Bauk recesije kruži svijetom!
Oni koji vladaju u BiH moraju se dobro zamisliti nad posljedicama svjetske ekonomske krize.
Piše: Ešref Zaimbegović
Finansijska kriza i njene posljedice
Sredinom prošle godine počela se osjećati kriza na tržištu nekretnina u SAD koja se izkazivala kroz nemogućnost otplate hipotekarnih kredita, pad cijena nekretnina, a i problemima u funkcionisanju bankarskog sistema.Ta kriza se postepeno proširila na cijeli svijet, prodrmala temelje svjetskog finansijskog sistema, izazavala pad vrijednosti na berzama u cijelom svijetu, a iz toga se realno rađa opasnost od recesije odnosno usporavanja rasta realne privrede ili čak njeno opadanje.
Britanska narodna banka( Bank of England) je 28.10.2008 dala procjenu da su dosadašnji gubici prouzrokovani krizom 2 biliona (bilion = hiljadu milijardi) Euro. Mnogi stručnjaci govore o najvećoj krizi od velike svjetske krize iz 1929. godine, a neki čak smatraju da će ova biti još gora.
Političari iz cijelog svijeta su sredinom ove godine uočili da se kriza ne da riješiti samo djelovanjem tržišta, pa su koordiniranom akcijom stvorili fondove za pomoć bankama u prevazilaženju ove situacije. SAD su pripremile 700 milijardi US dolara, Njemačka 500 milijardi EUR, itd.
O ovoj krizi se piše svakodnevno u novinama cijelog svijeta. Njemačka štampa, a u velikom dijelu i češka, veoma su kritične prema ekonomskim procesima u SAD u poslednjim godinama, a objavio se čitav niz veoma zanimljivih pitanja:
zaduženost SAD kao države i zaduženost njenih stanovnika,hazardiranje na finansijskim tržištima,da li je tržište u mogućnosti da samo reguliše ekonomiku ili se mora uključiti država,
privatizacija dobitaka i socijalizacija gubitaka,
preispitivanje vodeće pozicije SAD u finansijskom svijetu, ali i u geopolitičkim i vojnim pitanjima.
Zaduženost, hipotekarna kriza i novi finasijski instrumenti
Ljudi u Americi su naučeni živjeti na kredit. Doduše, tako živi i sama država koja ima gigantski budžetski i spoljno trgovinski deficit. No, ta silna ekonomika, koja više od 150 godina nije imala rat na vlastitoj teritoriji, uvjek je do sada bila u stanju svoje kredite otplaćivati. Mjera štednje stanovništa (štednja u odnosu na raspoloživi dohodak) u Americi je danas skoro nula, dok je u Njemačkoj 11%. Sve se kupuje na kredit, a svakodnevna potrošnja ide preko kreditnih kartica, koje nije teško dobiti.
Hipotekarna kriza je započela tako da su kredite za izgradnju kuća dobijali i ljudi koji nisu mogli dokazati da taj kredit mogu redovno otplaćivati, ali im je kuća uzeta u hipoteku. Računalo se da će cijene nekretnina stalno rasti i da će se, ako se ne bude vraćao kredit, moći prodati kuća i kredit naplatiti. Međutim zbog velike ponude na tržištu cijene nekretnina su počele padati. Ljudi su prestali vraćati kredite jer se cijena kuća smanjila na polovinu vrijednosti kredita.
Drugi, još veći problem bio je u tom da su banke iz hipotekarnih kredita počele stvarati vlastite vrijednosne papire, koje su prodavale drugim bankama i na berzi. Stvorile su se nove vrste vrijednosnih papira koje je razumjelo samo malo eksperata, a čiji rizik se nije mogao procjeniti. Dovoljne kontrole nadležnih finansijskih i drugih kontrolnih organa nije bilo.
Finansijski svijet se u velikoj mjeri odvojio od realne privrede. Više puta multiplikovane vrijednosti realne osnove su se obrtale na svjetskim berzama. Te sume prevazilaze nekoliko puta vrijednost globalnog bruto socijalnog proizvoda. Došli smo blizu tome šta je pisao Karl Marx, a to je da se ne prodaje roba za robu ili roba za novac, nego se prodaje novac za novac, figurativno rečeno „papir za papir“. To ne stvara novu vrijednost.
