svoju kći Luciju za našega Posavca iz Luke.Obadvije obitelji žive u glavnom gradu Austrije. Otac od mladoženje je teško bolestan i ne može putovati. Iz toga razloga je sve organizirano u Beču.
Vjenčanje je obavljeno u veličanstvenoj crkvi - Kirche am Hof.
Ovo povijesno zdanje, koje prilikom gradnje nije dobilo crkveni toranj, koristi hrvatska zajednica u Beču. Prije 25 godina je Papa Ivan Pavao II ovdje održao govor okupljenim Hrvatima.
I, eto, na ovom čuvenom mjestu, dvoje mladih ljudi iz naše Posavine sklopiše životni savez.
Dirljivo je bilo vidjeti kada su mladenci ljubili oca u invalidskim kolicima. Ali takav je život - često su bol i radost tik jedno uz drugo.
Organizirano je sve perfektno. Od prostora, dekoracije, pjevača pa do posluge koja je kraljevsku gozbu nudila gostima. Gledajući mnoštvo od cirka 500 duša, obuzimao me ugodni osjećaj zajedništva. I jedan uzdah mi se ote : Bože, kako smo se rasuli po cijelom svijetu!
Da li će nam se izgubiti trag u inozemstvu?
Naši mladenci, Mario i Lucija kreću u zajednički život. Popraćeni su iskrenim željama svojih roditelja, mnogobrojnih prijatelja i rodbine.
U Bosni se kaže: „Sve je u redu kao u Beču!“
Joso Špionjak
joso.spionjak@domaljevac.com