Postelje
Što se tiče namještaja, on je bio vrlo jednostavan i malobrojan. Samo imućniji su imali stolice sa naslanjačem i dugačke klupe od dasaka sa ili bez naslanjača. Na zidu bi bila obično polica sa par posuda, a postelje poredane uza zid. Njihov broj je ovisio od broju članova obitelji i od mogućnosti da se napravi dovoljan broj (postelja!; op. ur.).
U dnevnoj sobi, koja je ujedno bila i kuhinja i spavaća soba, bile su smještene postelje. One su bile napravljene od dasaka, na četiri noge sa podom od naloga kakav se koristio za tarabu. Na pod postelje bi se prostirala slama, šaš ili šuška od kukuruza, a to pokrivalo ponjavom, kako bi bilo toplije i mekše spavati. Kada se slama suviše usitni, iskrti i počne stvarati dosta prašine koja je gušila prilikom spavanja, zamijenila bi se novom.
Slama, šaš ili šuška su se mogli smjestiti i u veliku vreću, veličine kreveta, koja se zvala bubara, kako se ne bi rasipali i kako bi bilo lakše mijenjati i češće obnavljati njen sadržaj.
Postelje su prekrivane ponjavama od pređe, a kao pokrivači su služile ponjave otkane od starih krpa, ostataka pocijepane odjeće i sličnog. Oni koji su bili imućniji imali su i pokrivače otkane od pređe i vune ili čak vunene ćilime.
Postelje za djecu su bile napravljene na sličan način, samo manje i niže, kako bi se preko dana mogle podvući ispod postelja odraslih. Nastojalo se da se djeca odvoje od odraslih, ne samo iz razloga da svima bude komotnije, nego i zbog toga što tada nije bilo raznih pampers pelena. Djeca bi se noću umokrila, ne samo sebe nego i odrasle. Zbog toga i danas postoji izreka: Ko hoće spavati sa djecom, mora računati i na to da će biti mokar. Ipak, za vrijeme jakih zima, nastojalo se da što više osoba spava zajedno kako bi bilo toplije. U slučaju da djeca spavaju sa odraslima ili više djece u jednoj postelji, obično bi se postavljala dodatna ograda sa one strane postelje koja nije od zida, kako djeca ne bi spala dok spavaju.
(iič)