Kad su ljudi prestali otplaćivati kredite, banke u jednom momentu nisu više mogle prodati njihove kuće, jer ih nije imao ko kupiti. Te banke više nisu bile sposobne vraćati vlastite dugove i tako se otvorio koloteč katastrofe u kojoj su već likvidirane mnoge banke, a u SAD su od pet najvećih investicionih banaka likvidirane tri.
Pohlepa, bezobzirnost i hazard
Anglosksonski sistem finansijskog tržišta koji je pogonjen trgovinom akcijama i njihovim derivatima, orijentiran na kratkoročnu burzovnu vrijednost kompanija i okrenut visokim rizicima, preferiran je u SAD i Britaniji.
Na berzi se sedmično diskutuje o makroekonomskim pokazateljima, kompanije kvartalno podnose izvještaje o poslovanju, o poziciji menadžera odlučuje berzovna vrijednost firme, a u manjoj mjeri dugoročni planovi.
Velika većina menadžera i experata u bankama dobija premiju na osnovu rezultata koje su ostvarili te godine, a koji su u osnovi vezani za finacijske i investicione transakcije za koje su bili odgovorni.
Te premije se kreću u milionskim iznosima, pa čak i više desetina miliona US dolara ili EUR. Te brojke su za nas neshvatljive.
Sistem ostvarivanja dobitka i raspodjele premija, čak i u legalnim okvirima, vodi ka čitavom nizu špekulacija u finansijskom sistemu. Rađaju se novi vrijednosni papiri, derivati i certifikati, pa je čak i dobrom ekonomisti teško vidjeti kakvi rizici se iza toga kriju.
Njemačka štampa je ovih mjeseci puna izraza pohlepa (die Gier) i bezobzirnost (die Rücksichtslosigkeit). Tako označavaju ponašanje bankarskih specijalista a posebno u SAD.
Barry Eichengreen, profesor ekonomskih i političkih nauka na Kalifornijskom sveučilištu u Berkleyu, kaže u Frankfurter Allgemeine Zeitung ( FAZ) od 27.09.08:
„Kriza je nastala zbog nedostatka transparentnosti. Banke su postavile takve nepregledne instrumente, kakvi se samo mogu predstaviti. Na kraju niko više nije imao pojma kakav kvalitet imaju krediti koji su nastali na osnovu takvih papira i sa kakvom vjerovatnoćom će se realizovati predviđeni novčani tokovi.
Banke su pozajmljivale tuđi novac i ulagale ga u špekulativne poslove, jednostavno su se kladili. Banka je dobijala u slučaju uspješne opklade, u slučaju loše opklade gubili su novac drugi. To je jako povećalo spremnost na rizične poslove. A to je omogućeno nedostatkom dobre regulacije.“
Poslovanje na berzama je jednostavno postao klađenje i hazard. Neko je rekao: “Ko je htio da se kladi trebao je ići u Las Vegas, a ne na Wall Street“.
Nosilac Nobelove nagrade za mir Muhammad Yunus kaže u intervjuu za „Spiegel“ od 09.10.2008: „ Za ovu krizu je krivo tržište koje nije bilo dovoljno regulisano. Današnji kapitalizam je spao na nivo kockarskog kasina. Finansijsko tržište je vođeno pohlepom.“
A Hauke Fürstenwerth, bivši menadžer „Bayera“, u razgovoru za „Manager magazin“ od 13.10.2008 ističe: “Finansijski sistem se udaljio od realne privrede. On je trebao biti služba te privrede, ali je to otišlo u drugi plan. Sektor upravljanja novcem je degenerirao u kasino u kojem se još samo održavaju igre na sreću... Kasino privreda se mora završiti da bi se novac ponovo vratio u realnu privredu.“
Može li tržište samo regulisati ekonomiku
Sadašnja kriza je, po meni, pokazala da tržište samo ne može na vrijeme i ispravno regulisati ekonomske odnose. Puno stručnjaka misli drugačije. Međutim, pokazalo se da „nevidljiva ruka “ velikog teoretičara Adama Smitha, koja rješava sve probleme tržišta, sada ne funkcioniše. Po mome mišljenju tržište bez neophodnih pravnih pa i političkih ograničenja ne može funkcionisti.
