Rat
Spomenik poginulim u domovinskom ratu ali svim hrvatskim vojnicima u I. i II. Svjetskom ratu u Baziku je urađen 2002. godine, na inicijativu mještana, a idejno rješenje je uradio Zlatko Špionjak iz Bazika, izvođač radova je bio kamenoklesar Anto Lušić iz Grebnica. U potpunosti je financiran od Udruge obitelji poginulih i nestalih u domovinskom ratu. U obliku je velikog slova H, što predstavlja hrvatski narod za koji su mnogi poginuli, u gornjem dijelu je urezan križ, kao simbol naše vjere, te povijesni hrvatski grb, šahovnica, također simbol hrvatskog naroda. Na prednjoj strani spomenika se nalazi sljedeći tekst:
«U spomen poginulim braniteljima u domovinskom ratu i svim poginulim hrvatskim vojnicima u I. i II. Svjetskom ratu»
Na stražnjoj strani spomenika je postavljena ploča sa stihovima jednog studenta Bogoslovije u Sarajevu, napisanih negdje pred sam domovinski rat:
Prolili smo dosta krvi,
Prolit ćemo i još više,
Jer tko kruh nam sveti mrvi,
Taj se iz života briše.
Mi moramo bojevati,
Jer u kući zna se gazda,
U našoj su to Hrvati,
i hrvatska majka vazda.
Opet će se barjak viti,
Da nam sija i po noći,
Bog Vam može oprostit,
Poginuli neće moći.
19. travnja 1992. godine počeo je napad četnika i tzv. JNA, kao i dojučerašnjih susjeda Srba na preostali dio neokupiranoga dijela općine Bosanski Šamac, točnije na hrvatska mjesta: Grebnice, Bazik i Domaljevac, negdje oko 15:00 sati i to iz nekoliko VBR-a, po ovim hrvatskim selima, sa ciljem uništenja, i protjerivanja svega hrvatskoga. Na taj način velikosrpski agresor je poslao čestitku Hrvatima povodom najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa.
Nakon početnog šoka, ubrzo, negdje oko 17:00 sati istoga dana je uspostavljena crta obrane u Grebnicama, da bi branitelji prešli u protunapad, i uništili jednog od nekoliko tenkova u Odmutu, koji su doslovno rušili kuću po kuću. Tog Uskrsa je pružen ključni otpor četnicima, koji su po Grebnicama pljačkali sve živo, sve što se moglo pokupiti iz bogatih hrvatskih kuća, što slabo naoružanim braniteljima (bilo je i onih koji nisu imali ni puške, a veliki broj njih je imao puške iz II svjetskog rata, takozvane M48, naspram tenkova, transportera, VBR-a, i modernog lakog naoružanja koje je posjedovao «goloruki srpski narod») dodatno daje vremena u organiziranju obrane. Mještani Bazika s obzirom na veličinu i broj, su se značajnije uključili u obranu, među njima je bilo onih od 16, kao i onih od 60 godina, na što su posebice ponosni, isto tako se sa ponosom sjećaju poginulih u domovinskom ratu.
Neka im je vječna hvala i slava.
Oni su dali svoje živote
|
|
|
