Pijaca voda
Voda za piće korištena je uglavnom iz bunara. Bunar bi se kopao obično 5-7 m dubine dok se ne bi naišlo na vrelo. Tada bi se počeo zidati, ciglom ili sedrom. Ko nije imao ciglu, nakupio bi dovoljno sedre na obali Save. Kada bi se zid poravnao sa zemljom, postavljao bi se santrač, drvena ograda oko bunara da ne bi neko upao i utopio se. Kasnije, također 1953. godine počeli su se proizvoditi betonski santrači.
Bunari su se kopali i u travnjacima, za pojenje stoke. Njih bi obično ogradili ušeperanom ogradom.
Mnogi bunari su imali đerme. Na uspravnom stubu koji je pri vrhu imao račvu, postavila bi se duža greda (strijela) na kojoj bi visila motka, a na motku okačena kofa kojom bi se grabila voda. Ali neki bunari su na santraču imali debelu osovinu sa lancem i kofom, kaja se pomoću velikog točka lako okretala i na taj način lakše grabila voda. Neki su ljudi kasnije još i natkrivali bunar, praveći ponekad vrlo lijepo ukrašene nadstrešnice.
Pored bunara je gotovo redovno bilo korito. Prvo iskopano u drvetu ili od dasaka, a kasnije betonsko korito koje je imalo razne namjene: pranje veće količine rublja, napajanje stoke, kišeljenje šiba i tako dalje.
Obično se uz korito nalazila i parenica. Bila je to omanja drvena kaca u koju se stavljao prljavi veš, a potom posipao pepelom. Zatim bi se parenica napunila čistom vodom i tako ostavljala 24 sata da odstoji (taj proces se zvao luženje). Tek poslije toga se moglo pristupiti pranju.
Pranje je obavljano na koritu gdje su krupnije stvari udarane praćakom (sprava napravljena od vrbovog drveta, sa drškom, neka vrsta manjeg malja). Obično bi pralja jednom rukom polijevala stvar koju pere, a drugom po njoj udarala praćakom, sve dok se ne bi vidjelo da je dovoljno čisto.
Oni mještani koji nisu imali vlastiti bunar, a takvih je bilo dosta, odlazili su uglavnom kod najbližeg susjeda i donosili vodu i za pranje i za piće. Kasnije je bunara bilo sve više, a oko 1950. godine počinju ih zamjenjivati pumpe za vodu. Bilo ih je mnogo jednostavnije i jeftinije udariti u zemlju, nego kopati bunar. Obično su udarane 6-12 m u zemlju, a poslije osamdesetih godina neki mještani su već imali i oko 40 m duboke pumpe koje su imale mnogo kvalitetniju vodu.
Selo je 1956. godine izgradilo arterški bunar kod zgrade osnovne škole dubine od 80 m. Kako je bubrežni nefritis bio opaka bolest koja je harala našim krajevima, smatralo se da će se na ovakav način bar malo popraviti to stanje. Gotovo čitavo selo je nosilo vodu sa arterca, kako su svi popularno zvali taj bunar, mnogi ne samo za piće nego i za kuhanje. I neki mještani okolnih sela su koristili ovu vodu za piće.
(iič)