Pristalice slobodnog tržišta kažu da ono na duži rok sve samo reguliše. Ali veliki ekonomist John Maynard Keynes je rekao: “To nam ne pomaže. Na duži rok smo svi mrtvi.“
Holger Stelzner, novinar FAZ-a, piše u članku od 20.09.08:
„Dugo su se investicione banke, djelovi investitora i menadžeri Hedge fondova osjećali kao vladari svijeta i tako su poslovali. Sada su pogledali u provaliju i počela je panika. Oni su podrmali svjetski financijski sistem, a time i povjerenje u tržišnu privredu.
Bezmjerna orgija zaduživanja i neodrživa pohlepa špekulanata, imat će poslijedice. Protivnici kapitalizma posmatraju to kao dokaz za neuspjeh tržišta. Među samim pristalicama tržišne privrede raste sumnja na blagoslov tržišta. Dok se dobitak privatno prisvaja, a gubici se socijaliziraju i raspoređuju na sve, to nije čudo. Bijes poreskih obveznika je veliki i razumljiv.“
Države su se odlučile za intervenciju u krizi. Mnoge banke su dobile finasijsku potporu koja je vezana za određene uslove: učešće u upravljanju, učešće u kapitalu, itd. Medjutim, država to radi sa novcima poreskih obveznika. A onda normalni čovjek kaže: “Dok su bili dobici oni su to sami djelili, sad kad je gubitak tamo moraju naše pare“. Konstatacija je u redu, moguće je da eventualno nakon oporavka banaka ti uloženi novci donesu nekakav prinos.
Pozicija SAD nakon ove krize
Iako ekonomika SAD ne pokazuje, bar do sada , nikakva katastrofalna pogoršanja svoje situacije, mnogo komentatora predviđaju smanjenje uticaja SAD u svijetu i izmjenu sa monopolarnog svijeta nakon završatka hladnog rata na multipolarni svijet . Govori se o pojačanoj ulozi Kine koja bi već 2027. godine trebala preskočiti SAD po apsolutnom socijalnom proizvodu, zatim ostalih tranzicijskih zemalja kao što je Indija, Brazil, Mexiko, zatim Rusija. Osim toga tu je i sve jača Evropska Unija.
Komentator FAZ Dirk Schuemer u izdanju od 27.09.08 navodi:
„I ovdje se povlači linija prema naizgled svjetskoj velemoći Sjedinjenih država, koji drže bilione skupu ratnu mašineriju i po potrebi je upotrebljava, ali kod kuće nemaju medicinsku preventivu za siromašnu djecu niti adekvatne škole za njih. Društvo koje ne uspjeva pojačati nasipe uz New Orleans, ali daje potezom ruke milion puta milion dolara za neuspješne berzanske špekulante na račun svih platiša poreza mora se posmatrati kao zatočenik tvrdog i na sve spremnog finansijskog sektora.“
Drugi novinar FAZ Holger Stelzner piše 10.10.08:
„Epicentar krize leži na Wall Streetu, tamo bi se mogao najaviti prestanak financijske prevlasti SAD. Amerika je politički oslabljena, a geopolitički umorna. Svijet se nalazi na prelazu od američke hegemonije ka multipolarnom uređenju.„
Friedhelm Hengsbach , jezuit i filozof, ističe u „Manager magazinu“ od 23.09.08:
„Moglo bi biti da ova kriza markira jednu dublju političku prekretnicu, naime kraj nadvlade SAD, koje su praktično od Drugog svjetskog rata određivale međunarodne odnose. Jer, krah banaka pada u isto vrijeme sa njihovom vojnim, vanjsko i unutrašnjo poolitičkim problemima. Kad trpi vjerodostojnost SAD - a to je sada slučaj - tada se još više ograničavaju mogućnosti dosadašnje velemoći“.
A moj prijatelj i studentski kolega Dr. Žarko Papić, kažu u članku u sarajevskim „Danima“ od 24.10.2008.:
„ Cunami krize koje dolaze radikalno će promijeniti geopolitičku sliku svijeta, čak više nego “pad Berlinskog zida“. SAD će se morati „o svome jadu zabaviti“, a proces njihovog silaska s „trona“ jedine velike silke, sombolično je počeo činjenicom da je finasijski krah počeo u novembru, kada je China Investment odustao od pregovora o preuzimanju već potonulog Lehman Brothers“.
