Ponosni Bazicani
S obzirom da je Bazik u komunističkom sistemu nazivan «Ustaškim selo», a mještani «Škicinim» i uglavnom zapostavljanim na svim razinama, mnoge obitelji, a posebice one koje su imale prezime Tomušić, morali su potražiti utočište u tzv. «trulim kapitalističkim zemljama Zapada», tako da je većina Tomušića i danas dan u Njemačkoj i Švicarskoj. Iako teška poslijeratna vremena za mještane Bazika, polako se otvaraju vrata Zapada za one koji su mogli dobiti YU pasoš, tako i gradske tržnice na kojima je većina mještana Bazika prodavala proizvedenu robu (grah, grašak, brašno, meso), naročito ih je bio veliki broj na Sarajevskim pijacama. (Markale, Grbavica i dr.) Sa pokretanjem industrije u Šamcu, nemali broj ih nalazi uposlenje u novim tvornicama, a samo vrlo rijetki na rukovodećim pozicijama.
Ivo Lukac (u pozadini Ivo Banovic Škrle)
Sve veći broj mještana počinje slati djecu i na fakultet, tako da je u to vrijeme bilo Bazičana u Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu i Sarajevu na školovanju, što dodatno doprinosi razvitku jednog od najmanjih sela bivše općine Bosanski Šamac. Tako možemo spomenuti neke koji su i završili fakultete ka npr.: Ivo Lukač Marka, Anto, Luja, Drago, Marko i Stjepan Lukač Ivice, Dragan Lukač Ive, Marijan i Luca Lukač Blaža, Ana lukač Đure, Tereza Špionjak, Marija i Damjan Dujmenović Mije, Joso Lukač Đure, Kata Mamuzić, Marko Čičković Ilje, Joso Mijić, Anka Grgić rođena Lukač, Zoran Stanić Mije, Šimo Čičković, velečasni Marko Tomušić Jose, fra Roko Špionjak i drugi koji su kasnije pomogli kako svojim obiteljima, tako i svom mjestu.
(Na ovom mjestu DOM@ljevac-Crew mora skrenuti pažnju na nešto što se rijetko, a možda i nigdje drugdje nije ponovolio: iz samo jedne Lukača kuće petoro braće i sestara završili fakultete! Tako nešto ima samo u Baziku!)
Žene su u Baziku bile stubovi obitelji.
|
|
|
|
Imati kola i konje nije mogao svako, bila je to stvar prestiza.
