Odjevanje u stara vremena
I sa garderobom je u ta teška vremena bilo problematično. Odjeća je naprosto bila prekrivena zakrpama, ponekad do te mjere da se nije moglo odrediti od kog je materijala niti koje boje. Obično su se nosile košulje i pantalone od pređe kod muških, a suknje i podsuknje također od pređe kod žena. Na nogama su bili kožni ili gumeni opanci a zimi su se obično nosili drvenjaci (obuža iskopana u vrbovom drvetu). Ali dokle god je bilo izdrživo, čitavo ljeto i više, ljudi su hodali bosi. Ne samo oko kuće, nego su odlazili bosi i na pijacu, u dućane, goste i tako dalje. Zato bi im koža na tabanima zadebljala a često i popucala zbog stalnog kvašenja i sušenja, da bi iz pukotina išla krv. Bile su i česte povrede zbog bosih nogu, jer bi se ili udarilo u neki kamen, stalo na trn, ekser ili staklo pa su se često mogli vidjeti ljudi koji su privremeno hramali, hodajući ili na peti ili prstima jedne noge dok se povreda ne sanira.
Poslije tridesetih godina nije bilo mnogo tekstilnih proizvoda u dućanima koji bi bili dostupni gotovo uvijek praznim džepovima naših mještana. Zato su se morali drukčije snalaziti: što manje oblačiti kada je toplije, čuvati postojeću odjeću i obuću i zakrpama im produzavati vijek. Ali najbolje se moglo riješiti to pitanje vlastitom proizvodnjom platana. Iz vlastitih radionica su izlazile vreće, torbe, pantalone, pamuklije, košulje, donji veš, ponjave, peškiri i tako dalje. Sve je to rađeno od lanenog i konopljinog platna koje se prethodno otka na drvenim stanovima (razbojima) koje su imale neke obitelji. A kako se dolazilo do lana i konoplje?
Nakon što se pripremi zemljište, uzore i pozubi, posiju se ručno lan ili konoplja. Kada lan sazrije, ručno se počupa i poveže u male snopiće. Tada se sjeme odvaja, a snopovi se stave u vodu gdje se kisele. Nakon što se snopovi slože u vodu, odozgo se stavi drvena kapija ili ljeto tarabe, a po tom kamenje ili neki drugi teret kako bi sav lan bio u vodi. Nakon osam do deset dana lan se vadi iz vode i uspravno poreda, obično naslanja na ogradu, da se osuši. Kada se potpuno osuši, sačeka se lijep, sunčan dan, da se istuca. To se radilo drvenom dvodijelnom stupkom. I donji i gornji dio stupke su bili nazubljeni i lako su lomili stabla (puzder) lana, a kora se savijala i nije se lomila, ostajući u vidu lanenih vlakana. Jedna žena bi obično ubacivala lan u stupku i pomjerala ga i okretala dok se stabla ne bi dovoljno iskrtila, a muškarac bi stajao na stupki i nogama je pokretao. Da bi bilo lakše, onaj ko je bio na stupki bi se rukama pridržavao za motku koja bi se postavila na dvije sove prethodno pripremljene i pobodene u zemlju.
Narodna nošnja danas
Ali, ovako obrađen lan je još uvijek bio nespreman za upotrebu. Trebalo je izlomljeni puzder potpuno odvojiti od vlakana, što se radilo trlicom. To je bila također drvena naprava gdje se lan provlačio između dva dijela koja su se stiskala i onemogućavala puzderu da prolazi kroz taj tjesnac pa su ostajala samo vlakna. No, i ta vlakna, mada čista, obično bi bila zamršena pa su se u daljoj obradi koristili grebeni. To su bile velike četke sa željeznim klinovima, nalik na ježa, kroz koje bi se provlačila vlakna i izlazila kao uredno počešljana kosa. Tako pripremljen lan (povjesma) bi se povezivao u manjim količinama i bio je spreman za predente, a potom i za tkanje.
Na sličan način je obrađivana i konoplja. I primjena joj je bila slična, samo što se konoplja koristila i za pravljenje konopaca za vezanje vozova sijena, ulara i povodaca za stoku.
Gotovo cijelu zimu žene su provodile predući lan i vunu, pletući čipke, čarape, džempere i slično. Obično bi se okupljalo njih više u jednoj kući gdje se uz rad i razgovaralo i družilo. Iduće večeri bi se sastajali u drugoj kući i tako redom. Nekada bi se počastile kuvanim kukuruzom, kokicama ili u rerni pečenim krompirom. Bila je to prilika da se i momci sastanu sa curama. Oni bi dolazili, svako bi sjeo do svoje izabranice i tako bi razgovarali. Povremeno bi se posao prekidao, izlazilo bi se napolje, ako je lijepo vrijeme, ili u drugu prostoriju gdje bi se uz šargiju ili violinu zaigralo i zapjevalo. Nedjeljom i praznicima omladina bi išla na igranke obično u štale ili neke veće prostorije, jer nije bilo sala, domova kulture, filma i ostalog.
(iič)