Teško je reći hoće li to biti baš tako, ali treba se sjetiti zaključaka iz knjige Paula Kennedija „Uspon i propast velikih sila“ u kojoj on konstatuje da su velike sile propadale kadu su njihovi izdaci za vojne potrebe prerasli njihovu ekonomsku moć. Knjiga je objavljena prije raspada SSSR.
Ekonomska recesija
Najveći problem trenutno je uticaj finasijske krize na realnu ekonomiku. Nedostatak novca u bankarskim tokovima smanjuje mogućnost finansiranja kako proizvodnje tako i potražnje (portrošnje).
Stanovništvo ima strah od događaja u budućnosti i prevelike potrošnje i počinje štediti. Neke industrijske grane u Americi i Evropi nalaze se već danas u teškoj situaciji. Prije svega je to automobilska industrija i njeni dobavljači. Sa ozbiljnim problemima se danas susreću: Njemačka, Francuska, Češka i ostale zemlje koje su oslonjene na automobilsku industriju. Uvodi se skraćeno radno vrijeme, produženi odmori, otpuštanje radnika.
Kraj ove i cijela iduća godina neće biti jednostavne.
Uticaj krize na Bosnu i Hercegovinu i okruženje
Kriza je izazvala velike gubitke kod vlasnika akcija koji su u toku ove godine izgubili više od pola vrijednosti koje su imali na početku. Oni moraju biti strpljivi, na berzi se sa normalnim akcijama planira na duži period.
U Evropi, a tako i u BiH, zavladala je panika oko štednih uloga. Mislim da je ona koordiniranom akcijom vlada dosta smanjena. Vlade su preuzele garancije za uloge, u nekim zemljama neograničeno, negdje do 50.000 EUR, u BIH je najnejasnija situacija.
Oko moguće situacije kod nas i u okruženju sam konsultovao mišljenje četiri naša eksperta data poslednjih dana u raznim novinama ili časopisima: pored navedenog Papića, to je moj dalji veliki prijatelj i studentski kolega prof. dr. Anto Domazet, direktor Ekonomskog istituta iz Sarajeva, prof. dr. Vjekoslav Domljan, profesor međunarodne ekonomije u Mostaru i Sarajevu i prof. dr. Dejan Šoškić sa Ekonomskog fakulteta u Beogradu.
Dr. Papić je najveći pesimista i očekuje da će nas zahvatiti krizni „cunami“. Ostali su manje pesimisti, čemu se pridružujem i ja.
Svi, međutim, predlažu smanjenje budžetske potrošnje, restruktuiranje budžeta za 2009. god., ublažavanje negativnih efekata porasta kamatnih stopa, itd. Smanjiti budžetsku potrošnju može BiH međutim samo radikalnim smanjenjem administracije na svim nivoima, jer se za nju izdaje pola budžeta.
Očekuju se problemi na tržištu nekretnina, smanjene deviznih doznaka iz inostranstva, te veći problemi kod dobijanja kredita, kako za privredu tako i za stanovništvo.
Po mom mišljenju, uticaj berzovnih problema neće biti veliki, pošto u BiH nekoliko procenata (ako ne promila) stanovništva ima novce uložene u akcije. Ulozi na štednju bi trebali, kao i u cijeloj Evropi biti osigurani od strane države.
Uticaj privredne recesije može biti veći: neka preduzeća, pogotovo iz autobranše, će morati smanjiti izvoz, jer potražnja nije takva kakva je bila. Smanjiće se aktivnost u građevinarstvu.
Ja međutim osobno mislim da je za BiH veći problem od finansijske krize i recesije činjenica da se privredna aktivnost u BiH nalazi na nivou od prije dvadeset godina.
Nema značajne industrijske proizvodnje, stopa nezaposlenosti je katastrofalna, nema ozbiljnih inostranih ulaganja, veliki broj ljudi živi na ivici egzistencije. Neki dan u „Oslobođenju“ vidim da je prosječna neto plata u BiH 760 KM, a to nije ni 50% od nivoa u Češkoj Republici pri približno jednakoj kupovnoj moći obje domaće valute.
Oni koji vladaju u BiH se moraju nad tim zamisliti.
Ešref Zaimbegović
esref.zaimbegovic@domaljevac.com
